Posljednja stepenica (The Last Step, 2012.)

Piše: Jelena Djurdjic

Posljednja stepenica (Pele Akher / The Last Step, 2012., 88 min.)

Režija: Ali Mosaffa

Scenarij: Ali Mosaffa

Glume: Leila Hatami, Ali Mosaffa, Alireza Aghakhani

Ocjena: 8.5/10

 

Koliko je zajebano u filmu preći preko te posljednje, nesrazmjerno visoke stepenice inače savršenog stepeništa, u savršenoj kući, toliko je i Mosaffi, redatelju, scenaristu i glavnom glumcu, bilo nedostupno probiti zamišljenu barijeru i napraviti stvarno remek-djelo. Međutim, uspio je svojim drugim redateljskim ostvarenjem odlično se pozicionirati i uspio je nešto što ga je očigledno intimno morilo i obuzimalo postaviti u filmske okvire.

Na kraju filma potpisano je da je priča inspirirana Joyceovim Mrtvima i Tolstojevom Smrti Ivana Iliča (ne brinite, Mosaffin lik ne vrišti tri dana), no mislim da je uredu spomenuti i Marquezovu Kroniku najavljene smrti i Sunset Blvd. kao nešto Posljednjem koraku blisko, bar u osnovnoj idejji – pripovijedanju čoveka o vlastitoj smrti. ‘Ovdje počinje priča o mojoj smrti’, objašnjava Kohsro (Mosaffa), dok gledamo njegovu suprugu Leili (Leila Hatami, A Separation Leila Hatami) kako na filmskom setu ne uspijeva zatvoriti scenu. Ovako, pazite sad – Kohsro je arhitekt, Leila je njegova supruga, glumica. A i Mosaffa, glumac i redatelj, i Leila Hatami su muž i žena.  Jedino izgleda ovaj Alireza u ulozi trećeg kuta trokuta, dr Amina, nije tu i privatno upetljan.  Ili jest?  Film, dakle, otvara scena snimanja filma, u kojoj Leili svaki put nakon što izgovori : ‘I cannot even recall your face.  It’s as if you never existed’, prasne u poluhisteričan smeh (muž u filmu u filmu isto umire). I odatle se vraćamo unazad, hvatamo niti i povezujemo točke, ali ne kronološki, nego najispreturanije razumum  dostupno – scene se ponavljaju iz različitih kuteva, a dalja i bliža prošlost smjenjuju simultano. Je li smrt Kohsroova bila slučajna? Jesu li se ovih dvoje voljeli? Što nju muči? I koja je fora s dr. Aminom, koji se nakon 20 godina provedenih u Njemačkoj vratio (bolesna majka) i prijavio na audiciju za ulogu duha Leilinog muža u filmu u filmu? Pa, izvucite se vi iz toga.

To je otprilike i najveća nevolja: zilijun nedoumica i u jednom momentu čovjeku dok gleda film jednostavno bude previše  i iskreno sumnja u sposobnost redatelja da će zadovoljiti glad koju je izazvao. Plus, nema se vremena – 88 minuta sve traje, a on je još vrlo odlučan da se ne fokusira samo na glavne likove (nekad se čini da čitava vječnost prođe dok se Kohsro i Leili ne nađu ukadrirani, a tako su bitno zavodljivi) pa imamo uvid i u rad filmske ekipe (čest motiv u iranskim filmovima), u ponašanje Iranaca na bdijenju… No u istom momentu dok blaga frustracija prijeti iza ćoška Posljednji korak pretočno pogođenim minijaturama (skejt i platno, prijatelj iz djetinjstva, pričom o grešci na posljednjoj stepenici, muzikom) ukazuje na bitnije stvari, pozicionira likove i slika sliku o braku, ljubavi, ljubomori, smrti (užasno je upečatljiva scena u kojoj Leila uvijek u kafiću traži onaj šećer kog zna da nemaju, pogotovo ne pripiše li se to samo ženskom samodovoljnom izmotavanju.). I najvažnije: zadržava vas u uvjerenju da nijedan zaokret nije stunt, niti lov u mutnom, niti pretencioznost i ambicioznost, nego samo nesvakidašnje iskreno zapetljavanje filma. Što godi neslućeno.

Malo je neugodno gledati Mosaffu kako glumi čovjeka u sjeni svoje žene glumice, koja mu i jest u stvari žena i glumica i isto se zove i u sjeni čije uspješnosti i nezavisnosti i ogromnog znanja i karizme on u stvari i jest. Postaviti tako stvari možda nije toliko hrabro nego prije pomaknuto intrigantno, a ne znam koliko bih odlijepila/naložila se da meni suprug donese jedno veče u krevet, za laku noć, da pročitam ovakav scenarij.

p.s.

Leila Hatami, kći iranskog reditelja Alija Hatamija, je zvijezda koja je ovaj film čak i u blentavom Beogradu rasprodala 10 dana prije projekcija, i prvi film koji su ljudi gledali i sa (nesvakidašnje udobnog i prostranog) stepeništa pred zabezeknutim osobljem kina Fontana. Zašto se on nije dao u više termina, a Night Across the Street, film koji, garantiram, nitko od selektora nije ni pogledao, dao uopće – samo je jedan od bisera ovogodišnjeg Festa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.