Prave mućke (Gambit, 2012.)

Piše: Jelena Djurdjic

Prave mućke (Gambit, 2012., 89 min.)

Režija: Michael Hoffman

Scenarij: Ethan and Joel Coen

Glume: Colin Firth, Cameron Diaz, Alan Rickman, Tom Courtenay, Stanley Tucci

Ocjena: 5.5/10

 

Kaže Colin u jednom od teasera –„vrijeme je za komediju“.

I odluči se za komediju braće Coen. Zicer dostojan Britan(a)ca, piše snob u meni.

Recimo da film pogledate nakon što znate tko glumi i tko je radio scenarij. Zbog odličnog šahovskog naslova, a ne jer ste gledali Cainea i Shirley od onomad, tu ste negdje, valjda, da naslutite film o prevari, elegantnoj podmetačini (utjecaj šahovsko-britanskog momentuma),  zaokružen nenametljivim, ‘iza brda’  humorom koji je  bliži Burn After Reading nego Lebowskom, uz kakvu blaziranu romansu. Ono, kao, svi to volimo. Svega toga ima, no željena razina farsičnosti zaobilazi ovaj filmić krajnje nesuptilno.

Što mu dođe ‘gambit’? Podmetanje noge, ali sa stilom. Manevar. U šahu otvaranje u kojem bijeli (igrač) žrtvuje pješaka s ciljem bržeg otvaranja, osvajanja centra, blokade protivnika  i pobjede.  Ovdje, postavimo li partiju, dobivamo razbarušenog Colina (Harry Deane) kao ‘bijelog’, koji ima laufera  Courtenay (Major) i, khm, konja Cameron (PJ Puznowski). Oni ‘crnom’ Rickmanu, ah Rickman…, (Lord Shasbandar), poturaju pješaka, aka fejk sliku, ne bi li pobijedili i odšetali  12 milijuna teži. Kao što je tijekom 19. stoleća najpopularniji  Kraljev gambit probijen, tako se ni ovoj šemi ne piše dobro.

Scenarij je čamio sedam godina, i mnogi su kroz njega protrčali (Hugh Grant, Sandra Bullock, Jennifer Aniston) da bi se došlo do vjerojatno najsvrsishodnije podjele, dok je režija završila u rukama, kažu, talentiranog potencijala Michaela Hoffmana (The Emperor’s Club, The Last Station).  I on je, scenarij, na papiru opravdao imena koja ga potpisuju u pristojnoj meri, tj. u prvoj trećini filma. No kada posjeduješ  jedinstvenu estetike i  jezik, i kada si već  uspješno režirao i režirao svojih filmova (Fargo, No Contry for Old Men), onda treća osoba ne može to dostići, pogotovo krene li istim putem a Hoffmanova režija  djeluje kao režija svršenog polaznika How to be a Coen kursa. Štreberaj, stila bez. On ne zna završiti scenu, ne zna je prekinuti kad je na vrhuncu i skoro svaka slapstick situacija traje par sekundi duže, taman toliko da postane neugodno.

Ne bi sve (možda) ni bilo tako loše da se scenarij nakon upoznavanja stručnjaka za umjetnost, kraljice rodea i drskog biznismena, nakon izlaganja plana (odličan detalj ne dati Cameron da progovori), zahuktavanja za nešto, nije pretvorio u naprednu verziju Johnnyja Englisha. Ili Clouseaua. Naš junak je smotan, on je smotan i smotan je. Obrt kao scenarističko oružje nije konzumiran. Dalje, odavno, na ovakvom nivou, nije snimljena komedija u kojoj se tako sumorno dosadno poseže za nacionalnim stereotipima kao pokretačkim impulsom za komedijaške scene. Britanci su uštogljeni,  diskretni šmokljani i njihov engleski je wow.  Amerikanci, ovdje je djevojka još rodeo Teksašanka,  plainspoken, spontani i praktični, a Japanci prevrtljivi biznismeni koji, čitavo se vrijeme smješkajući, na materinjem jeziku nemilice ispaljuju uvrede. I ne, ovo nije koenovski sarkazam, apsurd farsa karikatura ili scenaristički povratak/omaž komediji prošlih vremena, gdje se karakterizacija u tri sekunde riješi. Ovo je čista, i ne-smiješna, tezgaroška budalaštinica od općih mjesta. Potrebno je suptilnosti, stila i mjere, ne umjerenosti, mjere, da bi sve skupa bilo filmski i komički efektno. Ovakvo pojednostavljivanje i svođenje likova ubija njihovu potencijalnu autentičnost i koči bilo kakav razvoj emotivne povezanosti ili čak puke nasumične zainteresiranosti gledatelja.

U sjećanju iz ovog Gambita ostat će Colinove nogice – poduža šetnja u boksericama, no jačina tih scena nema zahvaliti ičemu drugom do njegovom imidžu izvan konteksta. Diazova, pročitah negdje, ‘ružno stari’ i mogu samo klimnuti glavom. Ovakve (ne)uloge se igraju na šarm, a on iz nje bolno neće izaći, čak ni u karaokama. Rickman, ah, Rickman… Spomenuh li da je Shasbandar  nudist…  Pri tom ne svodim ga ja na seksualni objekt. Courtenay i Tucci ozbiljno dave, dok  britanska ekipa daje još par kvalitetnih scena (hotelski službenici, gošća hotela), no sve je to traženje igle u plastu sijena. Možda ćete se naceriti koji put, ili možda volite glumce ili možda mi ne vjerujete, ali jedno je sigurno – Gambit je film životnosti bez i gotovo sve je u njemu kao Harryjev Monet – fejk.

2 komentara za “Prave mućke (Gambit, 2012.)

  • Mario says:

    Kao i sve ostalo što dolazi sa holivudskog menija, narodne kuhinje za sve neprobirljive gutače te (sa državnog vrha) orkestrirane industrije.

  • perrizza says:

    Ostavila bih duzi komentar da sam stigla dalje od 3. minuta filma..

Leave a Reply

Your email address will not be published.