Postaja Fruitvale (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Fruitvale Station je film koji je podigao puno prašine (nagrade na Sundance festivalu i u Cannesu) i koji zauzima jasan, nimalo kalkulantski stav o jednom od tragičnijih događaja u novijoj američkoj povijesti – ubojstvu crnog momka Oscara Granta od strane bijelog policajca na stanici Fruitvale u okolici San Francisca. U pitanju je oštar, tendenciozan i veoma hrabar film.

Hrabar je više zbog postupka nego zbog teme. Logičan izbor postupka u ovom slučaju bio bi relativno jeftini dokumentarni film s naglaskom na sam incident i koji će usput slaviti Oscarov život. Međutim, autor se odlučio za igrani film, uglavnom fiktivnu rekonstrukciju Oscarovog posljednjeg dana sa znanim ishodom. Ishod toga je topao i malo zašećeren portret Oscara kao mladog čovjeka sa svojim manama, ali čije je srce na pravom mestu.

Nakon mutne i konfuzne uvodne scene na stanici Fruitvale koja izgleda kao snimak mobilnim telefonom i prikazuje sam usudni događaj, vidimo Oscara (Jordan) i njegovu devojku Sophinu (Diaz) u nečemu nalik na jutarnju rutinu. Ona ga napada zbog nevjera kojima je bio sklon i jasno nam je da on nije nikakav anđeo. Rutina se mijenja kada na scenu stupi njihova kćerka Tatiana (Neal), i njih dvoje se pretvaraju u brižne roditelje. Oscar potom vozi kćerkicu u vrtić, ženu na posao i počinje obavljati svoje dnevne obaveze. Kroz te obaveze ga i upoznajemo.

FRUITVALE

U jednom flashbacku vidjet ćemo da je Oscar bio u zatvoru (redatelj nam ne govori zašto, što je legitimno, ali pomalo neiskreno). U nekoliko scena upoznat ćemo njegovu situaciju, odnos s majkom (Spencer), činjenicu da je makar rekreativni diler trave i da je nedavno otpušten s posla zbog kašnjenja. Upoznat ćemo i njegove osobine, konstantni “downplay” situacije u kojoj se nalazi, spremnost da pomogne rodbini, prijateljima, pa i zgaženom psu na ulici, ali i njegovu prijeku narav i lažljivost. Oscar se ne zna držati ispod radara, nosi se kao baraba i fura se na gangsterski stil, iako to možda nije, i iza sebe ima životno iskustvo upadanja u nevolje. Valjda ne zna drugačije.

U tim kontekstualnim scenama glavni glumac Michael B. Jordan pokazuje da ima izraženi talenat i da se razvija u izuzetno karakternog glumca. On Oscara boji onako kako redatelj želi, i to s puno osjećaja za nijanse. I ostatak glumaca na vrhunskom je nivou, Melonie Diaz ostvaruje uvjerljiv portret žene s realnim problemima i ne zna koliko u tome može računati na partnera, a Octavia Spencer apsolutno je briljantna kao majka čvrstih stavova i oštrog jezika. Uporedno sa sjajnom glumom, treba istaknuti i veoma pažljivo složen audio-vizualni identitet filma, s nestabilnom, verite fotografijom i suvremenom hip-hop muzikom koja dopire iz ambijenta.

2

Međutim, prema kraju film polako gubi kontrolu i suptilnost u želji da ispali poantu kao parolu. Scena instant žurke u vlaku na putu prema San Franciscu za novogodišnju proslavu jednostavno je pretjerano euforična, a društvance previše šaroliko. Kao takva stoji u oštrom kontrastu sa scenom povratka, masovne tuče na vlaku i kaosa koji slijedi. Tome ne pomažu ni jednostrani prikazi policajaca, a prije svega počinioca (Durand) kao agresivnih sirovina i izdvojenih crnih momaka koji s njima ulaze u sukobe. Ni jedni ni drugi nisu u stanju obuzdati se. Sam slijed događaja nam nije nimalo jasniji, scena u bolnici djeluje kao anti-klimaks, a sami završni kadrovi kao ne baš argumentirano popovanje.

Fruitvale Station je dobar film kojem samo malo fali da bude odličan. U rukama umjerenijeg i elokventnijeg autora bi možda to i bio, ali moramo uzeti u obzir mladost i relativno neiskustvo Ryana Cooglera. U jednom intervjuu on je rekao da ga je ubojstvo Oscara Granta pogodilo osobno, kao čovjeka koji je rastao u okolici za koju je mislio da je tolerantna i nimalo rasistička. Veliko srce je sjajna osobina mladih autora, i to se vidi u prve dvije trećine filma. Pad u posljednjoj je posljedica nedovoljne spretnosti da se poruka uputi na suptilniji način.

3 komentara za “Postaja Fruitvale (2013.)

  • Gledao sam film, međutim unatoč tome što se bazira na istinitom događaju, ne znam koliko toga prije samog ubojstva je istina, a koliko je fabrikacija.
    S tim na umu, sekvenca u vlaku je simpatična, ali “preorkestrirana” unutar narativa filma. Režija Cooglera je nerazvijena i taj pseudo-dokumentarni/”raw” stil mi sad već ide na živce. Skoro niti jedna scena nije dobro razrađena vizualno. Taj stil maskira činjenicu da redatelj ne zna (još) raskadrirati scenu i dodati ekstra slojeve goloj radnji.
    Michael B Jordan je ok glumac, meni osobno je Melonie Diaz bila puno bolja.
    Meni je film ostavio dojam emocionalno manipulativnog uratka, kojem je nedostajalo puno slojeva da bude dobar.

  • Marcus says:

    Izuzev samog događaja i Grantovog “backgrounda” da prolazi kroz evidenciju i da je bio u zatvoru (Coogler ne kaže zašto, posle “searcha” po netu se može saznati da je glavio zbog posedovanja oružja – ergo nije se samo furao na krimi stil), sve ostalo je fabrikacija. Niko od autora ne traži objektivnost, i za priču i poantu je važno da je Oscar nedvojbeno predstavljen kao žrtva, što je istina – bio je ubijen dok nije bio u mogućnosti da se brani.
    Ono što je meni zasmetalo je nikakva karakterizacija policajca koji ga je ubio. Da li je on rasist zapravo? Ili su Oscar i društvance izdvojeni po liniji toga što su barabe i što su se makljali na vlaku? Da li “rent-a-cops” (što su bazično stanični policajci) pate od stresa na poslu, da li su lošije opremljeni od gangstera i onih koji se furaju na gangsteraj?
    Slažem se da je verite često maska za nedostatak stilske ispoliranosti, ali mislim da ovde to nije slučaj. Izbor postupka odgovara temi i misiji filma, ma koliko se mi ne slagali sa tom misijom. Imajući to u vidu, “shaky cam” mi mnogo više smeta u Beasts of The Southern Wild, koji je tek tendenciozan i manipulativan film, i u sličnim 100 % fiktivnim filmovima.
    Jordana sam istakao zbog težeg zadatka, jer on glumački nosi ceo film, Melonie Diaz je sjajna u svojoj manjoj ulozi, Octavia Spencer je možda malo “typecast”, ali je odlična u svim takvim ulogama.

  • Jeste on žrtva, to stoji, međutim žrtva čega? Nesposobnog policajca koji je potegnuo pištolj, da bi kasnije rekao da ga je kao “zamijenio” za taser. Žrtva rasizma? Za mene osobno to nije potencirano. Žrtva slučajnosti? Da se našao baš u vlaku s onom curom iz supermarketa koja ga je propoznala i onda su ga prepoznali članovi rivalske bande, slučajno u tom istom vlaku? Ispada da je žrtva loše scenaristike po tome. Žrtva karme? Ne bih išao tako daleko, odnosno to nije dobro prikazano, ako su na to išli.

    Policajci su ovdje svedeni ono na narativne štake, trebali su bolje priču organizirati, možda pokazati paralelnu priču između Oscara i tog policajca, bez da su otkrili što će se dogoditi na kraju filma. Puno moćnije bi meni takav film bio.

    Odgovara, do određene mjere, neke scene su mogle biti rađene tim prljavijim stilom, dok je druge mogao malo kontrastirati, ali to je već moj ukus. :)

    MBJ je meni bio odličan još u Wireu kao izgubljeni Wallace, tako da ovo je dobar sljedeći korak. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.