Portorikanske noći: Dnevnik opijanja

Piše: Vanja

Portorikanske noći: Dnevnik opijanja (The Rum Diary, 2011., 120 min.)

Redatelj: Bruce Robinson

Glume: Johnny Depp, Michael Rispoli, Giovanni Ribisi, Aaron Eckhart

Ocjena: 5

 

A na coveru piše… ono dolje…

Postoje filmovi koji me isprazne, otkuhaju, isperu, iscentrifugiraju i ispljunu kao ništicu, obogativši me višestruko u toj praznini. Avaj, postoje i oni koji me samo isprazne. Pokradu, a ne daju ništa. Svi viču kako je Thompsonova knjiga genijalna, u što zdušno vjerujem jer ginem na Fear and Loathing in Las Vegas – to je ipak Terry Gilliam – kažem si, onda opet malo mislim – pa i Bruce Robinson mi je dao jedan krasan, što krasan, obožavan film – pa kako… o, Bože, gdje su mi riječi? Stop. Johnny, tematici vrlo prikladno i iskusno nepce, vjerujem, žarko je želio snimiti ovaj film. K’o rođen je u koži (mladog) spisatelja/novinara koji odlazi u Puerto Rico valjda po inspiraciju. Da mu šešir dobro stoji, to znam odavno. Samo ne znam na što sam potrošila dva puna sata.

Nebo je blistavo, plave je boje, vode su azurne i neki uglancani aviončić se crveni i to je sve onako karipski okupano suncem i prekrasno. Paul Kemp (Johnny Depp), kvaziboem u odijelu i sunčanim naočalama – koje ne skida zbog sunca? – dolazi na intervju u „San Juan Journal“ ili nešto slično. Ako želi tamo raditi kao novinar, ima pisati što mora, a ne što ‘oće. I valjda od muke otkriva alkohol kao sredstvo dovođenja spisateljskog uma u nirvanu. On je sve to što nije u filmu. Uz uporno dosadnu Raoulovu sličicu u košulji na cvjetiće i sve one psihodelije, nemoguće mi je bilo gledati srcem, iako sam se trsila. (Nisam uspoređivala, nisam očekivala, nisam – kvrapcu, ne znam što i kako bih). I dok se mladi Kemp grozi stanja i korupcije u Puerto Ricu šezdesetih godina, glavešina novina mu na no-no način daje rubričicu o nečemu. (Irelevantno.) Kemp upoznaje kolegu novinara Salu (Michael Rispoli), koji mu postaje prijateljem, valjda, jer o Kempu ne znamo ništa niti ćemo ikada išta saznati (ako ne pročitamo knjigu). Sala vozi skoro pa fiću, pruža mu krov nad glavom nakon što ga šef ispisuje iz skupog hotela u kojem je počistio sadržaj minibara. Pod istim je (krovom) i treći čovjek koji je možda najsimpatičniji u cijeloj priči, a to je potpuno spaljeni Moberg (izvrstan i neprepoznatljiv Giovanni Ribisi). Moberg je također bio/jest novinar, šef mu ne može ništa, spržen je od špirita, ruma, koječega, drži longplejke s Hitlerovim govorima, ponekad ih i pušta, a povremeno društvu nabavlja kapi za oči koje izazivaju psihodelične epizode. Da, ah, Mr. Sanderson! Umalo zaboravih, Aaron Eckhart je utegnut i na privatnoj plaži iskvarcan galeb koji radi u korumpiranom miljeu domaćih marioneta, pokušavajući neki netaknut otočić pretvoriti u utočište za debele i bogate. Avaj za novinara križara, debeli i bogati žele samo zabavu, sjaj, azurnu vodu, lijepe žene, terene za golf, a ne siromaštvo i klađenje u borbama pijetlova! (Simpatično je snimljeno nekoliko kadrova u kojima usporeno lepeću krila, frca šareno perje, čak i bijeli bilder depiliranih bataka, Hercules među njima.) Bla.

Ne može The Rum Diary bez dive, Sandersonove dragane Chenault (Amber Heard) koja Kempu izranja ispod pedaline poput sirene. Prelijepa je, putena i to sve, cvjeta u raskošnom interijeru dečkova imanja, koji s istog eksterijera zdušno tjera Portorikance. Oni će zauzvrat naganjati Sala i Kempa iz neke krčme u pola noći, htjeti ih ubijati i slično pa će mladi Paul, poučen Mobergovim alkoholnim eksperimentima, pijan puhati u okresan upaljač. Cirkus. Čudna li čuda, lijepa Chenault neće poslušati dečka (tako plavog i zdravog) te će poslije nešto raskalašenijeg provoda u nekoj krčmetini zakucati Kempu (zamisli!) na vrata i on će damu u nevolji i nevolju u dami dočekati u naručje. Bla. (Nije spoiler.) I na kraju će sjesti za pisaći stroj i nešto napisati po svojoj volji, tako križarski i valjda ogolijevajući neko stvarno stanje. Koje nije baš nametljivo. Tako da je to sve nevidljivo. Ili počiva na pretpostavci da se gledatelj ubio u alkoholnim isparavanjima. Pa mu je nešto jasno. Ili sam ja ofalila u, kako bi cijenjeni kolega Marin rekao, recipijentskom raspoloženju.

To je sve. Ovo? Ovo je sigurno najgora recenzija na koju ste ikad naišli, nedostojna čitanja, vremena i naziva, a bogme i potpisa. (Može alias? Sramota je.) No, ako uzmem u obzir epske proporcije ove burekane u kojoj ništa ni s čim veza il’ uveza nema, morat ćete mi i oprostiti. Mislim, ne mogu reći da je smeće (iako ne vidim zbog čega ne mogu) jer je za pogledati kao ono, lijep vizualno, što bi rekli u nekoj sretnijoj priči – to sve plavo, te boje, sunčano i slično. Pretpostavljam da je scenarij čučnuo ali ono maestralno – gdje god je stigao. Ne mogu osporiti glumu jer su svi korektni. Još korektnije nerazrađeni. Bez jačine, izričaja. Depp u par scena urliče u prepoznatljivih sedam oktava, ali to nije film nit’ vjerujem da je itko, pisac, redatelj ili scenarist, to ovako zamislio. Komedija i uvrnutost kojom je trebao obilovati? Nula. Drama? Dvije. Ostalo? Truć.

Imate puno pravo ne složiti se sa mnom, dapače, bilo bi mi drago.

6 komentara za “Portorikanske noći: Dnevnik opijanja

  • Franjo Zajec says:

    nije katastrofa, al niti ne pruža nikakvu ugodnu. čekam da se nešto dogodi,ništa. da johnny spasi stvar,ništa. ribisi sa svojom uvrnutošću izvlači priču i pruža ono malo smijeha.

  • Franjo Zajec says:

    npr. alice in wonderland

  • vanja says:

    alice in wonderland … ne … IMHO (sreća, imamo svi pravo na mišljenje). žao mi je ovog filma, svi toliko pričaju o knjizi. ne znam zašto je ispao ovakav. mislim – meni, naravno.

  • Matea Rebrović says:

    Super je recenzija i slažem se s tobom. Ovaj film je totalno besmislen(a ne volim takve). Jedino mogu reći da sam se trgala od smijeha na scenu vožnje u fićeku bez prednjeg sjedala. Ostalo- bože sačuvaj. Ali Depp je Depp pa sam morala i ovo odgledat 😀

  • vanja says:

    mislim da nije trebao biti besmislen, …

Leave a Reply

Your email address will not be published.