Pieta

Piše: Jelena Djurdjic

Pieta (2012., 104 min.)

Režija: Kim Ki-duk

Scenarij: Kim Ki-duk

Glume: Jeong-jin Lee, Min-soo Cho

Ocjena: 7/10

 

Nije da će nekog zanimati, ali tijekom ljeta sam malo upoznavala Rim, ergo Michelangelov rad. Tako da su mi očekivanja bila ogromna, i kao takva ipak svakog dana iznova i iznova nadmašena. Jedna od zilijun spoznaja koja me pratila dugo nakon putovanja upravo je ona nastala nakon svjedočenja  majčinom bolu i mirnoj patnji, i intimna katarza kojoj podlegoh u Petrovoj bazilici, iako mi je ovako slabovidnoj to na prvi pogled djelovalo nemoguće (udaljenost skulpure nije zanemariva). Elem, dakleM pietu shvaćam ozbiljno. Kim mi je u top 5 redatelja (krajnje osoban odabir).  Tako da, nakon projekcije u sali DKC-a moje filmsko srce je krvarilo.

Glavni lik, Kang-do, utjerivač je dugova. Ako ne vratiš lovu na vrijeme, on će doći i osakatit će te za onoliko koliko si dužan – svaki dio tijela ima cijenu, koju osiguravajuće kompanije isplaćuju. Njegovu rutinu remeti pojava žene koja tvrdi da mu je majka (napustila ga odmah po rođenju). Novonastalu situaciju, posljedice iste, repove sume (ne)promišljenih postupaka, prvu ljubav, osvetu Kim smjenjuje i , je li, traga za onim mini poantama i onom Poantom. U njegovim prijašnjim filmovima tip me je bacao na pedu svako malo, i prošlo je neko vrijeme otkako sam gledala Pietu i sada znam da ovog puta stvar ne radi samo, ili najviše, zato što je on više od svega želio da radi.

Što ne valja? Ne valjaju likovi. Kod njega su glumci i bez riječi postizali zanesenost, poeziju i visine (Proljeće, ljeto…, Provalnik, Dah), ovdje im nedostaje smislenosti (u redateljskom smislu, jasno je da su to uništeni i slomljeni ljudi). Minijaturne priče ljudi koji shrvani zelenaškim kamatama postaju bogalji, nisu odmakle od osnovne zamisli – prikazivanja svijeta koji živi pored nas, jebenog kapitalizma i užasa današnjice u kojoj su takve stvari moguće (kao da nekad nisu, da, u redu, ali ipak mirenje i nepostojanje empatije su, čini se, nikad dominantniji) i na koncu ostavljaju utisak frajera koji je puno htio i započeo i nije znao što će sa svima njima u baš svakom kadru (odlične scene na grobu, s gitaristom, majka jednog dužnika, loša rješenja koja se nižu s glavnim antipodom, Hun-cheolom, kako bi kulminirala susretom na trgu). Ono što je pak dobro u tom tumaranju po zanatlijskom dijelu Seula filmski je postupak u kojem se gledatelj potiče da u glavi odmakne od forme filma i dođe u stanje uma čovjeka koji je, recimo, na izložbi, i gleda umjetničko djelo, koje ima cilj kome je sve podređeno! Kao da Kim ide gradom i pokazuje ‘vidi ovdje, evo, evo i ovdje…vidi tamo’ – moralno posrnuće do moralnog posrnuća. I šetajućeg kasapina.  Ima li nekog dostojnog da kaže stop? Ima li spasenja za ikoga? Realističnost, u smislu kontinuiteta radnje, umreženost priča ili kakav neviđeni obrt, objašnjenje ičega? Toga nema, i zato je i ovako promašen poseban. Sama umjetnost.

Ono što još ne služi boljem filmu je ta konstantna najava eksplicitnosti nečeg strašnog što će se desiti. Natpisi po medijima nakon pobede u Veneciji (‘šokantno’ je bila riječ od milijun dolara), reputacija redatelja (The Bow, ali u stvari svi) su faktori, ali i da nisu, atmosferom Kim forsira napetost i najavu raznih gnusnosti, da bi na kraju najodbojnije iscene riješio dosta pravolinijski i neočekivano konvencionalno. Tu se nekako gubi njegova nevjerojatna moć pričanja priče, djeluje kao filmski tinejdžer – ima ideju i talent, pa ono, vidjet ćemo. Da bi samo kasnije u sobi s praznim frižiderom ili kada Kang-do konačno oblači onaj džemper to postajao rad redatelja koji u žanru nema sebi ravnog.

Najviše škripi tamo gdje i u filmu škripi – u razvoju odnosa majke i sina. Čini se da scenaristički priča stoji postojano, s više dijaloga nego ikada. Možda na relaciji glumci-redatelj nije kliknulo. Možda je tema preteška jer ponuđeni odgovori ne zadovoljavaju potrebu koju su probudili. Recimo da je ono što svatko od nas prolazi kroz višegodišnji odnos s roditeljem ovo dvoje proživljavaju u kratkom periodu. Uz to opterećeni onim što jesu – emotivno sjeban mladić i majka koja misli da je odgovorna. I Kim tako i dijeli njihov odnos – ona mu pravi tortu i plete džemper, ali već u sljedećoj sekundi to je neka druga žena koja mu to uskraćuje, i mislim da redatelj  tad u stvari u istoj sceni preskače godine i godine njihovog odnosa, koji se opet dešava u sekundi. I tako ih mi pratimo možda mjesec dana, a u stvari desetljećima, koja nisu imali. Ali nam ta fatalnost na ekranu nije data jer… nešto nije kliknulo. I onda i ovaj naslov filma svaku neispunjenost čini većom, a svaku rupu dubljom.

Ima taj engleski termin ‘overselling’. E to ja mislim o Ki-dukovoj Pieti. Čak i na kraju, gdje nikad do sad nije grešio, produžetkom najkimkidukovskije scene, on tako djeluje nesnađeno i odvojeno, a od svog, vlastitog, filma da od muke čovjek može samo 3-Iron da iskopa na DVD-u.

3 komentara za “Pieta

  • Jovana says:

    Ovo je najgora Jelenina recenzija do sad, a dugo je pratim. Posebno u ovom delu:

    ”Najviše škripi tamo gdje i u filmu škripi – u razvoju odnosa majke i sina… Možda je tema preteška jer ponuđeni odgovori ne zadovoljavaju potrebu koju su probudili. Recimo da je ono što svatko od nas prolazi kroz višegodišnji odnos s roditeljem ovo dvoje proživljavaju u kratkom periodu. Uz to opterećeni onim što jesu – emotivno sjeban mladić i majka koja misli da je odgovorna. I Kim tako i dijeli njihov odnos – ona mu pravi tortu i plete džemper, ali već u sljedećoj sekundi to je neka druga žena koja mu to uskraćuje, i mislim da redatelj tad u stvari u istoj sceni preskače godine i godine njihovog odnosa, koji se opet dešava u sekundi. I tako ih mi pratimo možda mjesec dana, a u stvari desetljećima, koja nisu imali. Ali nam ta fatalnost na ekranu nije data jer… nešto nije kliknulo.”

    Pa naravno da nema tog odnosa majka-sin jer oni, za Boga miloga, nisu majka i sin! Kakva desetljeća? Pa ona se žena sveti i treba samo što pre da ga ubedi da mu je majka, kako bi ga što pre povredila svojim samoubistvom i što pre se pridružila svom pravom sinu…
    Njen jedini problem je što je pred kraj, pred samoubistvo osetila trunku sažaljenja prema Kang-Dou, strahujući da će joj sin zbog toga zameriri. NKang-Do se pak vezao za ideju da ima nekog. Nema tu majke, nema tu sina. Biće da je Mikelanđelova skulptura previše uticala na Jelenu…

    Film nije loš, ali je lošiji od prethodnih filmova Kim Ki Duka. Previše ogoljeno, suviše nasilnih i mučnih scena bez pravog razloga, prelako prelaženje preko nekih stvari… 6,5/10.

  • Jelena says:

    genijalno :D. sviđa mi se rezon ustvari

  • Strašilo says:

    Film nosi u sebi dozu antičke tragedije u kombinaciji s nečim starozavjetnim. Briljantna kritika kapitalizma bez ijedne sugestivne rečenice o istom! Sve čestitke i zahvala na još jednom pokušaju otvaranja očiju planetu koji propada.

Leave a Reply

Your email address will not be published.