Piranha

Piše: Sven Mikulec

PIRANHA (2010.)

Režija: Alexander Aja

Glume: Elizabeth Shue, Steven R. McQueen, Christopher Lloyd, Ving Rhames, Jerry O’Connell

Ocjena: 6.5/10

Da odmah u startu kažem, nisam bio oduševljen čak i prije nego su se svjetla u dvorani ugasila, a malobrojna publika stisla u svojim naslonjačima. Nisam bio oduševljen jer već dugo nisam pogledao ne odličan, ma ne čak ni solidan, nego PRISTOJAN horor. Što je najgore, skroman sam dečko, stvarno ne tražim puno od takvih filmova – sve što želim je zabaviti se, a da me istovremeno scenarij ne vrijeđa svojom maloumnošću, bez bolno glupih izjava ili smiješno nesuvisle radnje koja me ubija pojam. Da se poslužim otrcanom usporedbom: kad idem gledati novi horor u kino, osjećaj je sličan onome kad se približavam Maksimiru netom pred početak utakmice, ako me razumijete. Znate da je u prošlosti većinom bilo loše, da vas vrlo vjerojatno i ovaj put čeka sat i pol silovanja vaših očiju i intelekta, ali, eto, još uvijek se nekako naivno nadate.

Ali Piranha? Stvarno? Jato bijesnih riba u jezeru Victoria?

Priznajte, ne zvuči baš kao obećavajuća premisa za kvalitetan film strave. Mislim, nije baš da te strašne ribice prijete sigurnosti svijeta, ne? Bokte, pa u jezeru su.

Ali, takav je dan, dosadan, bez muvinga, kako je jedan prijatelj volio reći, pa će Piranha 3D dobiti priliku. Priliku koju sasvim sigurno ne zaslužuje. Or so I thought. I tu sve paralele s Dinamom prestaju.

Richard Dreyfuss sjedi u svojoj barci i s pivom u ruci uživa u proljetnom suncu, čekajući da poneki pohlepni cvergl  zaluta na njegovu udicu. Poslijepodnevnu idilu odjednom prekida snažan potres zbog kojeg puca dno jezera i tako otvara vrata zapečaćena milijunima godina. Mali strojevi za ubijanje izbijaju na svjetlo dana, dok s istog nestaje nesretni Dreyfuss, pomalo me podsjetivši na Stevena Seagala u Executive Decision. Ne sjećate ga se? Bit će da ste propustili prvih 6 minuta filma…

Na sreću gladnih pleistocenskih čudovišta, baš u to vrijeme traje čuveni ‘spring break’ – taj slavni, gotovo bih rekao mitski festival seksa, pive, sisa, mokrih majica i žena toliko lakih da neke čak i lete. Ove praznike koriste milijuni studenata diljem Amerike da se vrate kući kako bi, čini se, ševili. Ovoliko sisa na jednoj hrpi nisam vidio još otkad mi je kao klincu rođak posudio svoju kolekciju ‘edukacijskih’ časopisa.

Alkoholiziranom orgijanju nije uspio odoljeti ni Jake (Steven R. McQueen), naš glavni junak i lokalna dobričina, koji ostavlja mlađeg brata i sestru same doma (iako laže majci da ih čuva) kako bi se, uz pratnju svoje tihe patnje Kelly (Jessica Szohr – nije tipfeler, tako se preziva) pridružio veselom ‘Wild Girls’ brodu koji krstari jezerom pod vodstvom slavnog producenta pornića Derricka (Jerry O’Connell). Kako to da su klinci sami doma ostali, gdje im je mater, pitate se? E pa, Elizabeth Shue, toliko mi draga zbog serijala Povratak u budućnost, gradski je šerif i cijeli dan provodi na dužnosti, istražujući, upozoravajući, izvlačeći ostatke kupača iz smrtonosne Victorije.

Naravno da njeni klinci nisu ostali doma, već su djeca odlučila malo pecati; normalno i da se ‘Wild Girls’ brod nasukao i počeo tonuti, a ne šokiraju ni buntovni tinejdžeri koji, upozorenjima unatoč, nastavljaju partijati na svojoj verziji Zrća. Dakle, što dobijete kad zbrojite tisuće mladih ljudi savršenih tjelesa (JEDNU škembu vidio tijekom cijelog filma. I bila od kolege do mene), nekoliko kilometara plaže te pirane velikih zubiju i još većeg apetita, kojih ima više nego čeških konzervi na našoj obali? You do the math.

Koliko god to iznenađujuće meni samome bilo, film mi se svidio. Da, premisa je pomalo smiješna. Istina je i da ima nekoliko nelogičnih postupaka protagonista, onih pizdarija koje sam spomenuo na početku recenzije, a koje prkose zdravom razumu (Jakeova djevojka zatočena u kabini tonućeg broda, voda prilično brzo ulazi, cura vrišti, razina joj dođe do gležnjeva i – jadna djevojka biva zaboravljena na deset minuta. Voda je, logično, stala i pričekala da si Jake malo poćaska s mamom na palubi). Također, jeza u filmu počiva isključivo na – stručno nazvanim – bu-efektima – naglim pojavljivanjem zubatih gadova ili iznenadnim padanjem nes(p)retnih likova u vodu, a sve, dakako, popraćeno glasnom zvučnom podlogom.

No nije baš sve tako sivo. U svojoj osnovnoj namjeni – da zabavi – Piranha uspijeva. Nudi zabavu ‘bez obaveza’, bezbrižan gušt tijekom kojeg nije potrebno (štoviše, preporučljivo!) razmišljati, a da se sve sitne gluposti likova i nelogičnosti scenarija lakše probave, okupila se – za ovakav film – neobično respektabilna glumačka ekipa. Uz spomenutog Dreyfussa, koji biva pojeden prije no što izustiš ‘šta je meni ovo trebalo’, tu je i u poznijim (47) godinama i dalje seksi Elizabeth Shue, čiji je reunion s legendarnim Christopherom Lloydom (glumi tamo nekog stručnjaka za fosile) mogući razlog zbog kojeg me ovaj film ugodno iznenadio. Jerry O’Connell, poznat nam po Klokanu Jacku ili Vrisku 2, zabavan je kao ljigavi, vječito napaljeni partijaner; Ving Rhames kao zamjenik šerifa dobio je prilično malo vremena na ekranu, ali očito sasvim dovoljno da kao pravi ljutiti crnac urlikne ‘Eat this, motherfuckers!‘; sisate cure koje se pojavljuju u filmu ozbiljno su shvatile zadatak koji im je povjerio redatelj pa su sisama mahale zaista korektno.

Vi slabijih želudaca – pazite; vi bolesniji – radujte se: krvi ima kol’ko ‘oćeš. I ne mislim samo na crvene fleke koje svako malo isplivaju na površinu. Oči bivaju izgrižene, tijela prepolovljena, skalpovi skinuti, noge izmrcvarene, a jedan žalostan penis završi na dnu jezera. Neke smrti izvedene su relativno kreativno, efekti su u tih par slučajeva poslužili svrsi, a upečatljiva je, primjerice, bila scena u kojoj izbezumljeni kupač sjeda u čamac i pokušava pobjeći s plaže mrcvareći svojim Tomosom masu nesretnika koji su mu se našli na putu.

Gledateljima pametnijeg spola, ali zasigurno i nekim ženama, neće pretjerano zasmetati očito seksističko prikazivanje lokalnih djevojaka. Kad su gole grudi zagospodarile platnom nisam čuo nijedan komentar poput ”Kako je ovo ponižavajuće za žene!”, ali sam zato jasno razabrao jedan ”Hvalabogu na 3D-u” uzdah. Iskreno, nekoliko scena stvarno plijeni pažnju, naročito ona u kojoj čak i pirane stanu da bi napasale oči na silikonskim tijelima dviju Wild Girlsa dok se maze pod vodom. Ipak, nekoliko lajni u najmanju ruku nije bilo potrebno (”Razbit ćemo te kokose i piti iz Božjih mliječnih vrčeva!”). Na koju kartu Aja i ekipa igraju možemo lako razaznati iz bolno suptilnih komentara poput onog jedne znanstvenice prilikom istraživanja novonastalog procjepa na dnu jezera: ”Ovako dugog još nisam vidjela.” Sve je to simpatično, ali gledatelja takvi trikovi ne mogu smesti, čak ni sve te sise… sunčanje na palubi… ni ples oko štange… ili spomenute lezbijske scene ispod površine… ovaj… umm… Kako ono? Uglavnom, ne mogu spriječiti gledatelja da uoči brojne gluposti. Nadasve je komična scena u kojoj nadobudna Shue jato pirana napadne – elektro-šokerom?! Što nije i pljunula na njih usput?

Ukratko, Piranha je zabavna, ima puno lijepih, zanimljivih ljudi koji lijepo, zanimljivo stradaju. Također, lijepo je vidjeti da je filmašima još uvijek stalo do budućih generacija – među leševima, krvi  i sisama utkana je važna pouka za one najmlađe. Ne lažite roditeljima, djeco. Najebat ćete.

P.S. Jesam spomenuo da ima puno sisa?

3 komentara za “Piranha

  • Koraljka Suton says:

    Kao što ti već rekoh, IZVRSNA recenzija…nadasve informativna (sise! XD). Needless to say, umirala sam od smijeha! :)

  • Sven Mikulec says:

    mučas grasias, once again. :)

  • maxima says:

    Voliš ribe? I one vole tebe… ha ha ha… ovo ću pogledati samo zbog recenzije. Čovječe… :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.