Posjeta

[M. N. Shyamalan, 94 min, 2015.]

6.5

REŽIJA

M. Night Shyamalan

SCENARIJ

M. Night Shyamalan

GLUME

Olivia DeJonge, Ed Oxenbould, Deanna Dunagan, Peter McRobbie, Kathryn Hahn

SAŽETAK

Zanimljiv 'found footage' čiji momenti strave mogu preplašiti, a momenti humora mogu nasmijati u vjerodostojnom Shyamalanovom povratku samom sebi.

7,8

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

7,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Decadent Sympozium

Novi Shyamalanov film započinje tako da majka Paula (Kathryn Hahn) na molbu njezinih roditelja, koje nije vidjela 15 godina otkako je u svađi pobjegla od njih, i na zahtjev svoje maloljetne djece Becce (Olivia DeJonge) i Tylera (Ed Oxenbould), njih pošalje djedu i baki na tjedan dana posjete, odakle naziv: The Visit. Svatko tko je u tom času pomno razmotrio pretpostavku filma mogao je brzo ustanoviti da se takvo nešto naprosto ne radi. I dobro je pitanje postoji li u ovom svijetu roditelj poput Paule, takav koji doista brine za svoju djecu, a da bi ih, bez ikakve provjere uopće, samo tako poslao nekome koga uopće nije vidio toliko dugo. Tu postoji određeni problem sa zapletom filma, naime zato što – padne li vam to na pamet, bez obzira koliko je realistično ili nije – lako možete rekonstruirati što će se u glavnim točkama dogoditi s čitavim filmom. To jest, na samom početku filma možete izgubiti bilo kakav bitni narativni moment iznenađenja. Shyamalan je sklon uvaljivanju takvih nedovoljno ispitanih faktora koji služe konstrukciji radnje kakva mu odgovara da bi nešto od dubljih ideja iznio na površinu, međutim, čak i pri takvom svjesnom znanju o temeljnom procesu priče, njezin je sadržaj svejedno dovoljno zanimljiv i raznovrstan da ustvari ne marite previše za transparentnost. Otprilike tu možemo početi misliti o filmu, najprije zato što s dodatnim promišljanjima možemo otkriti sve više solidno ukomponiranih detalja koji izmrcvareni found footage žanr ustvari podižu na razinu više. Točnije, razlika između The Visit i drugih found footage filmova je u tome što se o The Visit ima što bitno razgovarati.

BR0

Koncepcija found footagea ovdje je provedena u obliku Beccine želje za snimanjem dokumentarnog filma o tom putovanju, koje ustvari ima za cilj analizu života njezine majke, a za svrhu ima pomirenje njezinih roditelja, koji su se rastali, i roditelja njezine majke s njom samom. Već ovdje možemo primijetiti da se Shyamalan drži korijena svog interesa jer su gotovo sva njegova djela, od onih iznimnih (Unbreakable, The Village, Lady in the Water) preko dobrih ili osrednjih (The Sixth Sense, Signs) do katastrofalnih (The Happening, The Last Airbender, After Earth) u suštini bave obiteljskim odnosima i pojedincem u relacijama između obitelji i društva. Becca je također svojevrsni filmski amater koji tijekom filma često puca produkcijske fraze pri konstruiranju snimanja, kroz što se pojavljuje Shyamalanov vlastiti gušt ljubavi prema amaterskom ushićenju koji često zna isticati izvan filma, ali ona, možda slično Shyamalanu, ima i određene dublje potrebe koje postepeno izviru tijekom filma. Usporedno, na svoj način, njezin brat Tyler je comic relief filma, humora karakterističnog za Shyamalanove filmove i karakterističnog za koncept found footagea, ali lik koji filmu daje relevantnu dinamiku te kroz koji se, za razliku od Becce, provlači najveći dio sadržaja cjelokupnog filma, pri čemu želim reći da je i katalizator radnje i platforma za tehniku filma, kao i „cherry on the top“ u klimaksu filma. Slično, parnjak s kojim djeca ulaze u sukob – Paulini roditelji – također se razlikuju u karakterizaciji. Slično Becci, djed John (Peter McRobbie) čini se svojevrsnom čvrstom osovinom događaja, dok je ustvari baka Doris (Deanna Dunagan) cjelokupna dinamika filma. Becca i John nisu izrazito uočljivi tijekom filma, a po svojim su karakterima mirnije ličnosti, dok su Tyler i Deanna izrazito upečatljivi, ne samo kao likovi, nego i s obzirom na scene koje odrađuju i kako ih odrađuju. U filmu se povremeno pojavljuje Paula, komunicirajući internetom, koju bismo mogli svrstati u balans između dva tipa karakterizacije, ali koja se presporedno pojavljuje da bi na nas ostavila utisak, dok tamo gdje se i pojavi i nije najuvjerljivija. Kada je u pitanju sama gluma, što zbog „klase“glumaca, a što zbog relativno normalnih likova s određenim fiksacijama, moglo bi se reći da na ekranu doista ne vidimo glumce, već djecu i starce koji su ušli u određeni odnos. Neki kritičari tvrde da DeJonge nema pojma o glumi, a da Shyamalan nema pojma o tome kako se djeca te dobi ponašaju i izražavaju. Kada je prvo u pitanju, teško mi je procijeniti radi li se o takvoj karakterizaciji lika u kontekstu općenitog Shyamalanovog pristupa likovima ili o lošoj glumi, no s obzirom da je Shyamalan znao svakakve performanse propustiti na kameri – tu se najbolje valja sjetiti The Happeninga (2008) – mogao bih se složiti s obje procjene. Kada je drugo u pitanju, prije bih rekao da kritika nema pojma o tome kakva su djeca, a pogotovo kakva su djeca danas. S obzirom na težinu posla, najviše je morala odraditi Deanna Dunagan i napravila je to sjajno, dok je Ed Oxenbould (Tyler) odmah iza nje, primjeren razini zadatka.

BR1

Najznačajnije za ovaj film je ustvari to što se nakon deset godina kvalitativnog izbivanja konačno može osjetiti Shyamalanov način rada, što bi se reklo, napravio je signature movie. Stvar je vidljiva na nekoliko razina, koje sve odlično funkcioniraju. Prvo, u filmu je prisutno mnogo tipova detalja u njegovom stilu, primjerice od Tylerove opsjednutosti čistoćom do bakinih reakcija na određena pitanja, koje se do kraja filma sustavno uklope u klimaksu, slično kako je to napravio u Signs (2002). Drugo, kadriranje i kretanje likova u kadru zadobiva njegovu karakterističnu dimenziju prostora, što filmu daje jezu – ne toliko strah –  karakterističnu za njegov rad, koja onda u nekoliko dobro odmjerenih trenutaka vodi i do strahovanja lišenog jumpscareova. Govoreći o jezi, također se mora spomenuti da je Shyamalan ovdje, tako mi se barem čini, eksperimentirao s anticipacijom gledatelja, što je dovelo do stvaranja svojevrsnog „ljuljanja“ gledatelja u napetim scenama, čini se namjerno prekidajući neke očekivane ishode scena, da bi zatim stvorio neugodu povezivanjem suptilno nametnutih detalja tamo gdje je doista namjerio. Princip je bio drugačiji od onoga u npr. Wanovim filmovima, gdje ovaj samo izduljuje scene i prolongira klišej, baš suprotno, scene su imale svoje primjereno trajanje, ali ono što likovi u njima naprave je odudaralo od tipičnog. Treće, odlično su odmjereni momenti „ispovijedanja“, kao u njegovim najboljim radovima, pri čemu se ponovno izvrsno služi tišinom, mirnoćom, still kamerom i suptilnim kretnjama kojima na vidjelo izvlači unutarnje vulkane likova. Zanimljivo, to je opravdao karakterizacijama i vještinama Becce i Tylera, pa tako ustvari imamo found footage koji to nije. Pitanje je polemično, dakako, jer u pravilu tako mladi amateri rijetko kada imaju kompetencije snimiti na način na koji im je to podario Shyamalan, no osobno nisam našao nikakvog razloga buniti se na to. S obzirom na žanr, u ovom filmu nema glazbe, izuzev lajtmotiva ukomponiranog u zbilju filma, koji dobro funkcionira. U jednom smislu mi je za to izrazito žao jer su Shyamalan i Newton Howard duo koji je donio ponajbolje orkestralne uratke u 21. stoljeću i čini mi se da je ovaj scenarij mogao biti taj koji bi nam dao novo remek-djelo, ali u drugom smislu može se reći da je to prvi Shyamalanov film koji, služeći se istim koncepcijama dostavljanja priče, daje bitne utiske bez sigurnosti muzičkog utjecaja na emocije.

BR2

S obzirom da sam film ustvari poprilično nahvalio, ostaje pitanje prosječne ocjene. Jednim dijelom, tu je problem cijele pretpostavke filma, koja se stvarno mora svojski ignorirati. Drugi razlog je sam kraj filma nakon klimaksa, i „credits“ kraj filma, koji kao dvocijevka dvostruko oštećuje ono što je klimaksom postigao. Navodno se tijekom produkcije nije mogao odlučiti bi li to bio film s naglaskom na komediju ili film s naglaskom na stravu, da bi kao rezultat dobio triler s elementima humora, ali ga „zaključao“ kao komediju, razbijajući cijeli efekt klimaksa. Općenito, „dva tjedna kasnije“ koncept „epiloga“ nikad nije funkcionirao, od najranije književnosti do suvremenog filma, a Shyamalan je to ovdje iskoristio baš na najbezvezniji mogući način. Treće, tu je problem nesklada između Shyamalanove kvalitete snimanja i same ideje djece koja snimaju amaterski dokumentarni film. Možda je s jedne strane zanimljivo vidjeti kako se found footage logika snimanja stapa s autorskim, ali s druge strane to odvlači gledatelja iz smisla gledanja found footagea, to jest, iz osjećaja da doživljavaš isto što i likovi. Četvrto, radnja je smještena u relativno mali gradić koji ima nekoliko bitnih institucija, a s obzirom na implikacije filma, teško je vjerovati da oko tih stvari, koje su u pretpostavci priče, nije ništa bilo poduzeto: opet, scenarij ima određene propuste koji kvare dostavljanje onoga što Shyamalanu odgovara, a kako to kod njega biva, umjesto da malo razmisli o stotinu boljih alternativa, on to ostavlja prisutnim, što onda mnoge gledatelje lako odmakne od filma. No kada su i sami gledatelji u pitanju kada govorimo o Shyamalanu, većina njih na Shyamalana odlazi razmišljajući žanrovski, dok Shyamalan, osim The Sixth Sense (1999), nikad nije imao žanrovski film, pa tako ni ovo nije takav primjer. To znači, kao i do sada, da će film nastavljati producirati polemiku. No ostavim li to po strani, ustvari je činjenica da, unatoč mnogim kvalitetama u filmu, nisam siguran da ću ga ikad ponovno gledati, što me navelo razmišljati o nižoj ocjeni. Gledano u totalu, ovo režijski jest pomak spram nekoliko zadnjih djela koje je Shyamalan napravio, ali još je to za klasu daleko od npr. Unbreakable (2000) pa se nadam da možda do kraja karijere ipak još snimi nešto što vrijedi pogledati više od jednom, ako uopće jednom.

2 komentara za “Posjeta

  • etero says:

    Svakako bolji i originalan s obzirom na ostali ‘found footage’ škovac. Takoder, drago mi je da smatrate da je The Village izniman film, jer zaista je podcjenjen.

  • denis says:

    ne planiram pogledati ovaj film, ali slažem se da je village podcjenjen. Nakon njega je shyamalan pao, ne prije njega

Leave a Reply

Your email address will not be published.