Poza djeteta (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Pozitia copilului film je koji zahtijeva podrobnu analizu, iako se čini da je u pitanju tipičan rumunjski festivalski film. Stil je tu, kamera iz ne baš najmirnije ruke, duge kadar-sekvence, puno priče i malo događanja. Tu su i tipični motivi: klasne razlike, težak život, birokracija i korupcija. Tu je i ekipa, ko-scenarist i redatelj Calin Peter Netzer možda nije prethodno bio vrlo poznat, ali je svakako tipičan autor s bukureštanske akademije, a može se osloniti na pisanje prvog scenarista rumunjskog novog vala Razvana Radulescua i na all star postavu rumunjskog glumišta (ovdje ih predvodi maestralna Luminita Gheorghiu). Pozitia copilului nam ipak donosi nešto kvalitativno novo kad je u pitanju rumunjski film.

Već sam naslov višesmislen je i može se različito prevesti. U Hrvatskoj je igrao pod naslovom Poza djeteta, u Srbiji pod naslovom Uloga deteta, a može se još prevesti i kao Stav djeteta, i nijedan od tri prijevoda nisu netočni. U pitanju je kompleksan film koji objedinjava osobne stavove i traume svojih likova sa stavovima, traumama i praksama modernog rumunjskog društva, pritom nalazeći vrlo fini balans i izbjegavajući zamke generičnosti sa svih strana.

1

U prvoj sceni vidimo Corneliju (Gheorghiu) kako olajava nekog Barbua (Dumitrache) svojoj prijateljici, rođakinji ili čak sestri (Raab). Obje žene fino su odjevene, s finim manirima, i jasno je da su pripadnice visokog društva, sa svim mogućim vezama, poznanstvima i privilegijama. Cornelia se žali da joj se taj Barbu ne javlja, da je izbjegava i na trenutak to sve zvuči malo previše intimno i prisno, kao da bi joj bio ljubavnik. Na to joj sugovornica odgovara da je trebala imati dvoje, pa bi se u jedno mogla pouzdati, i shvaćamo da joj je Barbu sin. Ovo otkriće vjerojatno je šokiralo zapadnu publiku, ali mi Balkanci sinovi smo upravo takvih majki-lavica koje se brinu za nas. Posebno kada nam to ide na živce.

A jasno je da je Cornelia prilično “nosata” mama i da je sinova normalna reakcija da mu takav stav ide na živce. Kada sama ne špijunira, ona će poslati kućnu pomoćnicu, a zanimat će je što se događa u stanu, kuha li i posprema li Barbuova cura, ima li nekih novih radova, pa čak i što Barbu čita, jer mu je majka kupila dva, možete misliti, nobelovca.

2

Radnja filma, odnosno slijed događaja, ubrzava se tek kad Barbu skrivi užasnu prometnu nezgodu i ubije četrnaestogodišnjaka koji je pretrčavao cestu. Majčin prvi instinkt je da ga zaštiti, bilo da je on kriv ili nije, pa ide odmah u policijsku stanicu, brblja u mobitel, zove ove i one, od doktora preko advokata do tužitelja i šefa policije. Zanimljivo, Cornelia se o svom sinu izražava kao o “dečku” ili “malom”, i zamišljamo da je možda u pitanju neki brucoš na nekom privatnom fakultetu, balavac kojem mama i tata ionako sve rihtaju. Tu u policijskoj stanici prvi put vidimo Barbua, starog indisponiranog konja od preko 30 godina kako preko volje sastavlja izjavu i sprema se otići na pretrage krvi, dok majka preuzima kontrolu. Jasno nam je da je u pitanju patologija.

Film dalje odlazi u smjeru studije karaktera i njihovih postupaka. Dominantna majka-zaštitnica neće prezati ni od čega da sinu pomogne, jer situacija je ozbiljna, a on je njoj jedina nada, utjeha i spas. Razmaženi će se sin instinktivno braniti od toga, nesposoban da bilo što sam uradi, ali principijelan jedino da ne želi majku u svom životu, barem ne u toj mjeri. Otac (Zamfirescu) i sinova cura (Goia) držat će se po strani od takve nezdrave dinamike, nemajući hrabrosti da je ikako prekinu. Ovdje treba napomenuti da nema klizanja u patetiku ili jeftinu psihoanalizu, edipove komplekse i slična instant-objašnjenja.

3

Po drugoj strani, film ispituje rumunjsko društvo, od ustaljenih problema poput korupcije ne samo službenih institucija, nego i privatnih lica, kao što je svjedok nesreće (Ivanov) koji je u jednoj sjajnoj sceni spreman promijeniti iskaz za određenu količinu novca, pa sve do odnosa među oštro podijeljenim klasama. Međutim, ni tu nema skretanja bilo ka trileru o pravdi i nepravdi, bilo ka socijalnoj drami ili moralnoj prodici.

Ono zbog čega je Pozitia copilului vrlo poseban film jest prikaz kako klasna pripadnost utječe na samu ličnost, na rasuđivanje i prioritete. Atipično za rumunjsku kinematografiju, ovdje društvo promatramo s visoka, očima Cornelije, a ne očima nekog običnog čovjeka. Jasno nam je da njena perspektiva nije pouzdana i da svoje ambicije pokušava iživjeti kroz sina, koji je za nju prepametan i bezgrešan iako “ne voli svoju majku”, i što je to dijete imalo pretrčavati cestu usred noći. Ona je zaista uvjerena da njen život i naročito život njenog sina vrijedi više nego život nekog dečka iz prigradskog naselja. Njeno ludilo kulminira u posljednjoj sceni kada roditeljima pokojnog dečka govori o tome koliko je njen sin dobar i sjajan. Da nije tragično, bilo bi farsično.

1ryan

Jednako tako, sva Barbuova nesposobnost samo je reakcija na majčino petljanje u sve što je se ne tiče. On je produkt njena odgoja, iako možda nije uvjeren u svoju posebnost i nedodirljivost, svejedno je svjestan da će od svoje majke dobiti sve, čak i ako joj ne ukaže ni mrvicu poštovanja. Njih dvoje udžbenički su primjer za dvije generacije tranzicijskih bogataša: one gramzive i sposobne koji su dograbili sve što su stigli koristivši sve rupe u sistemu, iako Cornelia i muž joj nisu nikakvi tajkuni, nego jednostavno ugledni profesionalci, i onu drugu generaciju indisponiranih, nesposobnih, neodraslih maminih i tatinih sinova, iako Barbu možda i ne bi bio tako nesposoban i nedorastao kada bi imao makar malo utjecaja na vlastiti život. Tužna je istina da će on ostati sa Stavom djeteta, u Pozi djeteta i Ulozi djeteta.

3 komentara za “Poza djeteta (2013.)

  • jelena says:

    meni njih dvoje nisu nikakav primer tranzicijskih bogataša, i msm da si se u nastavku lepo samodemantovao, nego ono filmski još lepše – pripadnici srednje, građanske klase, u koju se društva kunu, u kojoj leži to zdravo jezgro oporavka i pravih vrednosti. rediteljev dlan se oseća u svakoj pori i šamara levo i desno, moćno prisutan i osvešćen.

    utisak mi mnogo popravlja konačna genijalnost, u dugoj close-up sceni na samom kraju filma, sjajne glumice koja glumi sjajnu glumicu i otvorena nedoumica koju ona uspeva da nam proda podsećaju na najuspešnije južnokorejske momente i njihove filmske završetke, posle kojih ništa više nije kao pre. do tad nisam s filmom načisto – on jeste uspešan u biranju scena kojim se prikazuje širok dijapazon pizdarija, i dala sam mu 7.5, ali možda mi je sve bilo previše poznato da bi me fasciniralo tematski, koliko uspeva u egzekuciji

  • Marcus says:

    nisu baš srednja “gradžanska” klasa, nego ono što se u marksističkoj literaturi naziva buržoazijom. ono što ih propelira u neku takvu elitu je činjenica da imaju “friends on high places” i da posluju sa državom, otvoreno primaju i daju mito.
    primer, baš rumunski, zubar iz toata lumea din familia noastra je pripadnik srednje građanske klase, ima normalan stan i daciu logan i vodi kćerkicu na kampovanje. ovi iz pozitia copilului su ipak stepenicu ili dve iznad toga, a njihov sin je imao sve što je poželeo.
    to je ipak manje bitno u poređenju sa sledećim: iako su mama i tata sofisticiraniji od tajkuna koji su se obogatili preko noći, njihovi maniri i postupci su isti. i to mi jedan od nekoliko vrlo jakih punchline-ova filma.
    btw, nekako sam očekivao da ćeš ti recenzirati ovaj film.

  • jelena says:

    možda bih bila jasnija da sam stavila navodnike na “zdravo”, jer su nam se očito svidele iste stvari.

    inače napisala sam kratki osvrt na ovaj film i venecijanskog pobednika ali na našem sajtu nije moguće tehnički izbaciti takav tekst a meni se nisu pisale cele kritike i eto, stoji sa hronikom festa i drugim biserima 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.