Pušteni s lanca

Piše: Sven Mikulec

Pušteni s lanca (Hall Pass, 2011.)

Redatelj: Bobby i Peter Farrelly

Glume: Owen Wilson, Jason Sudeikis, Jenna Fischer, Christina Applegate

Ocjena: 6.5/10

Nisam jedan od onih koji će na komentare o lošosti nekog filma odgovoriti sa: hej, pa što ste navalili, dobar je za ubit sat i pol. Kad čujem argumente poput ”radi se o akcijskom filmu, tko očekuje pametne dijaloge”, ponekad se sjetim, a oprostit ćete mi na naizgled totalnoj digresiji, brojnih sendvič-barova i trafika koje viđam po cijelom Zagrebu s velikim, blještavim natpisima koji sadrže najzabavnije varijacije na ime proizvoda koji nude: sendvić, sendwich, sandvich… Da ne nabrajam dalje. Pa što ja očekujem, ljudi režu buđolu i okreću pljeskavice, ne moraju valjda zato imati magisterij iz hrvatskog ili engleskog jezika?! Naravno da ne. Ali ako već ulažu tisuće i tisuće u pokretanje posla, dižu kredite i žrtvuju neke druge želje i ambicije, zašto, o pobogu, zašto ne ulože samo sićušni dodatni trud, pa da njihov pismeni neonski natpis bode u oči isključivo svojom napasnošću?

Ako neki filmaš potroši milijun-dva-četrdeset na snimanje filma, vjerujem da mu mogu itekako prigovoriti na njegovim sendvićima, ako me razumijete. Svaki čovjek s kamerom u ruci i ambicijom u srcu, prezivao se on Nolan ili Boll, u svoj film unese cijelog sebe, potroši nekoliko mjeseci života da ga snimi, izbiva od kuće, živi po prikolicama, provodi besane noći pazeći na svaku sitnicu… Zašto se onda ne potrudi da mu konačni proizvod nije manjkav, zašto ne uloži malo dodatnog napora da ukloni nedostatke i unaprijed utiša te dosadne kritičare, koji će se njegovog proizvoda uhvatiti k’o da im je on kriv za sve probleme u njihovim životima i svršavati na najrječitije načine dok materijal na koji je on potrošio mjesece i mjesece ne poseru i pokopaju svojim britkim, nemilosrdnim jezicima?

Prije tjedan-dva pogledao sam Puštene s lanca i, zajedno s kolegom FAKerom, pomalo ostao – paf. Posjetiti mrak kino dvorane uvijek je gušt, a užitak je tim veći kad to isto napravite džabe, dok su vaši kolege na predavanju kojeg ste vi, eto, preskočili da pogledate što se to događa kad se 40-ogodišnjaci odluče malo igrati napaljenih tinejdžera. Opušten, ležeran, na trenutke iskreno zabavan film koji, na taj braći Farrelly svojstveno krajnje neozbiljan način, dotiče neke teme ustvari prilično ozbiljne prirode (brak, vjernost), zapravo me uspio oboriti s nogu, ali bilo bi fer spomenuti da nisam ni pokušao čvrsto stajati na njima. Je li Hall Pass nadmašio sva moja očekivanja? Apsolutno. Ali to sam jutro očekivao slušati o čemu je razmišljala gospođa Ramsay dok je gledala prema onom prokletom svjetioniku Virginije Woolf. Tako da…

Prilično pozitivnih dojmova s prvog druženja s Bobbyjem, Peterom i njihovim zvijezdama dočekah još jednu priliku da pogledam Owena Wilsona i Jasona Sudeikisa u akciji, i ovaj su put stakla mojih naočala (ne nosim ih), ili šajba mog auta (ne perem je), bili mnogo čišći i vrlo lako zapazih sve one manje ili veće gafove koji su se prvi put poput, kakvog sneaky Meksikanca na putu u bolji život preko granice, bez problema provukli ispod mog nekalibriranog radara.

Nakon sretnih petnaestak godina braka, tipične kućanice Maggie (Jenna Fischer U uredu) i Grace (Christina ApplegateBračne vode), iznervirane svojim djetinjastim, seksom opsjednutim muževima, odlučuju se na drastičan korak i svojim gorim polovicama uručuju hall pass, dozvolu da se na tjedan dana odmore od braka i privremeno vrate svojim momačkim životima za kojima, očito, toliko žude, sve to u nadi da će im to pomoći brakovima u krizi. U početku oprezni Rick (Wilson) i mnogo poduzetniji Fred (Sudeikis) uskoro će shvatiti kakva im se prilika pruža i, oboružani zalihama pive, kolačića s travom i listom kul uleta skinutom s neta, krenut će u pecanje o kakvom su dotad mogli samo sanjati. S druge strane, u vikendici na moru, i njihove će se supruge podsjetiti kako je to opet biti mlad, bezbrižan i, najvažnije od svega, poželjan…

Glavni su glumci sasvim dopadljivi, kao i sredovječni likovi koje uspješno tumače. Njihov pokušaj vraćanja u igru nakon (pre)dugog izbivanja prikazan je uglavnom na simpatičan, na trenutke čak stvarno smiješan način, a njihova ekipa vjernih štovatelja, koja želi podijeliti njihovu radost i kroz njih doživjeti malo zabranjenog uzbuđenja, dodatni su plus komičnoj strani priče. Problem nastaje kad shvatite da u cijelom filmu postoji četiri-pet fora koje će upaliti (i to ne kod svih), dok se ostatak svodi na pomalo očekivane, istrošene, ne toliko kreativne scenarističke odluke koje će se rijetko kome učiniti urnebesnima. Wilson/Sudeikis duo je simpatičan, i njihove avanture stvarno su mi ubile sat i pol, kako istrošena uzrečica glasi, ali, znate što, i Dinamove tekme mi ubiju jedno popodne, kao i davanje instrukcija (”ne, futur prvi nije prošlo vrijeme”) ili to nesretno predavanje o Woolfici koje sam ranije spomenuo. Po meni, a znam da ima glasova koji će se tome usprotiviti, kraćenje vremena ne može (ne smije?) biti jedina funkcija filma. Ako odvojim dio svog vremena i posvetim se gledanju nekog filma, onda me ne može zadovoljiti sama činjenica da za to vrijeme nisam učio, stavljao recenzije na FAK ili plijevio vrt (nemam vrt). Zašto Hall Pass ne bi bio odličan, kad već ima priliku (novac) takvim biti, a ne ovakav kakav je, blesav, povremeno brutalan, nerijetko neugodno suh i s premalo pravih, svjetlih trenutaka čiste duhovitosti, periodično razmještenih tijekom tih stotinjak minuta?

Simpatične uloge igraju Larry-Joe Campbell (debeli iz Svijeta prema Jimu), slavni britanski komičar Stephen Merchant (suradnja s Rickyjem Gervaisom oko The Office, Extras, The Ricky Gervais Show) kao ćaknuti član ekipe (i obožavatelj Bjork), pa čak i Richard Jenkins (Step Brothers, Burn After Reading) u ulozi vremešnog partijanera koji novopečene neženje uzima pod svoje okrilje. Glavne su nam junakinje dovoljno dopadljive, iako Applegateici nikad nisam bio nešto posebno naklonjen, dok se s battery low Fischericom upoznajem po prvi put i, čak nakon duplog gledanja, svoje dojmove mogu svesti na jednu jedinu riječ – slatka.

Da mi se igra ogorčene feministkinje, skrenuo bih pozornost još i na uvredljiv način na koji su prikazani životni ciljevi i ambicije supruga naših protagonista, koje su, ako ćemo vjerovati priči, sanjale da će kad odrastu čistiti kuću i kuhati svojim muževima, ili pak činjenicu da one stvarno ništa drugo ni ne rade, osim što se igraju kućanica, džogiraju i tračaju muževe.

Ocjena koju mu dajem nije niska, daleko od toga, ali je mogla biti i puno viša, samo da se filmom – ciljalo više. Ovako ostaje osrednji okus u ustima, koje ne uspijevaju sasvim isprati ni zabavni uleti (Are you from Ireland? Because, when I look at you, my penis is Dublin.) niti smiješna, ali brutalna scena s tjelesnim izlučevinama koju bih radije da nisam vidio. U svakom slučaju, bar ne dvaput.

Ovo je bilo prejebeno, puno bolje nego kaj sam očekivao, komentirao je mudri kolega bradonja, raskravljen preko dva sjedala do mene. Ako ste se pomirili s prosjekom, natjerani da snizite očekivanja i istrenirani da isključite mozgove čim pored naslova filma vidite dodatak ”komedija”, Hall Pass vjerojatno će vam sjesti kao naručen. Zavalite se u naslonjač, sendviĆ u ruke i – pustite nezrelog, blentavog sebe s lanca.

Jedan komentar za “Pušteni s lanca

  • Maxima says:

    Za jednu čistu i čvrstu šesticu sa stremljenjima čak i ka sedmici (whatever you folks say…- uhm, nakon drugog gledanja, kako imam običaj… pretjerati), uvijek mrvu više ili manje, no svejedno … potpisujem svaku riječ 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.