Ponoć u Parizu

Piše: Sven Mikulec

Ponoć u Parizu (Midnight in Paris, 2011., 94 min.)

Redatelj: Woody Allen

Glume: Owen Wilson, Rachel McAdams, Marion Cotillard, Kathy Bates, Kurt Fuller, Mimi Kennedy, Carla Bruni, Michael Sheen (ne onaj), Tom Hiddleston, Corey Stoll, Alison Pill

Ocjena: 8/10

 

Gil Pender (Owen Wilson), čini se, ima život kakav se samo poželjeti može. Scenaristička karijera mu cvjeta, a ni na obiteljskom planu, skorim ulaskom u bogatu familiju zanosne zaručnice Inez (Rachel McAdams), nije ništa manje uspješan. Ali dok holivudski studiji luduju za njegovim scenarijima uz pomoć kojih štancaju zaboravljive ljetne hitove, a njegova zaručnica jurca po gradu tražeći odgovarajuće velik dijamantni prsten kojim bi zablistala na „eventu godine“,  kako doživljava nadolazeću svadbu, Gil nije zadovoljan svojim životom. Dosta mu je ispraznog posla koji, koliko god to činio njegovu bankovnom računu, njega nimalo ne ispunjava. Osigurana mu je mirna budućnost, čeka ga vila u Malibuu, dizajnerski stolci za više desetaka tisuća dolara, tu i tamo će morati preživjeti naporne večere i domjenke s puncem i punicom za koje nikad neće biti dovoljno visoka klasa, ali da se to istrpiti, a posla u šoubiznisu ionako neće nedostajati, s obzirom da američka publika s vremenom ne postaje osobito zahtjevnija. Ali Gilu to nije dovoljno – on želi stvoriti nešto, proizvesti nešto umjetnički vrijedno, dokazati se kao književnik, želi slavu, priznanje. Još mnogo važnije od toga – želi se baviti nečime što voli, po mogućnosti uz osobu koju voli.

I’m having trouble because I’m a Hollywood hack who never gave real literature a shot.

Ima li boljeg mjesta na svijetu za pronalaženje umjetnika u sebi od jednog Pariza, gdje se Gil zatekao na poslovnom putu sa zaručnicom i njezinim starcima? Dok zamišljeno uživa u ponoćnoj šetnji polupraznim ulicama uvijek osvijetljenog velegrada, pokušavajući pobjeći od zaručnice i njenih prijatelja s kojima nikad nije bio na istoj valnoj duljini, naš nedokazani pisac, presramežljiv da bi dozvolio nekom vanjskom paru očiju da baci pogled na njegove materijale, naiđe na tajanstveni old-timer, čiji ga putnici uspiju nagovoriti da im se pridruži na njihovu putu do tamo nekog partija. Prepustivši se njihovu zabavnom društvu i još pokojoj čašici vina, Gil ni ne sluti koliko će ga daleko ovaj neočekivani prijevoz odvesti – sve dok mu to ne sine tijekom ćaskanja s Francisom Scottom Fitzgeraldom.

Ponoć u Parizu povremeno je blesav, na trenutke čak vidljivo pretjeran film, a njegova temeljna postavka – ona o putovanju kroz vrijeme u old-timeru koji čak ni ne mora ići 88 milja na sat – koliko god meni super bila, nije za svakoga. Kako je moguće da se tako nešto dogodi? Ne bi li tim svojim izletima Gil nanio teško popravljivu štetu prostorno-vremenskom kontinuumu? Kako njegova „futuristička“ pojava nikome u dvadesetima nije neobična? Allen se ne bavi tim sitnicama, a ni ovaj film nije Zvjezdane staze – u fokusu su teme daleko od znanstveno-fantastičnih.  Redateljeva uobičajena sklonost potretiranju veza i ovdje je, kao i mnogo puta dosad, povezana s motivom potrebe pojedinca da se „pronađe“ u svijetu, a kad toj priči dodamo jednu od najboljih ekipa za opijanje koju mogu zamisliti – Hemingwayja, Fitzgeralda, Faulknera, i dr. – i smjestimo je u jedan od najbajkovitijih gradova koji svijet može ponuditi, ispada da je Allenov 41. poklon gledateljima dovoljno šarmantan, zabavan i lijepo umotan da mi kao publika promrmljamo jedno kolektivno „hvala“. Ovaj put bez onog karakterističnog dodatka – „niste trebali“.

Bivša ljubav Gilove zaručnice, pompozni seronja Paul, koji „preferira da vino ima malo zadimljeni okus“ i kojem čak i kad se podrigne, čini se, ispadne iz usta kakav citat, nakon pola sata druženja s Gilom došao je do svoje stručne dijagnoze što s našim piscem ne valja:

Nostalgia is denial – denial of the painful present… The name for this denial is ‘golden age thinking’ – the erroneous notion that a different time period is better than the one one’s living in – it’s a flaw in the romantic imagination of those people who find it difficult to cope with the present.

Upravo o tome govori Allen, o navici modernoga čovjeka da uzdiše za prošlim vremenima kad je „sve nekako bilo bolje“. Pokazujući, pak, da su čak i u zlatnim godinama pariškog bohemizma, okruženi Picassom, Hemingwayjem, Joyceom i Dalijem, ljudi uz litre vina običavali jamrati o nekim starijim, boljim vremenima, Allen je, vjerujem, ispravno dijagnosticirao ljudsku prirodu. Gil svake večeri ulazi u Woodyjevu verziju Deloreana iz čiste želje da pobjegne iz sadašnjosti u kojoj osjeća da mu nije mjesto, sve dok mu osobe o kojima mi, rođeni čitavo stoljeće prekasno, nažalost možemo samo čitati, nehotice ne pomognu da shvati da izgled sadašnjosti, a time i budućnosti, leži potpuno u njegovim rukama. Umjesto uzdisanja za nekim davnim vremenima, zašto ne bi učinio da sadašnjost bude više po njegovu ukusu?

Allen je svoju bajku smjestio na obale Seine, u grad čija povijest, ljepota i značenje za svjetsku kulturu tvore jedno od onih mjesta nekako neobjašnjivo ispunjenih duhom, gdje možete satima šetati bez ikakvog cilja na umu, gdje i običan bicikl „zašifran“ za klupu na šetnici uz rijeku izgleda šarmantno, a gdje se u zraku dodiruju mirisi palačinki s nutelom i, rekao bih, čiste inspiracije. Kadrove najznamenitijih pariških građevina, šetnica i parkova Allen, dakako, nije propustio umetnuti, a osobno me posebno obradovalo i kratko pojavljivanje (najbolje) knjižare (na svijetu) Shakespeare & Co. Na ovakvu lokaciju ubaciti snoliku priču o romantičaru koji mora ići u daleku prošlost da bi si sredio budućnost – teško da možete napraviti krivi korak.

Mora se priznati da Cole Porter, Gertrude Stein, Zelda Fitzgerald, Luis Buñuel i T.S. Eliot vjerojatno nisu na baš svačijoj listi „top 5 osoba s kojima bih okrenuo/la rundu“, a sasvim sigurno naći će se i poneka podignuta obrva kad Gil nakon plesa s Djunom Barnes, slavnom sufražetkinjom i poznatom lezbijkom, prokomentira: „To je bila ona? Nije ni čudo što je inzistirala da vodi.“ Ako, dakle, kažem da će biti šala koje će proći ispod radara onima koji s ovim povijesnim ličnostima nisu najbolje upoznati, ne želim reći da je ovo film isključivo za vrsne poznavatelje europske i svjetske kulturne povijesti ranoga 20. stoljeća. Ali da nekakvo predznanje pomaže – to svakako.

Što se potencijalnih zamjerki tiče, uz one tipične koje u pravilu prate filmove s etiketama romantičnih komedija, treba spomenuti da je Owen Wilson nešto na što se mnogi gledatelji moraju naviknuti, acquired taste, da tako kažemo. S tim teksaškim zavlačenjem u govoru i izgledom bivšeg arijevskog boksača koji u karijeri nije pobjeđivao puno, mnogima njegova pojava predstavlja trn u oku (i wet willy u uhu), ali u ulozi samozatajnog pisca koji, nesiguran u sebe, na ulicama Pariza pronađe ono čega u L.A.-ju nije bilo ni na vidiku – inspiraciju, Wilson je stvarno sasvim dobar. Zamjeriti bi mu eventualno mogli povremeno bezobzirno masakriranje francuskih i talijanskih imena (Mouuudiljiiijani?), ali, tko zna, možda je Allen upravo na tome i inzistirao, da se naglasi Gilova skromnost i prizemnost u kontrastu s pompoznošću i snobizmom pozerstva koje ga okružuje. Dalje, slavne su ličnosti, zbog malo vremena i potrebe da budu prepoznatljive gledatelju, praktički ograničene na nekakve uopćene, površne karikature, pa je tako jedan Dali, primjerice, sveden na puko trabunjanje o nosorogu. Nikakva ozbiljnija studija tih karaktera, naravno, Allenu nije bila ni na kraju pameti, niti je za takvo što bilo vremena ili smisla – galerija velikana ovdje je ionako samo u sporednoj ulozi, da svatko od njih u svojih pet minuta pred publikom ostane vjeran nekim svojim mušicama po kojima je bio poznat i pritom nas pošteno zabavi.

I sami se vodeći ranijespomenutom (po meni) glavnom porukom ovoga filma, ne puštajte suzu za minulim vremenima kad se Manhattanom prešetavala jedna ljupka mlada žena po imenu Annie, ne tugujte ni za bilo kojim drugim klasikom iz stvarno velike karijere omalenog majstora kojim se služite kao dokazom da se nekoć kvalitetan redatelj tijekom desetljeća srozao na niže grane. Kažu da Woody propada, da se „blamira“ što je stariji, da bi mu bilo bolje da je prestao snimati još tamo u devedesetima, da rasprodaje ugled. Ja kažem – ne seri britve. Ponoć u Parizu nije samo jedan toliko dobrodošao starinski, nostalgični film koji se ističe još i više zbog siromašne konkurencije koja ga trenutačno okružuje, to je ujedno i dokaz da u žilavom Židovu, ako uopće postoji bilo kakav drugi, još svakako ima baruta, kao i dovoljno mašte da – probudi i našu.

5 komentara za “Ponoć u Parizu

  • Maxima says:

    Kad sam uspjela izdržati prvih dvadesetak minuta klafranja (upadanja u riječ, gluhih telefona, u biti onog što me oduvijek odbijalo od Allena, gdje nitko nikoga s pažnjom ne sluša, svi su preglasni… borila sam se, priznajem), film me jako osvježio i obradovao.

    Nisam (uvijek spomenem) veliki Allenov ljubitelj, no postoje filmovi koji me razvesele, poput ovoga, čak i obogate na nekoj razini, šarmom, bojama, dijalozima (kad Woody uspije povući ručnu).

    Meni isto nije zasmetao “time travel” segment, dapače, toliko je šašav i namjerno “znanstveno” neobjašnjen da je odličan (bilo bi smješno da je sad Allen išao u dubinu, pa nije to SF…).

    Ubacivanje pomenutih literarnih i inih legedni dvadesetog stoljeća je fini štih – zašto time travel ne bi bio opravdan izlet svima koji se ne mogu naći u današnjoj cipeli?

    I ne slažem se ni ja da se Woody srozava. Odgledavala sam njegove filmove “jer tako treba”, niti jedan nije “za svakoga” ali to ne znači da je čovjek izgubio šlif za dobar film. Ne…

    Odlična recenzija, Sven – dijelimo mišljenje o filmu u potpunosti, iako bih napisala da je odlična i kad bi samo recenziju mogla ocjenjivati (često bih, ali ono – kao nema smislaocijeniti nešto što nisi gledao… iako nije bez veze to…)

    Neće se baš svakome ovo svidjeti no što je neobično u tome? 😀

  • Matea Rebrović says:

    Meni je film nekako žnj. Prvo sam ga odbijala pogledati jer nemam baš pozitivno mišljenje o Owenu, ali na kraju sam ipak završila u kinu. I zapravo mi je ispao simpa lik. Iako film ima svojih dobrih i duhovitih trenutaka, moja konačna misao je da je površan i pretjeran. Nešto mi jednostavno nedostaje, kao da se nisu potrudili da naprave nešto kvalitetno. Ispao je baš onako kako je glavni lik radio, pisao scenarije za filmeke koji će se pogledat ali ih nitko neće zapamtit.

  • Izabela says:

    Odlično napisano Sven i potpuno pogođeno, bar što se tiče mog doživljaja Ponoći :) Owen je zaista iznenađujuće dobar, čak mi je prirastao srcu.
    Super je to Woody osmislio, ma i realizirao: Ponoć u Parizu jednostavno je – lijep film, ja sam uživala kako dugo nisam u kinu.
    Bilo bi također lijepo da imamo priliku prošetati dvadesetima, ili šezdesetima, ili bilo kojim razdobljem u kojem mislimo da bi se snašli bolje nego u ovom, barem da kao i Owen shvatimo da bi nam u svakom bilo zapravo isto,a možda i ne bi..možda bi mogli samo putovati

  • Jelena Djurdjic says:

    kako ga je nekad palio NY tako sad putuje po Evropi i snima stvari koje mu padnu napamet, oživljava likove koji ga zanimaju, ali ne pada u fras, i istorijske zajebancije i relacije, nego se svega onako, dotakne u mimohodu, i upravo iz te lakoće izvire zapravo ogromno poznavanje materije tako da msm da je bitno voleti Hemingveja, Pikasa, Dalija i znati o njima dosta da bi cenio ulete u njihovu svakodnevnicu kao takve bez uopšte ideje da se o njima raspravljava sa stanovišta realnosti; ono što nedostaje je aktuelnosti i ludosti za nas, do 30 godine, jer Alen snima filmove o sebi kakav je sad, a on više nije horny nego je relax i to je fora

    i usput verovatno posećuje svoje ljubavnice rasute po starom kontinentu

    zanima me samo da li on od Ovena traži da liči na njega ili je to prosto neminovnost

  • 2shaq says:

    Odlična recenzija Sven! Allen definitivno ne gubi na kvaliteti ni u poznijim godinama. Štoviše, mislim da mu je ovo jedan od boljih uradaka. I jako mi se sviđa što više nije toliko napaljen jer je to znalo biti pomalo naporno u njegovim ranijim filmovima, iako uvijek vješto zamaskirano u dobar humor. Jedva čekam da vidim što će nam dalje spremiti. Mislim da je svaka sličnost između Woodyja i Owena “slučajna”. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.