Potraga za Sugar Manom (Searching for Sugar Man, 2012.)

Piše: Jelena Djurdjic

Potraga za Sugar Manom (Searching for Sugar Man, 86 min., 2012.)

Režija: Malik Bendjelloul

Glume: Stephen ‘Sugar’ Segerman, Craig Bartholomew Strydom

Ocjena: 6.5/10

 

Rodriguez je frajer koji je trebao postati nešto kao, npr., Bob Dylan (zapravo je bolesno koliko zvuči dilanovski). Savršene pjesme, obojene poetikom radničke klase Detroita krajem ’60-ih plus sve ono što ’60-e i ’70-e čini vremenom u kojem je trebalo živeti.  Pretalentiranost. Misteriozni povučeni tip, nerijetko pjevao leđima okrenut ka publici, a bez da je itko to tražio od njega. Uz prave producente iza sebe. Umjesto blistave karijere koju su predviđali ne-šarlatani (Clarence Avant & co.), Rodriguez nakon samo 2 snimljena albuma propada u muzički zaborav (zahvaljujući i istom tom Avantu čija producentska kuća povlači album iz prodaje, raskida ugovor…). Gubi posao kao junak njegove pjesme – dva tjedna pred Božić. Ali ne i u Južnoj Africi, gdje usred apartheida njegove pjesme pronalaze plodno tlo u srcima ljudi koji se oslobađaju represije i žele jednakost. Ploče misterioznim putem stižu do Cape Towna (spominje se Amerikanka koja ju je odnijela kad je tamo otišla na odmor, što li) i on postaje njihov Martin Luther usamljeni rendžer King. Od njega Južnoafrikanci saznaju da na svijetu postoji takva riječ kao što je ‘ anti-establishment’. Pod utjecajem njegovih tekstova stvaraju tamošnji glazbenici. A sve što su imali o Rodriguezu, izvan pjesama, samo je jedna upečatljivo blentava fotka na ploči. Čak mu ni ime nisu znali.

I, pa, onda su čuli kako se spalio tijekom nekog nastupa. Ili iznerviran reakcijom publike potegao pištolj i nakon što se zahvalio na pažnji prislonio ga na slijepoočnicu. Zašto Rodriguez nikad nije došao, dok je bio živ, tamo gdje su ga smatrali ikonom? I jasno, razmatranje ovog drugog uz nepristojno preturanje i zabadanje nosa – zašto se baš TAKO ubio, teme su koje detektivski tim (jedan obožavatelj plus jedan novinar, likovi skroz u službi priče), više od dva desetljeća kasnije, navodi da praćenjem novca od prodaje ploča pokušaju urbanoj legendi  uhvatiti rep.

Više ravni ovaj Oscarom nagrađeni dokumentarac čini istovremeno zanimljivim, polemičkim i nepotpunim filmom. Ne dešava se baš svaki dan da nečije pjesme, nečija umjetnost tako, sama za sebe, trijumfira. Daje se i upečatljiv, da, kratak i površan, no svejedno upečatljiv prikaz glazbene industrije, koja je sad tek tko zna u kom stadiju metastaze – producenti te pronađu, i dan-danas tvrde da si u pet najvećih svih vremena, i onda te poslije prvog neuspjeha otpišu. „Takva je igra“, mantra je koju dobivaš na svako pitanje. Jasno je također i koliko se svijet promijenio i koliko je danas nezamisliva situacija da o nekoj planetarnoj zvijezdi znate samo ime i ne uspijevate doći do više informacija. Prolaze kroz glavu i razmišljanja o slučajnosti, sudbini i detaljima koji odlučuju. Iznad svega toga je i priča o čovjeku koji, eto, stvarno nije želio slavu i novac (je li to faktor koji mu je nedostajao – ambicija?), koji je bio siromašan, možda čak i beskućnik i lutalica, latino (prilično zanemaren ugao) i Bendjelloul se tu nekad čuvao od propovjedničkog tona, a nekad u njega carski proklizavao. Rodrigueza, jasno, najviše upoznajemo kroz pjesme koje se smjenjuju u pozadini (Sugar Man, I Wonder, A Most Disgusting Song), i iako je fino da prvo preslušavanje sačuvate za film, jer kombinacijom audio doživljaja i vizualne ilustracije se jedino doseže esencija – uvid u umjetnikov život i  spoznaja koliko je on nekompliciran dude,  ona paradoksalno može uništiti moć pjesme jer briše njene x faktore.

Na mnoga pitanja film ne odgovara, što je za dokumentarac uglavnom asocijacija za propust, a ne slobodu datu gledatelju. Tumačeni i predstavljeni utjecaj muzike na događanja u Južnoj Africi ostavlja utisak površnog rada redatelja, koji, čini se, ima nebitne sugovornike na zadanu temu.  Neautentičnosti ne manjka ni u razgovorima s Rodriguezovim producentima (Coffey i Theodore), koji prodaju neke svoje teze, nezainteresirani za glazbenikovu sudbinu – oni su, dakako, pravi sugovornici, ali je nevjerojatno i da su jedini iz tog perioda. Situaciju oko različitih imena na ploči očito je zameo vjetar, a nekakvi izleti s prikazima Detroita i Cape Towna ’70-ih, valjda atmosfere i umjetničkog dojma radi, ne smetaju, koliko ne doprinose. I zajeb nad zajebima, početak SPOILERčića: neobjašnjavanje izvora priče o Rodriguezovoj smrti, makar da su priznali da ne znaju, kraj SPOILERčića.

Iako otvorena i postavljena dobro, Potraga za Sugar Manom nije dovoljno ni intenzivna ni prožimajuća, grubo cijenim jer Rodriguez i nije taj materijal.  Kao što kod mađioničarskog trika kad saznaš foru magija nestaje, tako i mit o gitaristu onog momenta kada dobije konture više nije urbana legenda. Malik je odlučio priču odmotati, vi ne morate, i to je najpametnije što imam poentirati.

7 komentara za “Potraga za Sugar Manom (Searching for Sugar Man, 2012.)

  • D says:

    Promašio si poantu filma – ovo nije biografski dokumentarac. Stvarna priča je, kao što i naslov kaže, potraga za Sugar Manom. To što on nije glavna zvijezda filma, i to što se ne otkriva previše detalja, nikako nije slučajnost ili propust.

  • D says:

    Ispričavam se, promašila. Pitaš se ” Zašto Rodriguez nikad nije došao, dok je bio živ, tamo gdje su ga smatrali ikonom?” – znaš li što je bio apartheid u Južnoafričkoj Republici? U filmu su dali do znanja kako je izgledala izolacija i kontrola od strane državnog aparata. U to vrijeme nije bilo interneta, a država je sve medije držala pod kontrolom. Tako je sav nedostatak konkretnih informacija bio (njima) lako objašnjiv i razumljiv. Do velikih promjene početkom ’90-tih, kada počinje i potraga…
    A izdavačke kuće? Godinama su ubirali lovu, i to je sve što ih je ikad zanimalo.

  • Jelena says:

    ako te ne mrzi pročitaj opet recenziju 😀

    slažem da se nije trebala, krenemo li samo od naslova, i toga kako je film postavljen, poenta da bude raditi biografiju, i ja sam navela par pitanja koja on problematizuje, i stvarno nikakvu biografiju nisam ni očekivala, niti film i sad nakon odgledanog tako doživljavam i ne znam zašto si to zaključio?

    SPOILER: ne znam gde sam napisala da on nije glavna zvezda, jer nisam htela da kažem ni da se pojavljuje u filmu, da ne zajebem ljude :); ali msm da njegova ličnost, kada je upoznamo, jer mi je fakat kroz sve u filmu upoznajemo, na kraju balade ne podiže nego spušta priču. što nije smak sveta ili ne znam šta, nego je tako. ne smatram njega bitnim, iako priča ostaje fascinantna u nekim momentima KRAJ SPOILERa

    pitanje koje si izdvojio iz recenzije nije pitanje na koje ja kao nakon filma ne znam da odgovorim hahah nego pitanja na koja su ljudi koji su radili film pokušali da odgovore, molim da pročitaš ponovo 😀

    ne znam iskreno previše o aparthejdu, iako mi nije bilo teško da razumem pojam izolacije. čak i da nije izolovana i pod sankcijama govori se o vremenu bez interneta…no meni te scene o uticaju njegove muzike tamo, i o samoj situaciji nisu uverljive ni kredibilne u onoj meri koju želim

  • MS says:

    “Tijekom slijedećih sat vremena sve što ćete od nas čuti je istina” – Orson Welles u dokumentarnom filmu ‘F for Fake’ (1976). Nisam pročitao tekst jer sad ne stignem a za oko mi je zapela rasprava. Predlažem da oboje pogledate spomenuti film iz kojeg sam naveo citat pa nastavite diskusiju.

  • Jelena says:

    ne zaslužuje sugar ovu referencu, na mnogo smo prizemnijem nivou

  • MS says:

    Evo malo sam izdvojio vremena i konacno procitao tekst. Super si entuzijasticna i pozitivna i to je lijepo. Ali, osim prepricavanja pocetka filma a prepricala si skoro cijeli pocetak i pored tog prepricavanja uopce ne ulazis ni u tehnicku, ni umjetnicku strukturu filma. Obzirom da su mi film i glazba polje djelovanja i pisao sam o ovom filmu znam da je Rordriguez imao ponesto prekooceanske karijere u Australiji i Novom Zelandu, odnosno turneje tamo. Ona ranija referenca je primjenjiva na sve dokumentaristicke filmove jer su dokumentaristicki filmovi “subjektivno (autorsko) vidjenje istine” a ne apsolutna istina. Istina ima vise nalicja i podlozna je izmjenama i nadopunama. Eto…

  • Bay says:

    Na mnoga pitanja film ne odgovara jer na njih zapravo nemaju odgovore, te ta “viseca” pitanja upotpunjuju ajmoreci misteriju price. Intencija i nije bila napravit cist dosje u maniri CSI, vec predstaviti jedan zaista nevjerojatan paralelni tijek zaborava i slave intelektualca kojeg je hranila skromnost i tezak rad u ruini tadasnjeg Detroita. Zaboravili ste spomenuti jako emocionalne i iskrene ispovijedi kceri glavnoga junaka. Uz izvrsne smjene price i isjecaka iz pjesama dodao bih jos izvrsne kadrove snimanja samog Rodrigueza (jako mi je upecatljivo pracenje kamere dok trapa po snijegu recimo).

    Napisao bih jos ponesto, no s obzirom da tipkam na mobitelu i da sam film gledao prije kojih 2 god za sada toliko…

    Ps. Sve ovo uz duzno postovanje prema autorici i razumljivom subjektivnom dozivljaju filma.

    Pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published.