Piše: Sven Mikulec

Parker (2013., 118 min.)

Režija: Taylor Hackford

Scenarij: John J. McLaughlin

Glume: Jason Statham, Michael Chiklis, Jennifer Lopez, guzica Jennifer Lopez

Ocjena: 6/10

 

Parker je profesionalni pljačkaš koji krade samo od onih koji si mogu priuštiti i pritom ubija samo one koji su zaslužili umrijeti. On je čovjek od riječi i djela, dogovor mu je svetinja, a nakon svake nove „gaže“ vraća se zadovoljan kući ljupkoj ženi da mu zašije rane. On je nabildani, beskompromisni ratnik šervudske šume, spreman usred opasne pljačke smiriti hiperventilirajućeg zaštitara i odagnati mu sve strahove. On je nadčovjek sposoban popiti više metaka i ubodnih rana od Obamine lutke na godišnjeg okupljanju fundamentalističkih islamista, ali nesposoban odglumiti teksaški naglasak. Kad njegovi suradnici odluče pogaziti riječ, oteti mu njegov dio plijena, a njega ostaviti punog olova uz cestu, svima u publici postaje kristalno jasno da je na redu krvavi put osvete. Najjednostavnija moguća formula za provjereni rezultat.

Ne treba biti poseban stručnjak – a ja nemam pretenzija tvrditi da jesam, za ovaj žanr pogotovo – da bi se zaključilo da je Jason Statham mađioničar koji zna samo jedan trik. I u tome nema ništa loše; on svoj posao odrađuje pošteno, nastupajući u filmovima pisanim točno za njega, baca one-linere, zubima lovi metke, češće i obrnuto, razbija više stakla od prosječnog posjetitelja Fontane. Tko bi ga normalan, uostalom, želio vidjeti u Ponosu i predrasudama ili kakvom Teslinom biopicu? Neka štanca ovakve mediokritetne filmove dok god čekovi stižu, neka izmuze tu zlatnu kravu dok u sisama ima mlijeka. Neka uživa u imidžu posljednjeg pravog akcijskog heroja. Jednoga dana postat će prestar i jedina gaža bit će mu Expendablesi 13.

Ali da kažemo koju i o filmu… Parker je, naivno bi bilo očekivati drukčije, skromno ali simpatično akcijsko razbibrižno djelce na kakve nas je Statham i naviknuo. Manje glup od Profesionalca ali daleko od uzbuđenja i napetosti Transportera, Cranka ili The Bank Joba (a da kvalitetu ranijih suradnji s Ritchiejem ni ne spominjemo), ovo je pristojan film koji će u mome pamćenju sasvim sigurno ishlapiti brzinom metaka koji frcaju oko Parkerove ćele. Kući iz kina, međutim, ne odlazim uvrijeđen ili ogorčen, a to je, s obzirom na recentnu holivudsku štampaonu filmova ove vrste, valjda dovoljna pobjeda.

Tu i tamo koja scena tučnjave i pucnjave djeluje inspirirano i ne toliko upadljivo štreberski, s nekoliko prilično zanimljivih rješenja u borbi prsa o prsa (šaržer) ili simpatičnih detalja sporedne važnosti za priču (djedica u bolnici), a najupečatljiviji specijalni efekti koje sam vidio bili su vjerojatno oni u prikazu stražnjice Jenny From The Block. Dijalozi i dubina likova tradicionalna su rak-rana ovih filmova, Parker nije iznimka, ali treba biti iskren i reći da je sve to skupa moglo ispasti neusporedivo gore. Neoriginalna priča, prokušani recept i predvidljivi rasplet čine ovaj film neupečatljivim i, na koncu konca, zbilja prosječnim, ali sa Stathamom, Chiklisom i Lopezicom nekako je sve to lakše progutati.

Nemojte se žderati ako ga preskočite, ovakvi se rađaju par puta godišnje.