Putnici ljubavnici (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

O nekim stvarima nije lako ni pisati, neke stvari nije lako ni snimiti. Sjedneš (uglavnom), napraviš scenarij, ali u odnosu na ono što si zamislio ti neke dijelove previše dramatiziraš, a druge pak preskačeš, ne uspijevaš podvući najvažnije iako si svjestan što to jest, stvar izmiče i ne polazi ti za rukom uraditi i pokazati ono što si želio. Svjestan si toga, ali avaj. Pedro je toliko velik u mojim očima da se mislim da je i ovu grešku napravio namjerno. I koliko god da mi se zapravo film ne čini dobrim, nije od onih koji vuku za nos da ih demontiraš i odbaciš. Više zove u zagrljaj, uz šapat – bit ću bolji, trebao mi je predah.

Na letu Madrid-Meksiko dolazi do kvara na avionu. Neophodno je slijetanje. Problem je pronaći slobodan aerodrom, a ne  zna se ni kako će samo prizemljenje proteći. Posada uspavljuje putnike u ekonomskoj i posvećuje se malobrojnoj ekipi u prvoj klasi. Ime avio-kompanija kojom putuju Peninsula, a što znači (Iberijski) poluotok, činjenica da putnike suočene s katastrofom treba uspavati, napiti i drogirati, a par budnih povesti u oblivion i nirvanu, trenutak da se ne zna kad će se sletjeti, ali da će svakako biti opasno, neizvjesnost, strah… jasne su strelice odapete u pravcu zemlje koja visi nad provalijom. Alegorijsko-farsični-kamp prikaz domovine. Ili tutorijal? Samo, ovo nije Sodebergh koji bi udavio ozbiljnošću o odgovornosti mračnih sila i ni Snipes/ Seagal ne planiraju upad kroz nezaključani zadnji ulaz ispod trapa. Kod Almodovara, avion je tu samo kao sredstvo okupljanja baš tih ljudi na jednom mestu. Kod Almodovara, vlast je u rukama gej posade, a narod je autentično šarenolik – proročica i djevica, financijski malverzant, starleta u najboljim godinama, glumac donžuan, tek vjenčani par,  neki tip nedefiniran (debeovac). Svi nabrojani od riječi na slovo S ne žude toliko za Spasom koliko za Seksom prije Smrti.

2

Stilski, ono u čemu bi se inače nemjerljivo uživalo, svedenije je nego odavno. Scenografija je prilično jednolična, i uz jedan izuzetak, valjda da se ne odlijepi od klaustrofobije, sve se odigrava u avionu. Takva postavka ne radi za film i pojačava utisak o puzajućoj monotoniji od koje scenarij boluje. Iznenađujuće je koliko redatelj ne uspijeva odmaknuti s pričom, zaglavljen više nego li i sam avion koji kruži iznad La Manche (rodnog mjesta redateljevog, ali i Don Quijoteovog), i čeka. Farsa ne doseže vrhunac dok se ponavlja pripovjedački pristup – svatko se predstavlja tko je, svatko telefonira, svatko pije, svatko se seksa. Suma scena djeluju kao recikliranje – Almodovar snima, piše i režira kao što bi Almodovar trebao, ali na autopilotu. Nema bravura, i nema pomaka. Nema nezaboravnosti. Bit će ovo ‘onaj film u avionu’. Vezivno tkivo i (velika) ideja vodilja mu nedostaju.  Osjećaj je kao pred nekom skicom ili krokijem Picassa – nema mesa i punoće koju daje Guernica. LGBT Woody Allen se i ovaj put ufurao i u lakoći, satiri, komici, farsi i ironiji svojstvenoj sad već i godinama, na preskoke pokazao da je genije,  ispričao tek poneku sitnicu, osobenost, ljudsku glupost i demistificirao ono što mu je trenutno palo na pamet. Cameo uloge Penélope Cruz i Antonija Banderasa u ulozi osoblja zračne luke otvaraju film i simpatična su fora, ali i paradigma. Ostatak glumačke ekipe nije redatelja iznevjerio ni ovaj put, ali njihova pojavljivanja su me redom više izazivala da se prisjećam gdje sam ih ranije kod njega gledala – Cecilia Roth (Sve o mojoj majci), Lola Duenes (Pričaj s njom, Volver), Javier Camara (Pričaj s njom, Loš odgoj)… nego li da ih upoznajem i prihvaćam. Za englesko govorno područje Slučajni ljubavnici su I’m So Exited (Pointer Sisters), po pjesmi uz koju naduvani stjuardi letargično poslovično nude koreografiju. Čak ni to nije to.

3

U suštini Pedro je tragao za korijenima, slobodom iz Španjolske ’80 (Acqua de Valencia kao poseban tribute, stvar popularna prije ecstasyja), lakoćom, zabavom i seksfarsičnom komedijom, sve drugo je balon od sapunice. Iskrenost, duh i pomaknutost mogle su nadomjestiti nekoherentnost i pretjeranost, no nisu jer ih nema dovoljno. Koliko je neobično gledati njegov dosadnjikav film, toliko je čudno pisati i tražiti ponešto vrijedno. Na koncu ne traje predugo, ima dragih ljudi, forica i ima atmosferu za koju bi drugi ubili. “Maybe I was really trying to recapture my youth? I’m 33 years older than when I started. I wanted to see if that tone which characterized me in the ’80s was still there” – rekoh već, poziv na zagrljaj.

Leave a Reply

Your email address will not be published.