Poezija

Piše: Jelena Djurdjic

Poezija (Poetry, 2010.)

Režija: Chang-dong Lee

Uloge: Jeong-hee Yoon, Da-wit Lee, Hira Kim

Ocjena: 7,5

Kada filmu date naslov Poezija… Hm. Kada filmu date naslov Poezijai, sami postavljate visoke standarde. Ali i ostavljate prostor za manevar, jer uvijek možete reći da vas nisu razumjeli. Možda pjesmu nećemo svi jednako razumjeti, možda nas neće jednako dirnuti, možda nam se odgovori neće svidjeti, ali potreba i pokušaj da se nađe novi jezik kad se stari, onaj koji znaš cijeli život, zaboravlja svima će nam biti jasni.

Chang-dong Lee (Oasis, Secret Sunshine ), scenarista i režiser, je možda sad već i definitivno pokazao da je pisanje dio posla u kojem može steći punu afirmaciju. Film se otvara klasičnom scenom pronalaska tijela djevojke u vodi. Kasnije saznajemo da je u pitanju samoubojstvo kao posljedica trauma uzrokovanih silovanjem, od strane šest njenih kolega studenata. Jedan od njih je i Jong-wook (Da-wit Lee), unuk šezdesetogodišnje Mije (Jeong-hee Yoon). Njih dvoje žive zajedno. Mija radi kao sluškinja kod gospodina Kanga (Hira Kim). Ona uporedo otkriva da se nalazi u početnoj fazi Alzheimera i da je njen unuk dio šestočlane ekipe. Ironija sudbine još jednom trijumfira, jeste li sigurni da ne želite pamtiti? Lee je vjerovatno i najsuptilnije, s najviše takta, ali i surovo kad je imao priliku, pristupio Alzheimeru i ukazao na pogubnost bolesti definirane i sintagmom ‘the long goodbye’. Te scene su nestvarno vjerni prikazi agonije u koju je čovjek doveden . Autentične su. Neposredne. Jeong-hee briljira u momentima kad se Mija vraća u stanje lucidnosti shvaćajući svoju zabludu.  Govor tijela, mimika i gestikulacija su u maniri svjetske klase. Posebno su dragocjeni trenuci kad je njena Mija vesela, nasmijana, iskrenost tog osmijeha na platnu toliko je jaka da na nju reagirate, potrebno vam je da joj uzvratite osmijeh, da ona zna da ste je primjetili.

Iako okruženju ne želi priznati stanje u kojem se nalazi, sposobna da ga još uvijek prikrije, dijelom i jer o njoj nitko zaista ne brine u tolikoj mjeri da bi to primjetio, Mija poduzima korake u borbi protiv neminovnog. Upisuje satove poezije. Dok zaboravlja jednostavne imenice poput one koja označava ‘ono u što se stavlja novac’, ona želi tragati za novim riječima, novim načinom izražavanja, novom kompozicijom rečeničnih članova. Zanima je gdje da može naći inspiraciju. Gdje da nađe riječi.  Kako da izrazi ono što ima potrebu da iznjedri iz sebe, da izbaci iz sistema. Pjesmu ćete već čuti.

Paralelno s ovom borbom pratimo odnos baka-unuk, ali i odnos Mija-gospodin Kang, prvi nedovoljno eksploatiran, drugi umjereno i pravovremeno doziran. Dosta je neke nedorečenosti ostalo oko cijelog tog slučaja silovanja, čak se stiče utisak da je namjera redatelja bila da na tu epizodu i mi sami gledamo kao da imamo nekakvo selektivno pamćenje. Nedovoljno emotivno podcrtan zločin, razmjere njegove strahote prilično marginalizirane, namjerno dakako, ali potpuno pogrešnim metodama. Malo više personalizacije sirote djevojke bi izdiglo cijelu priču na viši nivo, učinile je i vidljivo slojevitijom. Unuk se prema baki ponaša gotovo kao prema posluzi, ali i to je više na nivou ideje nego što je ovjenčano nekom dobrom scenom, s izuzetkom otimanja oko jorgana, ti kadrovi para vrijede.

S druge strane, odnos starih, bolesnih ljudi je potresan. Osjećaj bespomoćnosti i usamljenosti izvire iz njih dvoje, oni mu se opiru, smiju se, viču, ali svi znamo na čemu smo tu. Starost i bolest. Samoća. Svaki put kad Mija ulazi u stan gospodin Kang je sam, na podu. Ponavljanjem identične slike ionako jak utisak postaje neizbrisiv. Kam je bolesnog (vidljive posljedice moždanog udara) i čangrizavog  starca učinio simpatičnim, životnim.

Chang-dong Lee ovdje ne briljira kao režiser. Dojma sam da je film mogao biti vizualno jači, ne nužno ljepši i poetičniji, nego samo uvjerljiviji. Pejzaži i eksterijer uopće nemaju neki baš njegov pečat, uobičajeni su. Standardni. Nema nekog zanosa i osjećaja da je svaki kadar bio mjesecima biran. Nema poezije u njegovoj kameri. S druge strane, ono što je izvukao iz Jeong-hee Yoon, koja se ovdje vraća filmu nakon 16 godina pauze, sasvim je druga dimenzija. Apsolutna obuzetost likom Mije je zaokružena činjenicom da su njen šešir i marama najjači vizualni poticaji i najupečatljivija rješenja. Također sasvim iznenadjujuće nedostaje i neka muzika, da uradi ono što već samo muzika može.

Nije citat iz filma, ali kao da jest:

Poetry is not a turning loose of emotion, but an escape from emotion; it is not the expression of personality but an escape from personality. But, of course, only those who have personality and emotion know what it means to want to escape from these.

Leave a Reply

Your email address will not be published.