Pisac iz sjene

Piše: Vanja

Pisac iz sjene (The Ghost Writer, 2010.)

Redatelj: Roman Polanski

Glume: Ewan McGregor, Pierce Brosnan, Kim Cattral, Olivia Williams, Timothy Hutton, Tom Wilkinson

Iskreno govoreći, nikad ne znam što očekivati od Polanskog. Naše poznanstvo seže daleko u moje djetinjstvo, moj prvi, nevjerojatni susret s vampirima u njegovom (meni nezaboravnom) „Balu vampira“, te „Rosemary’s Baby“ (koji mi u tom razdoblju života zbilja nije trebao…). On je redatelj od kojeg prije svega očekujem iznenađenje, trnce, poigravanje bojama i temama, nipošto savršenstvo. Ni inače se ne koristim olako tim terminom, a čini mi se da se ionako olako dijeli. Polanskog nikad ne bih okarakterizirala dosljednim u izboru teme, no to mi uglavnom paše, jer je manje-više dosljedan u nekim drugim stvarima. Sumorno „završeni“ protagonisti, vrludanja kroz „Chinatown“, „The Pianist“, „Oliver Twist“ ili „The Ninth Gate“ avanture su koje su me redovito držale, no svejedno sam si uvijek ostavljala prostora za nešto neočekivano ili čak kiks, unaprijed mu opraštajući iako me, iskreno govoreći, niti jedan njegov film nije ostavio potpuno ravnodušnom. Naravno, u njegovom mi opusu dosta toga nedostaje no – ne mislim da je to presudno.

The Ghost Writer“ me iznenadio bukvalno – pojavom, jer ja sam ponekad tako dobro informirana pa uopće nisam imala pojma da Polanski sprema nešto novo. Ghost (Ewan McGregor) je zamjenski pisac ili tzv. pisac iz sjene. Opis posla mogu preskočiti, mislim, jer vjerujem da je svima jasno koji je posao pisca iz sjene (čini mi se da je takav prijevod, iako ne upratih je li igdje „službeno“ igrao po kinima). Ghosta nam serviraju praktično u prvoj sceni, gdje mu se nudi posao prerade memoara poznatog bivšeg političara. Isti je Adam Lang, (Pierce Brosnan), čiji lik je lako naslutiti i razotkriti. Pisac iz sjene nema obitelj. Pisac iz sjene nema prošlost, za koju znamo. Nema ženu, djecu, djevojku, a nema ni posla. Istina, čini se kako nema ni neke vidljive želje izuzev motiva da zaradi novac, a radi se tek o sumici od četvrt milijuna dolara. Za preradu memoara jedne osobe, velik je to novac – no pisac iz sjene pristaje i ne sumnja. Pisac iz sjene pravi je duh, bez traga i glasa, a Lang je čovjek, koji ima dug rep, mnoge tajne i sjećanja debela poput dvaju paketa stipkanog papira formata A4. Kako će se onaj, koji nema ništa, iznijeti s drugim, koji ima i višak prtljage iz prošlosti?

Vjerojatno je upravo to ono u čemu Polanski može briljirati, bez obzira koliko je film otvoren gledatelju u smislu da se praktično sam objašnjava i da se malo koji odgovor ne može i ne htijući naslutiti. Pod čudnim je okolnostima Langov bivši pisac iz sjene stradao, no prazninu treba što žurnije popuniti na inzistiranje Amerikanaca, gdje je – zbog krivih političkih poteza i optužbi od strane Međunarodnog suda za ratne zločine – Lang trenutno smješten. Naš duh potpisuje ugovor o tajnosti te dobija još neki rukopis – onako, da ga pogleda. Slučajno ili ne? Zapravo, film je urađen tako da ga je nemoguće „spojlati“ jer je velik dio vremena sasvim logičan i jasan je slijed kamo sve to može ići; bilo mi je čak interesantno pretpostavljati (nisam namjeravala, film je tako htio), jer su dijalozi brzi, duhoviti i potkovani, kao i ljudi koji su u pitanju. No, za rad na rukopisu, pisac iz sjene mora otići u Langovo skrovište, koje je smješteno u sumorne predjele Nove Engleske. Sam dolazak na izolirani otočić trajektom vezan za kopno, prilično je i prepoznatljivo „Polanski“, znakovito zatamnjenih i tmurnih boja, vijugavih i vječno mokrih cesti, s užasno sivim Langovim zdanjem koje podsjeća na kakav nedovršen proizvodni pogon – i očekivano nametljivim tamnocrvenim grmom s lijeve strane ulaza, koji trenutno ubode oko. U high-tech nabrijanoj unutrašnjosti, Ghost upoznaje Ameliju Bligh (Kim Cattral), Langovu desnu ruku, koja od početka dosta nervira izvještačenim i nedosljednim britanskim akcentom (za razliku od vrlo sporednog no uvijek savršenog Toma Wilkinsona, koji za ovu prigodu govori savršenim američkim). Zbog čega je upravo ona morala glumiti ovu ulogu, nije mi posebno jasno no nije ni osobito bitno – radi se samo o tome da mi takve sitnice upadaju u oči.

Langov se rukopis čuva kao Sveti gral, u posebnoj prostoriji, pod ključem, te ga pisac iz sjene isključivo tu smije čitati, prepravljati i što već duhovi rade. Pisci iz sjene, mislim… Prvo čitanje ga očito ugnjavi do te mjere da se vjerojatno i upita vrijedi li sve to tolikog novca. Nakon par sati odspavanih na knjizi, upoznat će i Langovu bolju polovicu, Ruth (Olivia Williams), energičnu, vitku i na jeziku britku premijerovu ljubav još iz studentskih dana. Ruth je odana, varena i pečena u politici, čini se više i od samoga Langa. Bivši premijer je gospodin, nametljiv i jak tek onoliko koliko se od njega očekuje – što nije pretjerano, ali je dobro odrađeno. No, Adam Lang oko sebe širi nagovještaj neprilike, neznatan, no osjetan. Tek malo vremena treba gledatelju da shvati kako je pisac iz sjene upao u nešto, što po svoj prilici i nije baš čisto, jednostavno i shvatljivo. Možda Langovi memorari nisu uzbudljivo štivo, no stvari koje otkriva uporedo s čitanjem svakako nisu dosadne i svakodnevne. A upravo u trenutku kad sve postaje jasno, gledatelju nestanu moći predviđanja, iako scene ne razočaravaju u dosljednosti onoga što iščekujemo (kad sve zbilja počne postojati „samo od sebe“?).

Film je majstorski uokviren „tiha-jeza“ glazbom za koju je kriv Alexandre Desplat, po meni savršen izbor. Uz neizbježnu kišicu i otočke magluštine, sivilo tek tu i tamo prokinuto pokojom umjetničkom slikom u samom zdanju te pustopoljine beskrajnih pjeskovitih plaža, akcija u ovom filmu kreće u startu kako ni sekunde ne bi zastala. Ili će naglasiti dešavanje jednim jedinim pokretom – ili njegovim nedostatkom, a to bi se isto moglo reći i za dijaloge. Osim Cattral, koja je … hm, pa dosta dobra, ali nikako ne sjeda u ekipu, u kojoj su uloge jasne, dotjerane, čak elegantne. Kroz intenzivna iako u kratko vrijeme prikupljena iskustva pisca iz sjene, nameće se dojam neumitne dubine i nečega, od čega je bolje pobjeći nego rješavati, makar samo iz radoznalosti. Iz samo njemu poznatog razloga, pisac iz sjene će se uhvatiti u stupicu i krenuti otpetljavati nešto naizgled površno, no istinski intrigantno, s korijenima još u Langovim… beginnings.

Film je, voljeli/cijenili Polanskog ili ne, nenametljiv no izrazito vizualan, gdje u korist te čudne, dosta zastrašujuće atmosfere pojedinačni događaji i nisu toliko bitni. I dakle? Polanski je definitivno redatelj koji zna napraviti vrhunski triler. Ne mogu reći da je najbolji koji sam pogledala, no nije ni daleko niti sam ja ta koja će osporiti način na koji teče, s lakoćom i smireno, dorađujući iz minute u minutu dobar suspense, u kojem glumci lako grade i održavaju, kroz cijeli film, svoje likove i njihove osobne tajne, političke i ine druge intrige. Atmosfera koja mami hladnoćom, izoliranošću, bezizlaznošću, savršeno je oslikana na svakom pojedinom mjestu – u zdanju, na plaži, u hotelu, na trajektu, u šumi, na cesti. Sve je jako proračunato i jako…  hladno. Netrpeljivost između Amelie i Ruth  je očita, gdje je ova potonja utjelovljenje cinizma i posesivnosti no ne bih rekla – ljubomore, s pravom ili ne; to je uvijek stvar tumačenja. Likovi koji se povremeno pojavljuju na TV-u, „šezdeset minuta“ i slično, npr. pri Langovom posjetu Washingtonu, neumitno bivšeg premijera vežu uz vrlo omiljenog američkog predsjednika, gdje čak imamo i Condoleeza-like personu u jednoj situaciji. Nije baš nejasno, dakle… niti cilja takvim biti.

Roman Roberta Harrisa „The Ghost“, po kojem je i urađen film, ujedno je i velika piščeva uspješnica, a Harris je s Polanskim surađivao i na scenariju; u filmu se osjete ne baš tanane paralele između Langa i Blaira, iako to nije od pretjerano velike važnosti (da je smješten u bilo koje vrijeme, film bi bio isti, jer materijal je lak za uobličiti pravi triler. Ne znam treba li primjetiti i paralelu između Langa i samog redatelja? Ono kao – obojica su … non grata, krivično gonjeni, etc? Ma ne.)

Možda postoji par stvari ponešto labavih karika, no gledajući film kao cjelinu, to ne utječe mnogo na njegovu kvalitetu. Pisac iz sjene je prilično otkinut od svega, svakoga i sviju, djelomično previše samouvjeren, ne baš uvjerljivo častan, no inteligentan i brz na misli, na djelu. Ewan McGregor je ovu ulogu iznio jako dobro, kao što je i Olivia Williams odlično odradila svoju ulogu inteligentne, obrazovane i politički potkovane žene, posesivne i posvećene poslu i opredjeljenju svog supruga.

Možda takvi likovi, majstorska režija i nadasve duhoviti dijalozi priječe da si usred filma postavljamo višak pitanja, čak i tamo gdje ih ima dosta. Sporedna uloga Timothyja Huttona i tek par minuta Jamesa Belushija imaju svoje opravdano mjesto.

The Ghost Writer” je pitak i uvjerljiv film koji je pokazao da Polanski još ima talenta u svojoj palici. U svakom slučaju, podsjetio nas je da postoji način na koji se s viđenim materijalom i par pametno vođenih glumaca ipak može uraditi odličan film, za razliku od drugih, koje smo iščekivali i koji su nas izdali. Preko 120 minuta u trajanju, film proleti zbilja za tren, gdje je i najsporija scena fino uklopljena i očito promišljeno takva kakva jeste, uvlačeći gledatelja u priču upravo zbog toga što „film to tako želi“.

Toplo preporučam.

9 komentara za “Pisac iz sjene

  • Sven Mikulec says:

    Pogledah ga prije nekoliko mjeseci, nije ostavio osobito upečatljiv dojam, ali daleko od toga da je loš. Mislim da zaslužuje još jednu priliku. :)

  • Matea Rebrović says:

    nisam ni čula za ovaj film :O
    ide na listu!

  • maxima says:

    Sven, kako ti rekoh… prvo gledanje, ostao samo “dojam”, nedovoljno za recenziju… tek je poslije sve sjelo na svoje mjesto. :)

  • Huco says:

    Slab film…

    Svakim trenutkom isčekuješ da će se nešto dogoditi i da će se napokon radnja razviti u nekom smjeru i kad pomisliš da je to konačno taj trenutak film završi i ostaneš blejati u creditse kao “tele u šarena vrata”..

    Dobro možda sam ja “poseban” pa nisam skužio film ali može se reći da ima ono “nešto” jer nisam zaspao gledajući ga…

  • maxima says:

    A možda je poseban film? :p (Šalim se…)

    Nakon prvog gledanja sam se osjećala gotovo isto kao i ti, prazna, dobro – nije bi baš toliko bilo dosadno ali nije mi ništa ostalo a da bi nešto uspjela smisleno baciti na papir.

    Srećom, imam običaj većini filmova dati više od jedne šanse, a onda ipak uvidim dosta “toga nečega”, no u konačnici – svi mi imamo drugačiji pristup, ukus i slično, što je odlično, jer gdje bi završili kad bi se svatko složio sa svime napisanim? 😀

  • Jelena Djurdjic says:

    Moj utisak posle ovog filma je da je Polanski uzeo jednu osrednju priču, malo iznad prosečne glumce i onda to režirao jebeno savršeno, čisto da bi pokazao svima kako se to radi.
    Eto, to je moj utisak 😀

  • maxima says:

    Čuvaj utiske kad pogledaš film ali daleko si od toga da budeš u krivu 😀 kako i napisah, materijal je već viđen na ovaj ili onaj način… ovisi, kome se što sviđa. Meni su zbilja trebala dva gledanja da mi sjedne kako treba 😀

  • Marin says:

    Ja sam iz jednog pokušaja shvatio da je film vrh. Fak jea! (no pun intended)

  • maxima says:

    Ah. Ti… 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.