Prije ponoći (2013.)

Piše: Koraljka Suton

Napokon. Nakon predugih 9 godina čekanja, napokon je izišao Before Midnight, (nadajmo se ipak ne) završni dio danas kultnog Before serijala, projekta trojca koji sačinjavaju scenarist i redatelj Richard Linklater (ovako usput koristim priliku da toplo preporučim njegov animirani Waking Life) te glumci Ethan Hawke i Julie Delpy. Srećom, čekanje se itekako isplatilo, jer treći nastavak kao kruna čarobnog filmskog putovanja započetog davne 1994. godine produkt je nevjerojatne scenarističke, glumačke i životne zrelosti spomenutog trija, njihove istančane svjesnosti o nebrojenim dinamikama unutar značajnih (ljubavnih) odnosa te velike znatiželje koja im onemogućuje da ”znaju”, ali im zato pruža priliku da uvijek iznova istražuju i otkrivaju što sada, za dvoje ljudi u ovom trenutku i u ovom životnom razdoblju, znači međusobno se voljeti.

Prije skoro dva desetljeća, mladi je Amerikanac Jesse putujući Europom u vlaku ugledao Francuskinju Céline, sjeo do nje i započeo razgovor, a potom joj predložio da u Beču izađe i provede s njim trenutke prije svitanja, tj. do njenog jutarnjeg vlaka za Pariz. Njihov je rastanak popraćen obećanjem da će se naći na tom istom kolodvoru za šest mjeseci, no zbog želje da se netom započet odnos ne razvodni dopisivanjem, odlučuju ne izmijeniti adrese, brojeve telefona pa čak ni prezimena. Devet godina gledatelji su mogli samo nagađati je li se ponovni susret doista i dogodio, sve dok 2003. Jesseja europska promocija njegovoga prvog romana inspiriranog upravo tom noći ne odvede u Pariz, gdje Céline i dalje živi. Kako Jessejev avion za Ameriku polijeće iste večeri, naši junaci prije sumraka moraju raspraviti što se za raspraviti ima, a mi kroz njihove razgovore postupno otkrivamo što se sve u njihovim životima izdogađalo od rastanka ’94. Tumačenje završetka i u ovom je slučaju postalo ovisno o individualnoj percepciji i ideologiji gledatelja. Sve do sada.

5

Niz tema koji prva dva filma otvaraju i pitanja koja postavljaju (a na koja nikada ne odgovaraju jer nisu toliko pretenciozni da misle kako odgovara ima) nešto je čime ću se baviti u zasebnom tekstu posvećenom trilogiji, ali ipak, nemoguće je na bilo koji način pisati o Before Midnight bez uzimanja u obzir makar suštine prvih dvaju dijelova – a to je oslanjanje na pregršt iskrenih, neposrednih i zanimljivih razgovora koji omogućuju našim protagonistima da se povežu, otvore jedno drugome, prodube od prve sekunde poznanstva postojeću kemiju, a naposljetku i zaljube. I dok prvi film mladenački i zaneseno poput svojih junaka (ali ni u jednom trenutku patetično i isklišejizirano) prikazuje taj proces povezivanja kroz razgovore koji tematski variraju od metafizičkih promišljanja do dijeljenja osobnih iskustava, drugi odražava zrelost ljudi koji su kao tridesetogodišnjaci u mnogim pogledima deziluzionirani i razočarani različitim aspektima (svojih) života, ali ispod površinskog sloja gorčine i dalje beskrajno strastveni u traganju koje im je oboma svojstveno i koje im uvijek iznova omogućuje međusobno prepoznavanje – riječ je o traganju za neizvjesnom pustolovinom kojoj se prepuštamo kada propitkujemo, promišljamo i maštamo bez nametnutih ograničenja i samonametnutog ograničavanja te u konačnici za mogućnošću povezivanja i razmjene svega propitanog, promišljenog i izmaštanog s drugim ljudskim bićem koje gone iste te potrebe.

Treći je film učinio naizgled nemoguće – neočekivano visoko postavljenu ljestvicu dvojke još je malo pomaknuo. Ono što ovaj nastavak, a samim time i serijal kao cjelinu, čini toliko posebnim, upravo je činjenica da Before Midnight nije rezultat proračunatosti i ”predumišljaja”, već je produkt iskrene želje Linklatera i glavnih glumaca (koji su zajedno s njim pisali scenarij) da se vrate svojim likovima koje su tako pomno kreirali te zajednički propitaju i probaju shvatiti gdje se oni u ovoj točci u vremenu nalaze – kako fizički, tako i mentalno i emocionalno, sami sa sobom i u odnosu jedno s drugim. Stoga ih 2012. zatječemo u Grčkoj i, kao i do sada, provodimo s njima jedan dan tijekom kojeg saznajemo odgovore čak i na ona pitanja o njihovom odnosu koja nam nije palo ni na pamet postaviti.

IMG_5544.JPG

Sačinjen od svega nekolicine podužih scena, gotovo dvosatni Before Midnight lišen je prikaza ”dramatičnih situacija” na vanjskom planu i baš time trijumfira – sva postojeća drama prisutna je kao tema razgovora, kao kamen spoticanja, kao uzrok emocionalnih bura i oluja unutar odnosa. I dok u jednoj od scena naši junaci ”samo” šeću i razgovaraju ”kao nekada”, zorno nam prenoseći dašak zavodljive atmosfere prvih dvaju filmova i esenciju njihova odnosa zbog koje se gledatelji i jesu zaljubili u te likove (i likovi jedni u druge), polusatna (!) scena prepirke u hotelskoj sobi dovodi cijeli serijal na sasvim novi nivo kakav nije ni bilo moguće ostvariti ranije, kada je odnos Céline i Jessea bio temeljen na svega dva zajednička dana. Tako prokleto jednostavno snimljena, scenaristički briljantna i do najsitnijeg detalja izbrušena, glumački maestralno odigrana scena atmosferski nabijena cijelom gustoćom tog kompleksnog ljubavnog odnosa prezentira nam, usudim se reći, ljubav u svoj svojoj raskoši. Sve što si Jesse i Céline kažu, sve emocije koje izmjene i igrice koje igraju te jedno kod drugoga osvještavaju do te je mjere poznato, iskreno, sirovo, punokrvno i maksimalno neuljepšano da se osjećaj kako gledamo likove unutar filma potpuno rasplinjuje i mi doslovce postajemo voajeri koji besramno i bez grižnje savjesti zaviruju u stvarni privatni trenutak dvoje inteligentnih, samosvjesnih i beskrajno bliskih ljudi koji upravo zbog svoje inteligencije, samosvijesti i beskrajne bliskosti imaju štošta za izbaciti van, međusobno si predbaciti, priznati i raščistiti.

Njih su dvoje nevjerojatno iznijansirani kao pojedinci, čime je automatski i sam odnos krajnje slojevit i životan. Makar naizgled paradoksalno, smatram kako upravo ta iznijansiranost omogućuje Jesseju i Céline da budu toliko univerzalni, na način da se bilo koja osoba i bilo koji par, u nekom segmentu, u nekoj sitnici, u nekom promišljanju ili osjećanju, može identificirati s njima. Sve ono što je čarobno u međuljudskim odnosima i dalje je osjetno i prisutno, čak i tijekom totalnog raspada sistema ili, zapravo, pogotovo tijekom toga. Samo što ta magija nije lijepo upakirana u savršen ljubavni poklon s roza mašnom u obliku srčeka i prodana pod etiketom holivudske čarolije, već je utkana u samu srž njihove realistične veze, a time i bilo kojeg značajnijeg odnosa. To je ona točka u kojoj se ”siječemo”, ono što postajemo u interakciji s nekim s kime se prepoznamo i povežemo, ono što se može izroditi iz te intenzivne međuigre unutar koje nam taj ”drugi” služi kao zrcalo i izvlači iz nas sve ono što kod sebe samih percipiramo i vrednujemo kao naše ”najbolje” i ”najgore”.

4

I kao što Jesse i Céline jedan drugoga zrcale i osvještavaju, nije mi nezamislivo da oni kao filmski par mogu na isti način poslužiti gledateljima. Kao što Jesse u prvoj polovici filma govori o ideji za svoj novi roman, u kojem nekolicina likova s anomalijama u percepciji ide u različita vremena gledati isti film u kinima, tako si ja mogu predočiti da nakon gledanja Before Midnight neki dugogodišnji parovi na drugom kraju svijeta prepoznaju sebe u svemu izrečenom i viđenom i uslijed toga prekinu, dok neke druge upravo to prepoznavanje potakne da učine baš suprotno i odluče još jače raditi na odnosu. Što su od toga dvoga Jesse i Céline napravili i daje li nam film napokon neki ”konačan odgovor”? Nemam pojma; pravac u kino i, kao što je oduvijek bio slučaj s Before, prepoznajte (se) sami jer u tome i leži cijela čarolija.

6 komentara za “Prije ponoći (2013.)

  • Anonymous says:

    Savršena recenzija, Koraljka svaka čast

  • Maja says:

    Ja obožavam prethodna dva filma, a ovaj mi je ipak slabiji. Neki mi se dijalozi uopće nisu činili uvjerljivima i vjerojatnima te sam imala osjećaj da su uvršteni samo zato da nam se objasne neke stvari koje su se dogodile od zadnjeg filma (a koje su se slobodno mogle ostaviti neobjašnjenima). Za razliku od prva dva dijela, sad uopće nisam toliko doživjela Celine i Jesseja u filmu, koliko sam pomislila kako oni služe kao poligon da bi autori mogli iskazati sve svoje frustracije o prolaznoj ljubavi, nesavršenom životu i čemu sve ne. I te su frustracije često preizravno iznesene i sve je u filmu podređeno tome, nema mi više te spontanosti kao u prva dva dijela. Recimo, da su Celine i Jesse, opušteno šetajući, odjednom sreli nekog prosjaka koji bi tražio novac, on bi im sigurno usput i ispričao neku značajnu priču o prolaznoj ljubavi!
    Uglavnom, ima stvari koje su mi bile naporne, ali svejedno mi film nije tako loš, mislim da na zanimljiv način servira i propituje neke stereotipe o Francuzima i Amerikancima, ženama i muškarcima, muško-ženskim odnosima itd.

  • Gjuro says:

    Meni je ovaj najbolji od sva tri dijela, vjerojatno zato što više ulazi u tamnu stranu ljubavnog odnosa, s manje idealiziranja, a više realizma. Dijalozi su dovedeni do savršenstva – nijednom nisam zijevnuo, što mi se znalo događati u prva dva. Sviđa mi se i to što ne melju samo njih dvoje, npr. jedan od najupečatljivijih dijelova je kad ona baba priča o umrlom mužu.

  • Vanja says:

    Uistinu kruna.
    Na posljednjoj sceni sam se zamislila jesu li, kakvi već jesu sa svom svojom postojećom kemijom koja struji kroz ekran, i organizirali tu svađu i to “povraćanje” svega što su trebali reći, jer su jedno, a prostora treba svakome, te nije li sve to skupa ciljano (u njihovim umovima i režiji) vodilo do sjedanja za isti stol gdje ostaju sretni uspjehom misije, testa onoga što jesu.
    U biti, cijela je trilogija divota jedna kad se pomiriš s činjenicom da tu neće biti nikakvog hoola-boola dum-dum, već riječi, rijeći, meki valovi, potoci, mirne rijeke, vodopadi, rafali. I opet, na kraju, mirne vode.

    @Gjuro, slažem se, onaj dio s babom i općenito onaj “event” kad su svi za stolom i svatko nešto o sebi priča mi je izuzetno dobro sjeo iako sam isprva bila ljuta zbog odstupanja, no nije mi dugo trebalo da shvatim kako mu je svemu tome tu mjesto.

    Koraljka, rječito, emotivno – živopisno kao i uvijek.

  • Vanja says:

    zanemarite one “rijeći”, to je neoprostivo “mujemuje”.

  • marlon says:

    Remek djelo kao i prva 2. Mnogi razvikaniji redatelji od Linklatera nemaju tako jake i zivotne filmove poput Prije Svitanja, Prije Sumraka ili Munjeni i Zbunjeni…. Podsjeca me na jednog drugog podcjenjenog genijalca- Rona Sheltona( Bull Dhuram, Veliki Hakleri, Guverner i Striptizeta,Cobb, Tin Cup, Udri do Kosti)… Uglavnom da ne idem puno s teme savrsen zavrsetak price, odlicna recenzija

Leave a Reply

Your email address will not be published.