Page Eight

Piše: Vanja

Page Eight (2011., 100 min.)

Režija: David Hare

Glume: Bill Nighy, Michael Gambon, Rachel Weisz, Tom Hughes, Ewen Bremner

Ocjena: 7

 

David Hare me kao scenarist često oduševljavao (The Hours, The Reader…), no to nije nikakva garancija da će me oboriti i iz redateljske stolice, ali ako vam politički triler predstavlja dobar način ubijanja večeri, osobito ako je začinjen iznimno dobro iznešenom ulogom Billa Nighyja (i ostatka probranog casta), ne morate mnogo razmišljati. Političke konspiracije iz sfera koje miješaju maštu i stvarnost nekako su lako primjenjive i čovjek se s njima poistovjećuje, nalazeći im pandane u zbilji, a čini se da je bilo koji nedavni britanski Premijer postao podjednako interesantan za namazati na kruh kao i… ne znam, bilo koji drugi.

O čemu se, dakle, radi? Bill Nighy kao Johnny Worricker, analitičar i dinosaur sigurnosne službe, staroga je kova, od stila, načela a bome i odijela, što je u ovakvom filmu Nighyju valjda tek nešto više od svakodnevice – on takvo što jednostavno nosi. Snažno je i vidno prijateljstvo i poštivanje najstarijeg prijatelja Benedicta Barona (Michael Gambon, koji ne zna iznevjeriti), koji mu je bio tutor na Cambridgeu (gdje li se drugo vrbuju agenti…) te mu  je trenutni šef u MI-5.  Prošle sam godine bila u potpunosti zakinuta i ugrožena filmom Wild Target u kojem je Nighy ­­­­glumio hitmena i ostarjelog šarmera uz Emily Blunt, osobito kad znam tko potpisuje režiju… no Hare mi je ovdje uspio dati sasvim solidnu priču o idealima, krizi identiteta kako nacije, tako i čovjeka, načinima da se s istima uhvati u koštac. U biti, osjetno neo-noir ili bar želeći to biti, film je u nekom segmentu pretendirao biti malo vedriji, no to mu baš i nije pošlo za rukom (na moju sreću).  Johnny Worricker savršeni je džentlmen, savršeni radnik i savršen susjed, nesavršen otac i čovjek koji je ostavio ženu kad je saznao da je trudna. Srca osjetljiva na žene (bar u mlađim danima), igrom slučaja upoznaje otvorenu, iskrenu i ranjivu Nancy Pierpan (Rachel Weisz), koja u startu polaže karte na stol, pozivajući ga na piće kako bi se otresla neželjenog (iako pozvanog) poznanika Ralpha (Tom Hughes). Neobično otvorena za prvu večer poznanstva, bez poteškoća istresa svoje nedavne životne drame, navodeći nas na par skliskih tračnica. Na misteriju.

Gledatelj ima dojam da se sve dešava u dva dana (no i nije mnogo više) – Benedict Baron iznosi dokument koji je kompromitirajući za Premijera (a oni koji su između MI-5 i Premijera opet gnjave Službu…), dijeleći ga praktično svima, iako je sadržaja koji može pokrenuti lavinu, no naravno, velike face se ni ne potrude pročitati ga odmah. Odatle i naziv – „Page Eight“ i tek jedna rečenica koja može stvari okrenuti naglavačke. Dok se Johnny i Benedict relativno uspješno nose s obavještajnom aždajom Jill, koju je odlično utjelovila Judy Davis, Johnnyju ni u obitelji (koju nema) ne cvjetaju ruže. Nategnut pokušaj zbližavanja s kćerkom Julianne (Felicity Jones) propada ne zbog činjenice da je otac koji nikad nije bio tu, radije zbog toga što ga ona obožava, ali previše je… povrijeđena da bi mu to priznala, dok u svojoj isfrustriranosti avangardne umjetnice traži svoje „ja“. Došlo je vrijeme da Johnny prestane misliti na sebe, jer se našao na točki gdje mu se križaju ceste kojom kroče njegovi najmiliji i one koje se tiču – osme stranice materijala.

Lako se nasluti od samoga početka da Hare zavlači s plotom koji je očito tu, već se više bavi razradom Johnnyjeva lika, njegovim pokidanim vezama (kćerka, supruga), novostečenima (Nancy) te demonima kojima posao koji radi obiluje. Dakako, Benedict je stameni prijatelj, no ni takvi nisu uvijek tu kad treba savjet, pomoć ili mentor. Profesionalno deformiranom, Johnnyju je teško shvatiti da ga netko želi ili voli zbog njega samoga, u čemu će kratku no jaku, iako do kraja likom nerazrađenu, ulogu odigrati i stari prijatelj – obavještajac Rollo (Ewen Bremner), uz britke doskočice u svratištu pokraj ceste, pokušavajući rekonstruirati razlog zbog kojeg je Benedict uopće ikome otkrio materijal, prekršivši osnovno pravilo službe („do not share the information you do not have to share“). Rollo je prisilni samotnjak koji ima svoja posebna zaduženja i oličenje je onoga gdje u takvoj službi mogu dovesti jake vijuge i brzi točkići.

Gotovo do scene u sali za sastanke, plot kuha, a onda i zavrije, no tek će zakipjeti poslije one impresivne, ovaj put u Cambridgeu. Stvari postaju jasne, a stranica osam sve problematičnija.  Ni za trenutak promijenjenog tempa, ovaj slow motion triler kroz Johnnyjevu priču, izraze, boje, setove i samo vrijeme diže atmosferu  napetosti i nevidljivog ali osjetnog nasilja i prijetnje. Gledatelju to nije osobit problem jer je film nevjerojatno vizualno uglancan, kao da se naslonio na Ghost Writera, no vjerujem da to nije namjerno. Ono što jest problem preveliko je iščekivanje nečega što će zbilja uzdrmati, no to što i uzdrma, ne zaboli. Naravno, dobar začin bit će Johnnyjev sastanak s Premijerom (bez obzira na minutažu, Ralph Fiennes dostojno krade vrijeme s tih svojih par scena). Iako sam možda sto puta poželjela da to krene malo brže, pa se onda razuvjeravala da je to „takav film“ (što mi apsolutno ne smeta…), mislim da će se Page Eight većini gledatelja raspasti otprilike par minuta prije no što dođe do konačnog raspleta. Kao da je redatelj bio radoznao, ali pomalo i frustriran izborom na koji način predstaviti svoju viziju događanja, pa se malo zaboravio – postoji tu i zaplet i rasplet i jako puno nekog neodoljivog šarma, no ponešto bizaran (iako meni sasvim OK) kraj neće biti ono što je film obećavao.

Ušminkan, čist i oku ugodan, Page Eight valjda je školski primjer uštimanog scenarista koji je vidno sposoban za mnogo više, no očito se na to nije usudio. Dok je ukupna postava odista besprijekorna kako izgledom, tako i u izvedbi (dosta bitan adut za film, nije li?), ovom političkom trileru možda nedostaje dovoljno thrilla, iako gledatelj od samog početka osjeti da tu neće biti jurnjave, pucnjave ili sličnoga. Oslonac na jake dijaloge ono j na što sam se spremila od valjda prve scene i jasno je da u tom segmentu nisam razočarana. Srećom, Nighy je tek poljubio Rachel Weisz, nije me tako uništio kao s Emily Blunt prošle godine (kako njega zapadnu tako fine cure…).

No, zbog čega je zapravo ovaj film vrijedan gledanja? Pa, dobrog scenarija skladnih dijaloga, upeglanih scena koje vizualno nemaju packe ni da je povećalom tražiš i vrsnog lika Johnnyja Worrickera (uz jednog Gambona i Rachel koja nekako uspijeva biti ljepša u svakom filmu, Fiennesa i ostale besprijekorne uloge kraće minutaže, ne mogu tek tako napisati „zaobiđite“ ili „gledajte jedino ako morate). Na nekoj svojoj uvrnutoj razini, uz sve te mane, film funkcionira, nasmijava i emotivno zadovoljava. Čovjek se poslije gledanja osjeća lijepo.

2 komentara za “Page Eight

  • maxima says:

    Ovo je valjda presedan, da autor dodaje nešto na recenziju – moram priznati, večeras sam nekome činila uslugu i opet ovo gledala. I bilo mi bolje nego prvi put. I ono, čega mi je prvi put nedostajalo, uopće mi nije smetalo. No, je, dobro se naslonio na Ghost Writera, ali priča je potpuno drugačija …

  • Rosovsky says:

    Film je odličan. Ako volite frke oko tajnih služaba i utegnute cambridgeovce, vrlo će vam se svidjeti.
    P.S. Ako tokom filma osjetite nagon da odete u najbližu britansku ambasadu i zatražite britansko državljanstvo, ne bojte se, to je normalan simptom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.