Phoenix

[C. Petzold, 2014.]

8

REŽIJA

Christian Petzold

SCENARIJ

Christian Petzold, Harun Farocki, Hubert Monteilhet (roman Le Retour des cendres)

GLUME

Nina Hoss, Ronald Zehrfeld, Nina Kunzendorf

SAŽETAK

Film konačno puno više vrijedi jer eksplozivnim završetkom nadmašuje visoka očekivanja, a znamo koliko se to nikad ne dešava. I mislim da uspijeva ključno – postaje nezaboravan.

6,6

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Jelena Djurdjic

Odavno me neki naziv filma, a koji bih željela gledati,  nije više demotivirao. Mitološka ptica koja se ponovno rađa iz svog pepela, spremna za novi život nakon uskrsnuća,  polovica je metafore. Naspram nje preživjela Židovka Nelly iz Auschwitza, tek nakon završetka rata, lica umotanog u zavoje, lica možda zauvijek izgubljenog. Kako će se žena snaći s novim identitetom? Kako će se Njemačka dići iz razorenosti? Stvarno djeluje da se netko tu potrudio i dosjetio. Ali, ima ali, Petzold postaje majstor izvlačenja iz banalnosti. S Hossovom čini trenutno najmoćniji filmski tandem u Berlinu, i njih dvoje smireno i odlučno, dostojanstveno ona i staromodno on, ponovno uspijevaju snimiti film koji jednostavno vrijedi gledati.

Prije nekog vremena na ovom sajtu netko je napisao kako ne vidi zašto je bitno spominjati što je redatelj snimio prije filma o kojem je trenutno riječ. I moguće da je bio u pravu. Barbara, njihov prethodni film, i Feniks, dosta su me intrigirali, i odjednom mi je postalo važno da vidim što su, i kako, snimali ranije. U oba slučaja imamo priče iz dvadesetog stoljeća, očekivano prilagođenu estetiku da pogodi jednoličnost i uniformiranost Istočne Njemačke (Barbara), i postapokaliptično stanje nakon kraja Drugog svjetskog rata (Feniks). Međutim, duh prošlih vremena daleko se jače osjeća, od tek mizanscena, i zanatskog prevlačenja pripadajuće skrame i patine preko objektiva kamere. U samoj srži oba filma autorovo je opredeljenje da se ne podliježe trendu, ili maniri, ultrarealističnosti. Npr., kako izgleda lice djevojke nakon plastične operacije i kompletne rekonstrukcije lica, 1945. godine? Poneki podlijev, rješenje je Petzoldovo, tek toliko da ne zaboravimo. Nema pojašnjenja, protoka vremena, crtanja, i svega na što smo navikli, kako bi priča bila uvjerljiva do kosti. Zanimalo me je li i njihova prijašnja četiri filma tako decentno i nemoderno režirao, i  je li ona uvijek bila hladna, rezervirana, noir, Hitchcockova plavuša. I nisu, ali je jasno da bez filmova Jerichow i Yella, ne bi bilo Barbare i Nelly. Stil im se iskristalizirao.

4

Nelly (Nina Hoss), dakle žena bez lica, logorašica, i izmučeno, slomljeno biće, dobiva već na početku filma novi identitet, jer doktori ne uspijevaju oparacijom u potpunosti vratiti njezin prijašnji izgled. U ratu je izgubila obitelj i sada je bogata nasljednica. Plan je da se s prijateljicom Lene (Nina Kunzedorf) skloni iz Europe u Palestinu. Prije konačnog bijega ona ipak želi potražiti svog supruga Johnnyja (Zehrfeld). ‘Ipak’, jer ju je možda baš on izdao cacistima. Pronalazi ga, u lokalnom kabaretskom klubu prikladnog imena Feniks, ali on je ne prepoznaje, apsolutno opredijeljen da vjeruje kako je ona mrtva. Blaga sličnost koju uočava  dovoljna  je da mu padne napamet kako bi ona mogla pretvarati se da je njegova nestala supruga. Tu ponovno postaje uočljiva redateljeva crta fokusiranja na suštinu.  Nakon što Nelly pristaje na šaradu, da glumi samu sebe, nema master plana, analize zakona koji treba prevariti, ili njezine savršene igre obmane… Umjesto toga njih dvoje jedno drugo stavljaju na sitne i naivne probe. On pravi ženu koju je volio, ona pronalazi djeliće svoje ličnosti. Možemo li se dva puta zaljubiti u istu osobu? Koliko dugo ima smisla pretvarati se? Zašto to radimo? Kao i najčešće u Christianovim filmovima, oboje su ljudi prognani, na raskršću, u potrazi za sobom, samo je ovdje ta stvar opipljivija, jer su oni sve to nekada imali.

Sad se spremite. Slijedi nevjerojatan dio jedne filmske kritike – analiza razvoja ŽENSKOG lika. Hitchcock je, naravno, imao najupečatljivije pojašnjenje zašto dati ulogu plavuši – one su najbolje žrtve, na njima se kao na svježem snegu uočavaju tragovi krvi. Nina svoje likove inače gradi tako što im izmišlja priče, i proživljava njihove živote prije onog perioda o kojem je zapravo film. U početku Feniksa savršeno igra preživjelu žrtvu, koja je izgubila sve čime se mogla definirati – duh, lice, život, obitelj, prijatelje. I supruga, koji ju je pritom najvjerojatnije izdao. Pojma nema kako naprijed, jedino je sposobna za nazad, i zato, primjerice, odbija doktorovu sugestiju da rekonstrukcijom lica sebi osigura drugačiji izgled,  i zato se upetljava u igranje sebe same. Lik Nelly Hossova diže kroz film, što Petzold prati jasnijim kadrovima glavne protagonistkinje, koju više ne snima kao treće, nego kao glavno lice. Ona polako preuzima kontrolu. Ona postaje sposobna donijeti odluku, ona pronalazi snagu, ona  vraća sebi život. I Nina Hoss, pojma nemam kako, ali sve to uspijeva nama, hipnotiziranima, objasniti. Na njoj se ne vide upečatljivo samo tragovi krvi, već i svaka nesigurnost i svaka iskra oporavka.

3

Zamjerke filmu? Zamjerke  možemo usmjeriti u pravcu  nedovoljno intrigantnog razmatranja pitanja gubljenja identiteta, i dalje, eventualnog odnosa kreatora i kreacije. Uočljivo je i odsustvo  kompleksnije problematizacije pitanja izdaje. Sporedni lik prijateljice Lene, faktički jedine osobe koju još upoznajemo, morao je biti daleko osmišljeniji.

Uzgred, ne spominjem Alfreda tek tako već dva puta, jer, iako ni blizu zapetljan, bitan, esencijalan, samorefleksivan kao Vertigo, Feniks uspijeva začeprkati po pitanjima identiteta, pretvaranja, izoliranosti  i istovremeno održati opipljiv intenzitet i napetost, žonglirajući, npr., nedoumicom – zna li suprug da mu je to žena? Dokle točno doseže njegovo samozaluđivanje?  Čak i ako vam je to sasvim jasno, i dalje nema šanse da odustanete od gledanja, jer vas najviše na svijetu zanima rasplet. Neophodan vam je. Film konačno puno više vrijedi jer eksplozivnim završetkom nadmašuje visoka očekivanja, a znamo koliko se to nikad ne dešava. I mislim da uspijeva ključno – postaje nezaboravan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.