Prošlost (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

U nekom od intervjua, a nakon osobnog trijumfa na kanskom festivalu, Bejo je govorila o radu s Farhadijem i opisala genijalnu scenu kojom su im probe počinjale – Farhadi bi stao na čelo glumačke kolone  i krenuo trčati, a oni onda, šta će,  trk za njim. Tako im je, jasno, uvijek govorio da je on šef trupe, kao da im sljedećih 5-6 sati svakog dana tijekom dva mjeseca iščitavanja i proživljavanja uloga nisu bili dovoljan hint.

Promišljanje i dočaravanje atmosfere i estetike Asgharovih filmova (oskarovski Razvod, Sve o Eli) za one koji ih nisu gledali bi možda trebalo raspakirati pričom o redateljskom postupku koji je sad već na vrhuncu – više mu nije bilo dovoljno da scenaristički svaku riječ odmjeri i dobije najbolje boje odnosa, sada je i njegov rad na koreografiji dosegao vrijednosti napisanog. Screenshotanjem svakog kadra mogli bismo tako dobiti album tih dana života naših junaka, autentičan, pretočan i bolesno detaljan. Riječi kod njega već mogu raditi bez vizualnog i obrnuto – slike/snimak žive bez teksta i taj niz nepropuštenih kadrova kako minute odmiču postaje impresivan.  Kod njega ne da nema praznog hoda, nego nema praznog frejma. Svaki gest je tu jer ga je on vidio prije, kad ga je napisao, ili još prije, kad ga je i očima doživio, i dok ga ne izvuče i rekonstruira do daske, postavi ih životnije od života,  posao nije gotov. Najbolji redatelji svoje filmove znaju napamet.

1

Elem, riječi i kadrovi u Prošlosti nude nam film o ružnoj istini u kojoj ljudima životi mogu proći, o smrti ljubavi, o nesretnostima i neslušanju ponajviše. O obitelji i djeci. Krivici. Mari (The Artist Berenice) želi se razvesti od Ahmada (Razvod Mosaffa), čovjeka koji ju je napustio prije par godina i otišao u Iran (radnja filma se dešava u Francuskoj).  Na njen poziv konačno dolazi i mi ih upoznajemo na aerodromu. Čak djeluju sretno. Pojedinosti njihovih života i odnosa saznajemo postupno i retrospektivno, onako kako bi se i dešavalo da im u živote zaista upadamo. Mari ima dvoje dece, Lucie (Burlet) i Leu. Nakon razvoda planira se udati za Samira (Un Prophete Rahim). Samir je također još uvijek u braku. Njegova supruga je u komi, iz koje se nije probudila nakon pokušaja samoubojstva. On ima jednog sina, Fouada. Lucie ne prihvaća mamin izbor i recimo da je to okidač lančane reakcije.

Kroz dva sata mi ne dobivamo priču koju ćemo pamtiti kao posebnu, mi dobivamo onu težu, everyman  varijantu. Mi dobivamo ogledalo. Odsustvo spektakularnih zapleta, nenadanih otkrića i možda čak ikakvog dramaturškog materijala na obodima je kredibilnosti.  Toliko je sve odvojeno i postavljeno kao eksperiment u kutiji kazališnoj (uz izuzetak tek poneke scene, naravno u automobilu, iranska škola je to) da su i likovi podjednako konfliktni, dragi i mrski. Prava interakcija s publikom prepuštena je i naslućena u prepoznavanju, kakvo ćemo teško izbjeći ako li smo samo dio obitelji ili samo zaljubljeni. E toliko je dobar Farhadi. Lišen propovijedi, preispitivanja, bacanja u lice samospoznaje, autorefleksije i manipulacije emocijama. A prepun drame i muke.  Ponovljene scene u kojima likovi govore, ali se ton gubi i nastupa tišina, možda su i najfilmskije (neki Haneke meets Kiarostami šarm je u zraku). Mogu se tumačiti bar dvostruko – nitko nikoga zaista ne sluša i čujemo samo ono što želimo; možemo se i bez riječi razumjeti, ako želimo.

0

Glumci ovdje odvojeni od svake ličnosti u interpretaciji ostavljaju specifičan utisak, a možda su čak i u sjenci.  Promjene raspoloženja i tona razgovora, sjajno percipirane kao dominantna odlika bliskosti, ipak su im dali više prostora za igru nego što bi bio slučaj da su igrali Irance, kulturološki daleko smirenije i suzdržanije u pokazivanju osjećaja. Možda se najviše Burlet izdvaja u ulozi problematične kćeri, ali u suštini svi su uvjereni i posvećeni. Kroz spominjani opsežni pripremni rad dobile su se mnoge nijanse koje scenarij ne mogu izvući (suživot Ahmada i Samira, recimo), pa tako dolazimo u situaciju da postojeće odnose na prvu loptu doživljavamo kao nemoguće, samo da bi ih odmah zatim prihvatili kao, ako ne točnije, onda ljepše i kompleksnije.

Vraćati se u prošlost nije nešto što svojevoljno biramo – kao neka mantra je koja se može izvući. Ali nekad te ona toliko vuče za rukav da se ti moraš okrenuti i prekopati  još jednom ili pustiti da budeš prekopan. Ići unazad može biti opasno čak i kad je samo isparkiravanje s početka u pitanju. Možda je suština u tome da je razlučivanje razlika između prošlosti i sadašnjosti presmiješna iluzija. Redatelj nastavlja s manirom postavljanja pitanja, ali ne i davanje odgovora, jer ih, kako sam kaže, ni ne zna. Svoj sud nam ne daje, jer smatra da moderna umjetnost teži nesuperiornosti umjetnika. Za njega je postaviti pitanje ključna stvar jer tako film nastavlja život i van kina, unutar svakog od nas. Prošlost, dakle, živi i rijetko kad miruje tamo gdje smo je ostavili.

Leave a Reply

Your email address will not be published.