Rabbit Hole

Piše: Jelena Djurdjic

Rabbit Hole (2010.)

Redatelj: John Cameron Mitchell

Uloge: Nicole Kidman, Aaron Eckhart, Dianne Wiest

Ocjena: 6

Kako se nositi s gubitkom djeteta? Ne vjerujem da itko ikada i razmišlja o tome. Oni koji žive s tim ne mogu to prepričati, približiti, objasniti, ne može se ništa s tim, ustvari. Preboljeti gubitak djeteta? Kako? Ima li tko uopće iluziju? Pred ovakvim filmom mislim da je legitimno zapitati se – zašto gledati? Zaista, zašto gledamo filmove u kojima je izvjesno da nas samo čemer čeka? Da vidimo da ima onih koji su gore prošli od nas u životu? Da vidimo kako su preživjeli? I jesu li? Da prihvatimo nepravdu kao neminovnost? Moj motiv – zanimalo me s koliko srca je igrano na moje srce.

Granica između filma koji je planski pravljena melodrama za makar Oscara Kidmanovoj, i nominaciju za adaptirani scenarij (David Lindsay-Abaire, dobitnik Pulitzerove nagrade), i filma koji je nešto mnogo više, je pretanka. Film koji je postavljen kao izuzetno bolno iskustvo, uz određenu dozu humora, ne kao otklona, nego kao pokušaja da se priča učini intelektualnijom, da se publika relaksira i da joj se dozvoli pokoji osmijeh, ipak u većem delu apsolutno ne funkcionira. Bračni par Becca (Nicole Kidman) i Howie (Aaron Eckhart) je izgubio četverogodišnjeg sina u automobilskoj nesreći, za koju nitko nije kriv. Od tada je prošlo osam mjeseci, a oni su zarobljeni u svojim životima, nesuglasni oko toga treba li kretati se u nekom pravcu, a ako i treba – kuda? Jedno drugom i jesu i nisu podrška, pronalaze utjehu u drugim ljudima koji im nisu zajednički imenitelj, on u ženi koju je upoznao na sastancima grupe koja pruža podršku roditeljima koji su izgubili djecu, ona uhodi tinejdžera (najveći potencijal ovog filma, ali do kraja dat tek na žličicu). I fakat je da ljudski odnosi nisu jednostavni, i da ništa nije crno-bijelo, možda će netko reći i da se njima život mijenja, da su izgubljeni, poraženi… ali redatelj kao da ni sam nije znao što će sa njima. Sam sa sobom kao da nije raščistio koliko je spreman daleko ići i što je njegov fokus u cijeloj priči.

Jedina linija u filmu koja besprijekorno funkcionira odnos je Becce i njene majke (Dianne Wiest), koja je također izgubila sina. Kidman briljira na svom terenu. Dok je u ulozi prelijepe, suzdržane supruge i majke, dok se njena osjećanja i njihova dubina samo naslućuju, apsolutno smo očarani, ne vjerujem da bi itko mogao donijeti te nagovještaje dubine ponora u kojoj je duša majke koja je ostala bez djeteta. Međutim, kao da je i sama Nicole nesposobna da donese istinsku katarzu, opipljivo je koliko guši tekst kako se priča razvija. Njena odluka da Becca bude žena koja svoja osjećanja ne živi, nego ih potiskuje, svjesno ih noseći kao još jedan dodatni teret, nadjačala je namere koje su drugi imali (što kasnije, kada sam videla da je i jedan od producenata, ne djeluje daleko od mogućeg). Ideja o tome kako je najveća hrabrost i najteža stvar na svijetu izdržati ovdje pobeđuje, a to naprosto nije ni izbliza dovoljno. I dok se ona muči s neosporno teškim zadatkom, Dianne Wiest, čini se, to nosi u sebi. Sve što Kidman ne donosi dobivamo samo jednim pogledom na lice gđe Wiest. U sjeni njih dvije, koje na kraju faktički čine jedan kompletan lik, stoji Eckhart. Neuvjerljiv. Nezainteresiran i nedefiniran. Luta iz scene u scenu, tražeći nešto za što bi se uhvatio i odakle bi krenuo. Ne nalazi ništa i ne stiže nigdje.

Atmosfera filma neodoljivo podsjeća na Little Children, pomalo mračna, s naznakama fatalnosti. Američko predgrađe je autentično snimljeno, ali em štreberski, em deja vu. Rabbit Hole je naslov stripa koji nam nudi kao alternativu druge dimenzije u kojima također postojimo, i to nije metafora za bijeg, nego za utjehu. Tamo negdje živim isto ja, ovo ovdje je samo tužna verzija mene… ni to mi ne funkcionira. Što sve skupa film ne čini katastrofalnim, nego prosto neuspjelim.

Esencija ovog ostvarenja je trebala biti parafraza čuvene Lennonove rečenice – death is what happens while you’re making other plans. Vjerujem da nam je John Cameron Mitchell baš to želio reći. Samo nije imao dovoljno srca. Bar za moje srce.

2 komentara za “Rabbit Hole

  • Matea Rebrović says:

    zanimljiva recenzija. Nicole je moja glumica broj jedan tako da ću definitivno pogledati film. Obožavam ovakve teške teme,već se vidim u suzama. vidjet ćemo nakon što ga pogledam, koliko će mene dirnuti u srce..

  • Matea Rebrović says:

    sad nakon što sam pogledala film,moram se u potpunosti složiti s tvojom recenzijom.ne mogu reći da me priča nije pogodila,plakala sam i par puta ali problem je da nisam plakala zbog filma nego zbog težine takve situacije s kojom se nažalost mnogi roditelji moraju nositi. mene je film jednostavno kroz gledanje navodio na razmišljanje o stvarnosti.i naravno da me to onda pogodi.
    ali film,ne razumijem što se točno željelo postići njime.također ne razumijem zašto je Kidmanica nominirana za ovu ulogu na Globusima(a sigurno će biti i na Oscarima). uporno je nominiraju i nagrađuju za krive stvari(dok za Moulin Rouge nitko nije mrdno prstom).Eckhart je nažalost vrlo neuvjerljiv u svojoj izvedbi(pogotovo u onoj sceni plača i vikanja).
    ono što me je najviše iznenadilo i očaralo je momak koji je glumio Jasona(dečka koji im je pregazio sina). njegova izvedba me toliko dirnula i uloga je savršena.on me najviše i rasplakao i najviše nagnao na razmišljanje. kako bi se ja nosila kad bi,nedo Bog,ubila nečije dijete slučajno. nikako ja mislim…šteta što ga nisi spomenula u recenziji.
    film je okej za pogledat,no prosječan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.