Preglup i pregluplji [braća Farrelly, 2014.]

Piše: Decadent Sympozium

Čini mi se da bi naslov ogleda trebao biti dovoljan poticaj onima koji bi uopće i mogli imati interesa za nešto što se zove Preglup i pregluplji, naprosto zato što izvornik, ma kako dobro bio napravljen sam po sebi, ipak zahtijeva određeni oblik publike koja bi mu se radovala i baš ta publika i prepoznaje zašto bi se takvo što uopće snimalo. Kao onovremeni vrhunac infantilnog i inteligentnog u ludoriji opravdanoj nevino bedastim likovima, film Dumb and Dumber (1994), režijski i spisateljski potkovaniji no što bi se za neku komediju tog tipa uopće očekivalo, svojevrsni je „klasik“ suvremene američke komedije. Ciljano sniman za 20. godišnjicu izlaska prvog dijela, nastavak je doista u duhu izvornika ponajviše zato što dolazi od istih autora, koji su naočigled snimili film za fanove prvog dijela, to jest barem za one fanove koje 20 godina životnog iskustva nije pretvorilo u nikad zadovoljive pesimiste.

Iako bi se moglo prigovoriti da u pojedinim trenucima kao da nisu sasvim predani komedijskom činu, to jest, da gegovi promašuju moment, Jeff Daniels kao nevino-blentavi Harry i Jim Carrey kao zločesto-blesavi Lloyd olako se vraćaju u persone autentičnih likova, naime kao da uopće nikada iz njih nisu ni izašli, a njihovo odsustvo s ekrana iskorišteno je kao premisa filma. Nakon dvadeset godina, tijekom kojih se Harry brinuo o Lloydu koji je zbog izgubljene ljubavi „doživio slom“ i postao katatoničan, Lloyd otkriva Harryju da je sve bila podvala i njih se dvoje vraća zajedničkom životu. Ubrzo, međutim, pronalaze pismo prema kojem je Harry postao otac te se njih dvoje upušta u avanturu pronalaska njegove kćeri.

2 - Copy - Copy

Film se ne pokušava iskupiti za „starost“ likova niti za pokušaj vraćanja u komedijski nadiđen period. Od glumaca traži tjelesno zahtjevnu mješavinu slapstick i gross out glume koju Carrey i Daniels odrađuju primjereno, mada se kladim da bi dosta njih moglo djelovati neuvjerljivo pri uočavanju lica isprerezanih borama. U priču nisu ubacili polemične rasprave o prolaznosti, smislu života ili izgubljenosti vremena, kako to zna bivati u nostalgičnim nastavcima, a pogotovo kada se u komediju uključi obiteljski element, već sasvim u duhu originala nastavljaju gdje se stalo. Oba se dijela mogu gledati kao jedan za drugim i u bitnom smislu ne osjetiti odstupanja. Uostalom, način na koji kraj poentira i parodira vlastiti film otvara prostor življenja uz Harryja i Lloyda, umjesto da cijelu stvar uguši kao „nekad je bilo bolje“ ili što tome slično. Konačno, postoje jasne reference na izvornika koje za puni doživljaj mogu biti važne isključivo fanovima, kao što postoji i ponavljanje nekih događaja i fora, ali i to je izvedeno u sasvim prihvatljivoj mjeri  između recikliranja materijala i zadovoljavanja nostalgije, uz neke genijalno slatke i smiješne trenutke koje oba procesa (reciklažu i nostalgiju) iskupljuju. S druge pak strane, postoje mjesta u kojima Harry i Lloyd – smiješni i dragi po tome što nisu svjesni što rade – ciljano, promišljeno izvode dramu ili vic – što na određeni način kalja logiku smijeha, to jest djeluje nasilno.

Koncept „ako nije pokvareno, ne popravljaj“ ne samo da je okosnica i kostur cijelog narativa, već se gotovo isti problemi događaju u sličnim socijalnim i prostornim odrednicama, s istim raspodjelama sporednih i antagonističkih likova, te oblicima njihova interesa u cijeloj zavrzlami. Je li dovoljno drugačije sadržajem da se ne može govoriti o jeftinom kopiranju samih sebe? Da i ne. Može se reći da definitivno postoje mjesta gdje ono što bi trebalo biti smiješno postaje ono što je homage, te tako može izgledati izrazito mimetično prvom djelu, a u konačnici namjesto smiješne posvete djelovati reciklarno. O tome hoćete li se smijati ili nećete na gegove, nisam siguran mogu li pogoditi – ako vam je izvornik bio smiješan, u barem nekoj mjeri bit će i nastavak – ali mogu reći da, uz već spomenute neke trenutke taktički promašenih fora, ima dosta smiješnih izvedbi od kojih mnoge nećete anticipirati, a prikriveni crni humor i brutalnost prvog dijela također su prisutni u zadovoljivoj mjeri.  Želim zapravo istaknuto to, da dok s jedne strane zbog izmještenog plasiranja nekih viceva atmosfera ostane u zraku, s druge im strane polazi za rukom nasmijati čak i s povremenim fart jokes, koji su stvarno najniži oblik pokušaja nasmijavanja i koje osobno ne podnosim ni pod razno.

2 - Copy

Ipak, događa se da scene iscrpljuju dinamiku komike, dok općenito udarna druga i treća četvrtina filma nisu u balansu s relativno slabim uvođenjem i relativno stagnirajućim krajem koji si pritom uzima vremena i da nam objasni obrate priče kompliciranije i preuzetnije od prvog dijela, tako da je on tu osjetno slabiji od originala. Također, za razliku od prvog dijela u kojem faktički nema istog štosa na dva mjesta, ovdje ih ima nekoliko koji se ponavljaju, a koji sve u svemu ionako nisu baš neka krema mašte. Ili, da se drugačije izrazim, uz takav splet komičara iza filma, moglo je to biti opakije, naročito u periodu američke komedije u kojem je glavni izvor domena biznisa i tehnologije, naročito s obzirom da opasnosti koje takvo uzdizanje iz pepela vodi sa sobom te naročito uzeći u obzir šest autora scenarija, a što je možda, s druge strane, i izvor stilsko-narativne kaotičnosti koja će se osjetiti najviše u sukobu svježeg i recikliranog.

S obzirom što sve od američkih komedija izlazi godišnje, Dumb and Dumber To ugodna je sprdačina za koju ne treba ni mozak niti alkohol, ali za razliku od izvornika, osim pokojeg upečatljivog kadra, puno toga neće ostati u sjećanju, a kamoli da će se što citirati, kao što se to radi s Dumb and Dumber.  Fanovi prvog dijela mogu se nadati solidnom vremenu i veseliti izlici za kokice, za razliku od ostalih koji obavezno moraju preskočiti, ali oni koji primijete masu reciklarnosti ili, u tom smislu, oni fanovi koji bolje poznaju izvornik, neće se i na mnogošto nasmijati. Ono što se meni osobno najviše svidjelo, na jednoj općoj razini, jest film koji, ma kako bio recikliran i bez obzira na kontekst, ipak njeguje humor drugačiji od slučajnog distribuiranja seks snimke svojim šefovima i obiteljima te ga provodi kroz likove koji ne žive za karijere i društveni status.

6 komentara za “Preglup i pregluplji [braća Farrelly, 2014.]

  • Ivo says:

    Čemu uopće recenzija ovoga?

  • DS says:

    Zašto ne? Film je.

  • Miki says:

    E sad kad sam saznao da u holivudjanskom narativu klasicnog tipa postoje 4 cetvrtine, mislim da sam dobio omiljenog a svijetu jos neotkrivenog briljantnog kriticara koji uistinu zna o cemu prica.

  • Decadent Sympozium says:

    Jahn i ja se slažemo oko detalja ovog filma, u čemu je problem? Ja ovdje spominjem masu stvari koje nisu prisutne kod Jahna, a bome i on ima dosta komentara kojih nema kod mene. Sugeriraš kopiranje? Usporedimo Interstellar, Fury i Guardians of Galaxy što su zadnje recentne moje recenzije i filmovi koje je Jahn gledao, izuzev Babadooka kojeg jesam, a on nije, gdje se jedva možemo složiti oko općih točaka. Zapravo, najbolje da pročitaš sve imdb, rotten i metacritic recenzije pa zaključiš da Jahn i ja kopiramo previewse. Drži oko budnim!

    @ Miki:

    Zašto bih morao govoriti o tročinskoj raspodjeli priče ako govorim o četverodjelnoj dinamici filma? Tijekom pisanja teksta sam upravo izbacio tročinsku podjelu jer nije korespondirala dinamici koja mi se za ovaj film čini prigodnijom iz perspektive četvrtina. Oprosti što te ovaj pokušaj točnije približavanja filma spoznajno povrijedio.

  • Mario says:

    Ha ha ha ha – pa čitanje komentara je zanimljivije od filma…kakve budale.

Leave a Reply

Your email address will not be published.