Predatori

Piše: Marin Mihalj

Predatori (Predators, 2010.)

Redatelj: Nimrod Antal

Glume: Adrien Brody, Alice Braga, Topher Grace, Danny Trejo, Laurence Fishburne, Lois Ozawa Changchien

Ocjena: 5

 

Tko je god pogledao Kontroll, izvrsni dugometražni prvijenac američkog redatelja mađarskih korijena Nimroda Antala, zna da isti može vrsno režirati film, u ovom slučaju i napisati scenarij. Taj film mu je bio odskočna daska za zemlju snova, zemlju u kojoj se zapravo i rodio – SAD. Preciznije, Los Angeles, California. Svojim sljedećim filmskim uratcima koji su nastali u američkoj produkciji prvo je opravdao povjerenje holivudskih glavešina i snimio solidan slasher Vacancy da bi, potom, sve zabrljao s nepotrebnim, nemaštovitim i – unatoč jakim glumačkim imenima poput Dillona, Fishburnea i Renoa – jako, jako lošim krimićem Armored. Ipak, istini za volju, Antal nije radio na scenariju ni za jedan od tih filmova, dok je sama režija filmova bila na, u najmanju ruku, prihvatljivoj razini. A onda mu se, kako se na početku možda i činilo, sreća osmjehnula: Robert Rodriguez ga je unajmio da režira Predators, treći nastavak o smrtonosnim vanzemaljcima čije me lica podsjećaju na Kranga, zlikovca iz Ninja Kornjača.

1987. godine John McTiernan, jedan od najboljih akcijskih redatelja 80ih (neki će reći svih vremena), režirao je film Predator sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi, a u pomoć su mu pritekli larger than life likovi poput Carla Weathersa, Sonnyja Landhama, Jesseja Venture i Billa Dukea. Sjećam se da sam taj film prvi put gledao kad sam imao desetak godina, i, kao svako dijete u tim godinama, bio sam fasciniran Arnievim likom i djelom. Film sam pogledao bezbroj puta i nisam mu se vraćao sve do prije godinu dana. Misleći da ću se razočarati kad vidim film u svojim dvadesetim, nevoljko sam prihvatio ponovno gledanje ovog klasika iz mog djetinjstva i shvatio da je ta cijela čarolija koju sam vidio sa deset godina i dalje tu. Da, predator, za razliku od Djeda Božićnjaka i Svetog Nikole, nikada nije bio čarolija u koju prestajemo vjerovati nakon što postanemo stariji i pametniji… Predator je, jednostavno, jedna od najboljih znanstveno-fantastičnih akcija svih vremena. Period.

E, sada, što nam je to spremio crni Nimrod? Film počinje spektakularno, rekao bih. Svjedočimo padu s neba (?) čovjeka koji bi po svemu sudeći trebao biti nekakav vojnik, a kasnije saznajemo da to i jest – vojnik, plaćenik. Royce (Adrien Brody u nešto mišićavijem izdanju) pada s neba, i baš kada i sam vjerojatno pomišlja da je to kraj, otvara mu se padobran i spašava živu glavu. U nekakvoj je džungli, a kasnije će otkriti da nije sam. Tu je, naime, još sedam osoba; Isabelle (Alice Braga), opaki ženski borac ( jbg, mora biti barem jedno opako žensko u današnjim holivudskim akcijama ), Edwin (Topher Grace), nervozni brbljavi ( nešto k’o Eric u ludim 70-im ) liječnik i još pet likova o kojima mi se ne da previše pisati jer su nezanimljivi. OK, tajanstveni i šutljivi yakuza Hanzo (Lois Ozawa Changchien) je zanimljiv. Zajedno će otkriti da su zaglavili na planeti koja sasvim sigurno nije Zemlja i da su lovina krvožednih ili, s obzirom na njihov fetiš za lubanje, lubanjo-kolekcionarsko nastrojenih ogavnih vanzemaljaca.

Nakon što se naša mala i uvijek šarolika škvadra upozna, i nakon što nam autistični scenarist predstavi likove: Royce je vuk samotnjak promukla glasa, Isabelle je sassy Latina s iznimnim perceptivnim moćima, Nikolai (Oleg Taktarov) je Rus koji, naravno, priča engleski s tvrdim ruskim naglaskom (klišej koji sljedeći klišej griza za guzicu)… kreće akcija. I, kad kažem kreće, zbilja mislim to – kreće i ne staje sve do samog kraja. Osim onog dijela kada na ekipu nabasa Noland (Laurence Fishburne ili njegov zli debeli brat blizanac). Da ne postoji originalni Predator (pa čak i onaj nastavak s Dannyjem Gloverom), da ne postoji tisuću malih ali genijalnih, napetih scena u njemu, da ne postoji Arnievo »come on, kill me, do it« s onim njegovim urnebesnim naglaskom, da ne postoji… Ah, da ne postoji, ali postoji.

Znate što je najgore i najžalosnije? Kad sada sve stavim na papir, sjetim se nekih scena u filmu, ovo je mogao biti mnogo bolji i kvalitetniji film. Zamislite, grupa otetih ljudi bačenih na njima nepoznat planet. Plaćenici i ubojice. Neki ne pričaju i ne razumiju engleski jezik što dovodi do nemogućnosti jasnog sporazumijevanja. Dugi i spori kadrovi koji dočaravaju strah od nepoznatog, sama džungla i lijepi ali zastrašujući krajolici postaju lik u filmu… No, ne, mi smo dobili ziherašku režiju, (očekivano) plošnu karakterizaciju likova, skoro istu glazbenu podlogu kao u prvom dijelu i ne tako suptilni homage kultnim scenama iz McTiernanovog uratka. Kao da i sami tvorci, u strahu od toga da se mi ne zapitamo zašto gledamo ovaj film, misle sljedeće: »Hej, vidi, ova scena je k’o iz onog perverzno dobrog filma iz 1987. godine, tu smo ju stavili jer mislimo da je ovaj film koji smo mi napravili takvo užasno, bogohulno smeće pa se pokušavamo očešati o njega ne bi li malo kvalitete prešlo…«. Jebo vas pas, dugo i loše.

 

4 komentara za “Predatori

  • 2shaq says:

    Slažem se sa svime napisanim! Nakon filma sam si odmah otišao pogledati Arnijevog Predatora da mi bude lakše.

  • Matej Lovrić says:

    Kako da se covjek ne osjeca dobro medju fanovima Arnieja i McTiernana… 😀
    Marine, svaka cast na zakljucku da se iz ovakve premise dalo svasta izvuci. Da je snimljen ’85, kladim se da bi ovaj film stekao kultni status. Srecom, dolaze nam The Hole i The Ward, valjda to znaci povratak ljudi koji kuze zanr.

  • bakero says:

    Kopija Mctiernanovog originala što se može vidjeti po scenama, likovima i glazbi… zabavan film i ništa više

  • Istinit says:

    Koji uzas od filma, jedva ali jedva sam pogledao pola sata, samo sam cekao da ugasim..

Leave a Reply

Your email address will not be published.