Projekcije (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Grupa djelatnika koji proučavaju ljudsku psihu (psihijatri, psiholozi, defektolozi, itd.) pohađa radionicu kako bi dobili certifikat stručnog usavršavanja, no na ovom okupljanju njihovi osobni animoziteti i nesuglasice osobito izlaze na vidjelo. Baš je teško puno više o samoj radnji filma i reći budući da je gledatelj očito uključuje u priču usred njenog trajanja, međutim, čak i unatoč tome vrlo je jasno gdje se svi likovi emotivno nalaze i praćenje radnje u tom smislu nije otežano.

Ono što je jedan od nedostataka Projekcija manjak je konkretne radnje i zbivanja unutar grupe u sadašnjosti, jer se tijekom filma uglavnom pretresaju sukobi koje je vrijeme ponešto ublažilo i koji su sada dio prošlosti. Zajedljivi komentari tako zamjenjuju razgovore koji su se sigurno unutar grupe već dogodili, te se ponekad koriste na jedan grub način, ali i uz to, pravog pokretača radnje zapravo nema, već vlada svojevrsna dramaturška inercija pojačana nedostatkom jasnog smjera radnje.

Bez jasnijeg smjera događanja, linija konflikta koja je prisutna u priči i koja je dostatno naglašena previše se račva, a to je prvenstveno stvar količine likova. Naime, u radionici sudjeluje čak deset likova, od kojih jedan nije tjelesno prisutan u prostoru, ali posredno sudjeluje u radnji. Taj volumen likova otežava postizanje karakterizacije koja je više nego okvirna, a likovima su naglašene često jedna ili dvije karakterne crte, koje možda nisu njihove primarne, jer se neke njihove reakcije plod više frustracije, a manje želje da se svaki lik zaokruži kombinacijom dobrih i loših aspekata osobnosti.

8

S tim na umu treba pohvaliti kompletni glumački ansambl za vrlo dobar rad. Posebno bih istaknuo Bojana Navojeca i Jelenu Miholjević, budući da oni u smislu radnje i dublje karakterizacije dobiju najviše prostora i nekako se prirodno nameću grupi, i kao karakteri i kao glumci koji igraju te karaktere. Također, njih dvoje uz Kseniju Marinković najbolje se „hrvaju“ s ponešto teatralnim dijalozima, koji su na momente previše poetični s obzirom na to da se radi pripadnicima profesije koja se bavi tuđim problemima i većinom slušanjem, no to je ipak zanemariv problem.

Zbog narativne oskudice dva dramaturška momenta činit će se kao da stilski odskaču od inače karakterno usmjerene priče, gdje jedan predstavlja dobro poznati klišej gdje neki mehanički predmet koji inače radi bez problema u ključnom trenutku zakaže. Taj moment otvara mogućnost da se drugi moment dogodi i dodatno narativno nagrdi priču, budući da djeluje kao da je ubačen bez nekog jasnog razloga, barem ne nekog koji je objašnjen tijekom filma. Tako mnoga otvorena pitanja ostaju neodgovorena, a uzrokuju narativne probleme, koji svojom prisutnošću čine priču Projekcija najslabijim dijelom filma, što je prava šteta s obzirom na hrabar redateljski postupak koji je odabran da je prikaže.

Naime, Projekcije su režirane gotovo ekskluzivnom upotrebom subjektivnih kadrova likova koji sudjeluju u radionici. Ovakav potez vrlo je hrabar i unatoč ponekom konfuznom segmentu unutar glavne scene, radnju je moguće vrlo dobro pratiti. Međutim jednako tako, ovaj redateljski postupak za sobom povlači određena pitanja i uzrokuje probleme, kojih za moje poimanje ima previše i ne mogu reći je li ovaj eksperiment uspio donijeti ovoj priči nešto što konvencionalniji pristup ne bi mogao. Krenimo redom.

7

Jedan aspekt vizualnog koji nam ovaj pristup uskraćuje mogućnost je pokazivanja emocija onog lika koji govori. U ovakvim trenucima u filmu često se naravno prelazi na subjektivni kadar nekog od drugih likova, ali snaga tog subjektivnog kadra nije jednaka onom objektivnom kadru koji bi nam ponudio bolji pristup emocijama. Uz to, kod ovakvog postupka, teret karakterizacije je na kameri, a s obzirom na oskudnu dramaturgiju i karakterizaciju, neljudska priroda pokreta kamere (unatoč tome što se radi o subjektivnim kadrovima) samo odmaže kod emocionalnog povezivanja.

Još jedna stvar koja se događa je ta da redatelj, na jedan indirektan način, predaje kontrolu režiranja u ruke likovima, koji su u ovoj priči nedovoljno snažni i nedovoljno duboko karakterizirani. Tada se događa da režija efektivno nestaje, budući da se unutar subjektivnog kadra ne može režirati uobičajeno (premda Ogresta na momente pokušava). Kompozicija kao režijski alat gotovo je napuštena te su kadrovi većinom plošni (dodatno o ovome kasnije), a njihovo trajanje ponekad djeluje ponešto proizvoljno, upravo zbog preslabe karakterizacije. U slučaju drugog gledanja filma, moguće je da bi se ta dilema djelomično eliminirala, no nisam uvjerenja da se svaki odabrani subjektivni kadar može do kraja režijski i dramaturški opravdati.

Nadalje, kadrovi su, s obzirom na to da su subjektivni, nekako „prečisti“ i „umjetni“ te nedovoljno „realni“. Teško je o ovim kategorijama govoriti doslovno, naravno, međutim, većina kadrova je dosta slična i vizuali filma postaju ponešto repetitivni i neraznovrsni. Kako kamera ovdje duplira za glumca, začuđujuć je nedostatak reakcija koje su glumcima takoreći stvar mišićne memorije. Mislim da se nitko tijekom filma, dok je njegov subjektivni kadar ne podboči niti nagne glavu na stranu dok sluša. Kolokvijalno rečeno, ispada da likovi skoro pa stalno „bulje“ dosta intenzivno jedni u druge, bez nekog jasnog razloga. Takva vizualna razrada pomogla bi bolje u razbijanju monotonije koja je napravljena s dva postupka o kojima ćemo nešto kasnije.

14

Jedan od osjetnih nedostataka izostanak je neke hibridne varijante dvoplana, koji bi gledatelju dopustio mogućnost da promatra dva lika dok pričaju, kroz naravno vizuru lika koji ih također promatra. Ono što me osobito iznenadilo premala je količina subjektivnih kadrova američkog profesora koji vodi cijelu radionicu, s obzirom na njegovu ulogu u radnji. Unutar ovog režijskog postupka događaju se i dvije instance gdje se stilski odabir korištenja subjektivnih kadrova narušava kroz korištenje vizure nadzorne kamere i jedne instance gdje se koristi kadar koji, s obzirom na razvoj radnje, ne može pripadati niti jednom liku. Premda se za drugu instancu može pronaći objašnjenje, logičkog objašnjenja za vizuru nadzorne kamere nema. Ako se autor želio umiješati u priču, ovim putem nije postignuta opipljiva intervencija u bolje razumijevanje priče, a kadar je izveden suviše „digitalno“ da bi pripadao nekoj osobi koja u taj monitor gleda.

S obzirom na to da je kamera u ovom filmu često mijenjala nečije oči, jedan od alata koji je premalo korišten u svrhu režiranja je fokus (izuzev jednog ili dva kadra kada netko tko nosi naočale iste i skine). Time se moglo postići nekoliko dramaturških momenata kao naglašavanje nečijeg gubljenja interesa ili iskazivanje istog. Ni druge manipulacije nisu korištene, kao što je „zoom“ ili promjena brzine odvijanja kadra, a oba alata mogla su biti upotrebljena s ciljem razbijanja monotonije vizualnog jezika, ali i u funkciji dramaturgije i karakterizacije. Uz to, jedan lik se tijekom seanse odmara, ali taj subjektivni kadar nismo vidjeli, a također nitko nije niti jednom trepnuo tijekom filma. Ne spominjem to uzalud, budući da se tim činom moglo montažeru omogućiti manevarski prostor koji mu većinom korištene panorame nisu dopuštale. Steče se dojam da se kamera koristila više kao što glumac koristi glavu, a manje kao što glumac koristi oči, što je u ovakvom filmu gdje je većina likova veći dio vremena u sjedećem položaju doprinijelo vizualnoj ali i dramaturškoj monotoniji.

Kao produžetak dramaturških problema, subjektivni kadrovi rijetko precizno predstavljaju karakteristike pojedinog lika, koji rijetko ili gotovo nikad u svojem subjektivnom kadru rade nešto za sebe (motanje prstima, popravljanje odjeće i slično), a mnogi koji imaju papir i olovku u svojem subjektivnom kadru ništa ne zapisuju. Tako recimo Barbarin (Jasna Bilušić) subjektivni kadar dok izgovara svoj poduži monolog djeluje vizualno jednako kao i većina drugih, premda bi ona kao glumica u tom smislu morala imati bolje instinkte pri skeniranju prostorije.

12

Jedan od nedostataka priče, a koji se može direktno povezati uz redateljski odabir stila snimanja je neobjašnjiv nedostatak subjektivnih kadrova ljudi dok dolaze na radionicu. Tim potezom bi se eliminirala potreba za dugotrajnom ekspozicijom na početku priče koja premda nije potpuno neinformativna, nakon što se pridruži treća nova osoba polako izmakne kontroli s obzirom na količinu ljudi koje treba popratiti. Uz to, u tim prilikama bi se mogao odraditi i „prljavi“ posao karakterizacije kroz narativno opravdano prepričavanje u vidu tračanja i ogovaranja. Kada smo već kod subjektivnih kadrova koji su izostali, a vezani su uz dramaturške probleme, nikada ne saznamo zašto američki liječnik koji vodi radionicu zakasni te je tijekom priče propuštena jedna idealna prilika za ubacivanje njegovog subjektivnog kadra koji bi dramaturški poprilično uspavanu radnju dobro trgnuo. Takav moment je propušten i kada jedan lik plače, ali tu vizuru ne vidimo, a to je jedna od rijetkih mogućnosti kada je moguće vidjeti dvije reakcije u subjektivnom kadru.

Vizualni identitet filma je izuzev ovih problema dobar, zahvaljujući direktoru fotografije Branku Linti i njegovoj snimateljici Tamari Cesarec, koja je imala zadatak biti glumačke oči kada pojedini lik ostvaruje subjektivni kadar. Montaža u filmu ponešto zaostaje, budući da se zbog stilskog odabira redatelja zna ponekad činiti da montaža „kasni“ odnosno da se prekasno prebacuje s lika na lik te je gledatelj zbog toga ponekad oštećen za reakciju koju je možda trebalo pokazati bolje. Osim toga, bržim mijenjanjem vizure bi se mogao postići bolji osjećaj tko ili što koga više zanima, a to nije najbolje ostvareno, međutim daleko od toga da je montaža slaba, samo nije najspretnija.

Zaključno, Projekcije su hrabar film, hrabre vizije, koja možda nije najbolje realizirana, s obzirom na nedostatak konkretne radnje i dublje karakterizacije. Glumačka postava vrlo je dobra i vjerujem da bi s manje kvalitetnim glumcima ovaj film bio puno manje gledljiv. Zrinko Ogresta se odvažio na eksperiment koji treba pohvaliti, no nisam siguran da je u tom eksperimentiranju najbolje iskoristio sve alate na raspolaganju. Unatoč tome, ovaj film je zbog svoje namjere vrijedan vaše pažnje.

3 komentara za “Projekcije (2013.)

  • Maja says:

    Meni nije smetala ta okvirna karakterizacija likova zato što mislim da se film ionako nije htio previše baviti samim tim ljudima. Oni su više poslužili radi isticanja neke općeljudske potrebe za redom, za pravilima i autoritetima. Film zapravo govori o tome što se događa kada se jedan sustav, stabilan i uređen, i tako uređen bespogovorno prihvaćen (tri su se godine ti njihovi sastanci održavali po točno određenim, profesorovim pravilima – nema kašnjenja, 10 polaznika itd.), odjednom počne raspadati. U takvoj jednoj kaotičnoj situaciji kod ljudi se javlja osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti, dolazi do frustracija, svađa, nadmetanja i podmetanja, čak i kod onih od kojih valjda najviše očekuješ da će biti staloženi, strpljivi, empatični i kakvi sve ne.
    Što se profesora tiče, on tu služi samo kao primjer autoriteta i, umjesto aspekata njegove osobnosti i emocionalnog povezivanja s njim, film se prije htio fokusirati na odnos njega kao autoriteta i zajednice. Tako da, (barem meni) ovdje nije bitno zašto je on zakasnio, bitnije je to da, iako je zakasnio, svejedno može ući u prostoriju, dok bi nekome drugome ulazak bio zabranjen.
    Puno je još bilo prigovora, manji dio stvari koje su ti smetale meni nije bio problematičan (jednostavno zato što sam drugačije razumjela film), dok na ostale stvari nisam ni obraćala pažnju. Ja se slažem da se ne slažem s ovom recenzijom 😀

  • Čudan je onda odabir priče, gdje gledatelj jedino likove i njihove međuodnose, a još pritom on i “postaje” lik u priči kroz režijski postupak korištenja subjektivnih kadrova.

    Meni je problem bio što je taj sustav kontradiktorno prezentiran kao stabilan, uređen i bespogovorno prihvaćen, budući da se tijekom priče saznaje da određeni članovi tog sustav njegovo uređenje krše. Tako u ovoj seansi iz filma, nema jednog člana, a i da to nije prvi put da se sustavno uređenje narušavalo.

    Dramaturški problem te kaotične situacije i implikacija iste je taj da sam ja kao gledatelj, došao na “kraj” svega toga, a nisam svjedočio procesu i motivaciji te se samim time od mene traži da bezpogovorno prihvatim da su likovi takvi kakvi jesu. Uskraćena mi je mogućnost da procjenjujem jesu li ti konflikti dovoljno dobro razrađeni i konstruirani.

    Profesor ne može biti samo primjer autoriteta, on stvarno i jest autoritet, ali od kojeg gledatelj ne dobije ništa, dok on na druge likove vrlo opipljivo utječe. On komunicira samo s drugim likovima, budući da ga oni poznaju, jer su na radionici već 3 godine, međutim gledatelju je to uskraćeno, što je meni manjkavost priče i filma.

    Baš zato što on kreira cijelu dramsku situaciju svojim kašnjenjem na tu seansu, a zbog odabira da se priča priča kroz subjektivne perspektive svih likova, jer svi dobiju svoj subjektivni kadar, osim njega, meni je to narativni deficit koji je poprilično velik. A to što može ući u prostoriju narušava to što ti kažeš da je ustanovljeno kao čvrst sustav, premda on to nije, jer su drugi to radili prije. Osim svega toga, mislim da pokazivanje toga ne bi naštetilo priči, dapače, samo bi ju pojačalo.

    Meni je film dobar, samo što sam gledajući ga, stalno uočavao trenutke gdje je bilo prostora da bude još bolji. :)

  • Maja says:

    Kad sam spomenula ”stabilan, uređen i bespogovorno prihvaćen” nisam mislila na nešto potpuno sređeno i savršeno, nego samo na nešto što je čvrsto postavljeno i što se održava – njihove seanse odvijaju se redovito, u određeno vrijeme, na određenom mjestu, postoji program koji se mora slijediti, postoje pravila koja se moraju poštovati, postoji voditelj kojeg se mora slušati… i sve to ima svoju svrhu – dobivanje certifikata.

    Mi saznajemo da su polaznici koječim bili nezadovoljni, ali nije da su se otvoreno žalili, inzistirali da se neke stvari promijene ili pak odustali od svega, oni su uredno dolazili, radili što treba i plaćali. Isto tako, bilo je kršenja pravila, ali ona su prekršena ili u tajnosti ili nije bilo u tajnosti, ali se možda nije doživljavalo nečim strašnim i ozbiljnim – sve su to bile stvari koje nisu remetile plan i program rada. Što se polaznika tiče, ja sam shvatila da ih maksimalno mora biti deset, oni mogu izostati, ali je, naravno, broj izostanaka ograničen.

    U filmu mi pratimo situaciju u kojoj je plan i program prvi out ozbiljnije narušen. Polaznici bi obično došli malo prije početka, namjestili stolce, sastanak bi počeo točno na vrijeme i znali bi što treba raditi i koga slušati, a sada su se našli u situaciji da toga nema.

    Od tebe se ne traži da prihvatiš likove takve kakvi jesu, traži se da prihvatiš to da se u takvoj jednoj situaciji ljudi zbilja mogu tako ponašati (kakvi god da inače jesu).

    Meni je totalno nebitno kako je taj profesor uopće postao voditeljem te grupe, koje su njegove kompetencije, kakav je on i o čemu razmišlja… on ima viši položaj u hijerarhiji, on je voditelj, njega se mora slušati, njemu su dozvoljene neke stvari koje polaznicima nisu i to je to.

Leave a Reply

Your email address will not be published.