Prizivanja (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Cabin in the Woods izašao je 2012. godine i kao antološko-dekonstrukcijski film istaknuo potrošenost američkog filma strave 21. stoljeća. Pritom, promatrajući ga i kao hommage, on najprije pokazuje smrt kreativnosti žanra filmova strave od devedesetih naovamo, a potom i osvještava o recentnoj teškoj reciklaži vrlo suženog opsega tematskih i pripovjednih koncepcija. Jedan pogled na liste filmova strave posljednjih desetak godina uvid je, uz saldo remakeova, u kontinuirano prikazivanje obitelji opsjednutih duhovima, demonima i izvanzemaljcima.

S Cabin in the Woods situacija se, zapravo, trebala okrenuti. Takav izravan prikaz učmalosti žanra trebao je pogoditi notu i u gledatelja i u redatelja. Ali, to se nije dogodilo. Štoviše, slučajem ironije, iza Cabin in the Woods tek dolazi potrošeno krdo naslova među kojima se nalazi i The Conjuring. S obzirom kako je ovaj film već pri prvim prikazivanjima primio vrlo dobre kritike, bio sam prisiljen osobnije ući u razmatranje filma i pokušati najprije shvatiti razloge zbog kojih bi ovaj ni-po-čemu-značajan naslov mogao ostaviti takav pozitivan utisak. Jer, kako je moguće da se inventivnim može zvati film koji se nalazi dekonstruiran u Cabin in the Woods, a da se Jamesa Wana zove gospodarom strave dok se služi prominentnim klišejima žanra koje mu je napisao Chad Hayes i pritom, uz to malo filmova što ima, kopira samog sebe?

THE CONJURING

Najprije, radnja filma smještena je u trošnu Amityville horror kućicu pored mističnog jezera i sablasnog stabla, a demon koji je opsjeda strpan je u podrum mračnih tajni. Nakon serije zlostavljanja, obitelj poziva u pomoć eksperte iz područja demonologije, a oni zajedničkim snagama istjeraju zlo iz kuće. Pritom se susretnu s pokvarenim satovima koji staju u isto vrijeme, muzičkim kutijicama mistične melodije, nestašnim vratima i pokućstvom, noćnim posjetima, pretjerano jezivim lutkama, egzorcizmom i žrtvovanjem djece vragu iz čiste zlobe. Dakle, Wan prihvaća apsolutno sve standardne motive svakog filma ukletosti ikad napravljenog, posuđuje već iskorištene trikove iz svoje vlastite radionice [Insidious (2010), Dead Silence (2007)] i kroz modus klasičnih i predvidljivih jumpscareova prikazuje prežvakanu štoriju nepostojećih ukletih kuća i lažnih eksperata.

Razina neinventivnosti ovog filma zapravo je poražavajuća: duhovi izgledaju kao i svi drugi mrtvaci branše, s crno obojanim kapcima i plavičasto-zelenom kožom. Neke motive iz filma (poput loptice koja ispada iz mraka ili golubova koji se zabijaju u kuću) ismijao je još Scary Movie serijal, Joseph Bishara primjenjuje identičan muzički koncept kakav je prisutan u Insidious, a čak je i lice glavnog čudovišta replika lutkice Jigsaw iz Wanova vlastita filma Saw (2003). U svemu tome povremeno se može naletjeti i na bizarne treš kadrove, kao kada se vještica izbljuje u usta jednog od likova, kada zavezana za stolicu naopačke poleti na plafon ili kada na kraju filma teške modrice na jednom od likova nestanu kao u reklami za Mr. Proper. Posljednji kišni dan i nevjerojatnu potrebu likova da za svakim šumom plaze po mraku bez upaljenog svjetla nisam mogao ne spomenuti.

4

Generalno, to nije samo pitanje bućkuriša klišeja, već i priča po sebi nije najvještije izvedena: osim užasno otegnute i nesmislene zadnje borbe, priča u centralni događaj uvodi iz dvije perspektive – obitelji Perron koja se susreće s čudovištem, odnosno iz perspektive eksperata Eda (Patrick Wilson) i Lorraine (Vera Farmiga). Stvar je u tome što je sporedna priča Eda i Lorraine nasilno upucana i nedovršeno ostavljena u radnji isključivo da bi se ubacio suvišan faktor jezive lutke i teoriju ‘istinitosti filma’, budući je za premisu filma uzet jedan američki slučaj navodnog opsjedanja stvarne obitelji Perron, odnosno posjećivanje te zemlje stvarnih Eda i Lorraine Warren, poznatih američkih ‘demonologa’, koji su zapravo bili mentalno pogubljeni religijski bolesnici čiji je svaki slučaj bio niz nepodudarnih činjenica uvijek uperen na štetu drugih. Nadalje, u tom miješanju različitih motiva ispremiješala su se pravila egzistencije demona i duhova, ali budući je to i kod stvarnih ‘demonologa’ i ‘lovaca na duhove’ stvar mašte, možemo reći da film plete vlastitu koncepciju ponašanja paranormalnih bića i odnošenja spram njih, pa to ne može u potpunosti biti podležno kritici, ali u svakom slučaju odstupa od tradicije.

Načelno, Wan je možda progurao grozan scenarij, ali on u suštini nije loš režiser. U The Conjuring to se može vidjeti na tri načina. Prvo, film je zanimljiviji od većine ponude ove godine, a što ste manje upućeni u žanr filma strave, to su veće šanse za zabavom. Drugo, unatoč dominaciji jumpscareaova Wan daje blagi zaokret svakom ‘strašnom’ kadru ili sceni, pa su neki trenuci osvježeni pomakom u dinamici ili trajanju. Vrijedi isto za solidan ritam filma, narušen samo kod gledatelja koji ne mogu prežvakati loše premise. Pritom, svaki će gledatelj naići na barem jednu scenu koja će ga uznemiriti zbog blagih promjena u dinamičkim switchevima, a ne zbog unošenja u facu, gdje vas i novorođenče ježeva može preplašiti. Za ovu točku naročito vrijedi prigodna upotreba prostora i vremena, osvjetljenja i koloriteta, kao i poneka vrlo zanimljiva upotreba kamere kakvu je prije više od 15 godina ponudila igra strave Silent Hill.Treće, što je možda uvjerljivo najvažniji plus filma, niti jedan lik nije iritantan i njihove uloge u procesu nisu u potpunosti arhetipske, a sami glumci su vrlo dobri. Štoviše, s obzirom na njihov velik broj i količinu, Wan je ovdje odradio prilično dobar posao i stvorio uspješnu kemiju. Tome u prilog ide i efikasno korištenje štosova – u žanru filma strave to je vrlo rijedak mehanizam redukcije tenzija prije scena koje trebaju zaprepastiti. Čini se, dakle, da zbog solidne tehničke potkovanosti redatelja ovakva grozota od radnje upravo je dovoljno dobra da od publike posiše 300 milijuna dolara i omogući si nastavak, ali nije daleko istina i da Wan ubire med dobrim dijelom zahvaljujući propagandi kroz Saw, koji je stostruko kvalitetniji film od Insidious ili The Conjuring.

IMG_0278.dng

Ali, jednim dijelom čini se da u pozadini recentnih filmova strave leži vrsta kulturnog rata. Dok smo s eksplozijom znanja i znanosti sve upućeniji u istinite mehanizme kozmosa, istovremeno raste osujetljiva vrsta fundamentalizma. Nikad u povijesti čovječanstva nije toliko ljudi vjerovalo u besmislice poput izvanzemaljaca koji nas nadziru, brodove spasenja, kraja svijeta, kriptozoologije, scijentologije, iluminata, astralne projekcije ili buđenja tajne snage delfina posebnim meditativnim depozitom na račun banke; nikad nije bilo više religijskih šarlatana koji blesavom narodu pričaju bajke, maltretiraju djecu na sektaškim pohodima, peru im mozak i izazivaju traume, i hodaju uokolo s asistentima koji se u svakom gradu iznova pri molitvama dižu iz kolica svojim božanstvom poneseni; nikad nije bilo toliko prijava za egzorcizam, toliko lažnih metoda liječenja i alternativnih doktora, pseudoznanstvenika i kultista te općeg otpora medicini i znanosti. Uvijek ih je bilo, naravno, ali nikad toliko i u takvoj raznolikosti i to se vrlo jasno reflektira na film strave.

Spominjem to jer implicira jednu psihologiju masa koja isključuje i ubija stanice potrebne za mišljenje i razumijevanje. Svaki horror film prestraši, neki ostave i traume, ali isto tako znam da to nije istina. Suprotno, čini se da se filmovi strave odlaze gledati iz nejasnog uvjerenja da su stvarni. Jer kada grupe odraslih osoba počnu vjerovati u Vraga i Izvanzemaljce samo zato jer Anthony Hopkins ili Lily Taylor glume opsjednute ljude, nešto se ružno događa u društvu, što film strave reflektira. Filmske generacije redovito prate nesvjesno kolektivno stanje – tokom dvadesetog stoljeća filmovi strave savršeno su projicirali iz društva u društvo kolektivan strah izazvan svjetskim tokovima – a u recentnom slučaju horrori se oslanjaju isključivo na teorije opsjedanja i teorije eksperata, što s povećanjem religijskih seminara i šarlatana, odnosno s opadanjem razine obrazovanja i kritičkog mišljenja, ne može biti slučajno.

5

Sudeći prema našim kino posjetiteljima The Conjuringa, njegove se lažne premise uzimaju vrlo ozbiljno – ako u filmu piše ‘based on a true story’, tada mora da se to sve dogodilo. Međutim, nije. Kako se nije dogodilo niti u jednom drugom filmu strave, tako se niti ništa od sadržaja u The Conjuring nije dogodio. Neke benigne činjenice su postojeće – Ed i Lorraine Warren, obitelj Peron, priče o vješticama u mjestu gdje je obitelj živjela i slično – istinite su, utoliko što su prvi postojali, a za drugo se pričalo. Sve ostalo, kao i u The Rite (2011), Exorcism of Emily Rose (2005), The Fourth Kind (2009), Paranormal Activity (2007), Dark Skies (2013) ili Blairwitch Project (1999) izmišljeno je, ali kada su u pitanju egzorcizmi, najžalosnije je što su prilikom lošeg tretmana stradali i stvarni ljudi. Vještice Salema, primjerice, na kojima dio priče zasniva The Conjuring, bile su nevine žene beskrupulozno ubijene oko pitanja posjeda. Stoga, ne samo da je The Conjuring prilično loš film koji je uhvatio Kairosov čuperak, nego i nekritički izvire iz propagande loših tendencija kulture i ondje gdje je trebao biti izmasakriran završava kao pozitivna pojava – intenzitet straha, naime, dobrim je dijelom temeljen na manjku jasnog uvida u stanje stvari. Odatle i izvorni strah od tame.

11 komentara za “Prizivanja (2013.)

  • Jelena Djurdjic says:

    mene je trejler ludo zabavio

  • Sven Mikulec says:

    Zabavan film generalno, ali daleko od ocjena i reputacije koja ga je dopratila u naša kina. Kako tu i piše, nema nikakve originalnosti, samo reciklaže svega dosad viđenog. Čak sam ulovio i jednu scenu iz “Posljednjeg egzorcizma”. Ok film za pogledati, ali ni slučajno najbolji horror u zadnjih deset godina, kako sam pročitao na par mjesta.

  • Gjuro says:

    Recenzente, potpiši se pravim imenom. Ovako tekstovima daješ nepotrebnu pubertetsku notu.

  • hmm says:

    Potpuno se slažem. Čitao sam prilično dobre kritike o ovom filmu,odlučio ga pogledati i doživio neugodno iznenađenje. Kliše do klišea, sataraš skuhan od stoput prožvakanih scena (kuća, ptice, podrum, tajni prolaz iz ormara, bacanje slika, stajanje satova, dječji smijeh itd, itd), a finalna smijurija s neuvjerljivim glumcem koji izvodi egzorcizam je zaista šlag na tortu gluposti. A tek scena kad “medij” dođe u kuću, složi ozbiljnu facu i kaže: “Ovdje se nešto užasno dogodilo!” Hahaha… Katastrofa. “Cabin in the woods” i onaj s vanzemaljcima Dark Skies bolji su sto puta od ovog smeća.

  • DS says:

    @ Gjuro: Hvala za savjet, ali to je formalizirani pseudonim pod kojim se nalaze svi moji ne-znanstveni, dakle kritički, glazbeni, dizajnerski, studijski, komunikacijski i sofverski projekti. Pop kultura i internet najbolje me poznaje pod tim starim nazivom, guglanjem imena se dolazi isključivo do mene, stoga me pop kultura i internet takvim poznaje bolje nego imenom i to mi sasvim odgovara. Budući nitko ne smatra ime muzičkog izvođača, umjetničkog ili softverskog projekta ili poznatije kritičke projekte (that guy with the glasses, recimo) pubertetskim, tada je čudno da bi se ovo time smatralo.

  • Gjuro says:

    Ti si recenzentski Banksy. :)

  • Ime nije bitno says:

    “…Saw, koji je stostruko kvalitetniji film od Insidious ili The Conjuring.”

    Izdržao sam do ove rečenice u recenziji, nije ni to mala stvar.

  • Silencio says:

    Još jedan primjer koliko visoka očekivanja znaju utjecati na konačan sud filma. Da film u kina nije došao s takvim hypeom i da nisam imao nikakvih saznanja o njemu prije gledanja,ostavio bi mi čak i bolji dojam,ovako sam na kraju ostao ipak blago razočaran. Sve u svemu solidan film u okviru svog žanra,ništa više od toga

  • Sven Mikulec says:

    Znalački složen mozaik već viđenih sličica.

  • Kapuschino says:

    Džaba seret po filmu. Ne slušajte gluposti i pogledajte film ako se želite pošteno prodrmati i zanemarite spojlere. Neinventivnost slashera Saw se nikako ne može porediti sa ovim filmom kao ni Istjerivač vraga povratak ili početak ili what ever.

  • Gjuro says:

    Film je prije svega beskrajno dosadan. Dobri stari Carpenter i u svojim najslabijim izdanjima šiša ovo za dvije klase.

Leave a Reply

Your email address will not be published.