Pad Olimpa (Olympus Has Fallen, 2013.)

Piše: Sven Mikulec

Pad Olimpa (Olympus Has Fallen, 2013., 100 min.)

Režija: Antoine Fuqua

Scenarij: Creighton Rothenberger, Katrin Benedikt

Glume: Gerard Butler, Aaron Eckhart, Morgan Freeman, Dylan McDermott, Rick Yune, Angela Bassett

Ocjena: 5/10

 

Američka zastava, izrešetana, spušta se niz stup. Isti parket koji je, u nekim ljepšim vremenima, grebao koljena poslu predane Monike Lewinsky sada je natopljen domoljubnom krvlju hrabrih Amera palih na dužnosti. Miris skupih parfema i jeftinu retoriku u zraku su zamijenili dim i jecaji. Olimp je šaptom pao. Bahati Korejac, međutim, napravio si je medvjeđu uslugu kad je Bijelu kuću odsjekao od ostatka svijeta, jer je, ne znajući, sa sobom i otetim predsjednikom SAD-a (Aaron Eckhart) zaključao i agenta Banninga (vrlo dobar Gerard Butler), odlučnog iskupiti se predsjedniku zbog starih propusta. Iza neprijateljskih linija, sa slabim naoružanjem i John McClane smislom za doskočice u trenucima općeg kaosa, Banning će sjevernokorejskom teroristu drage volje pokazati da je izabrao grozno vrijeme za turistički posjet Bijeloj kući. Američka zastava, nova i prpošna na vjetru, penje se po stupu.

Recimo odmah na početku, sama početna postavka ovog filma – da sjevernokorejska letjelica može svratiti do SAD-a i za identifikaciju biti pitana tek pri ulasku u Washington – pada u vodu ako uključimo malo zdravog razuma. U post-9/11 Americi – nažalost ovog filma, a nasreću dobroćudnog dijela američkih građana izloženog mržnji svijeta – taj bi avion svoju vatrenu smrt našao stotinama kilometara daleko od toga nadom u bolje sutra i indijanskom krvlju natopljenog tla. Dok im se obrazi još uvijek crvene od šamara koji su im prilijepila 19-orica članova al-Kaide u jesen 2001. godine, nema šanse da bi si Ameri dozvolili ovakve bedastoće. Ali ne znam zašto sam krenuo o tome pisati, kad ova scenaristička nebuloza nije ni približno najveći problem filma.

Prva polovica filma ustvari izgleda kao mokri san prosječnog politički osviještenog žitelja Irana, Afganistana, Sjeverne Koreje, Vijetnama, *umetni ime naroda koji je SAD našao zajebavati*. Destrukcija, krvoproliće, bušenje zastave, kiša metaka i gelera koja se obrušava na, mislilo se, nedodirljivi Olimp… Praznik za oči, uzbuđenje za srce, okrijep za dušu svih koje je američko igranje boga naživciralo ili, nedajbože, direktno pogodilo. Ali čak i dok svjedočimo najmračnijim trenucima za Naciju, jasno je čemu će služiti drugi dio filma i koju će notu željeti zasvirati u srcima patriotski nabrušene domaće publike. Svakom minutom, međutim, Olimp pada sve dublje i dublje, koprcajući se u zaboravljivim scenama pucnjava isprekidanim tlakodižućim deklaracijama domoljublja, nelogičnim, klišejiziranim razgovorima i akcijama likova, neuspješnim pošalicama i jeftinoj simbolici od koje je suptilniji i Zdravko Mamić kad pokušava uvrijediti sugovornika.

Scenarističke manjkavosti u interakciji likova („Ti MENE nazivaš izdajicom?!“ razgovor, kao i trenutak u kojem se izdajica slučajno oda našem junaku) ili ubacivanje već prokušanih prizora (sukob predsjednika s nesposobnim, ali agresivnim generalom, telefonska podjebavanja Banninga/McClanea s vođom terorista, itd.) možda bi i uspjeli biti prigušeni zvukovima detonacija i pražnjenja šaržera, samo da nije tog nesretnog propagandnog tona koji se proteže kroz čitavi film. Dovoljno je reći da je tijekom ovih sto minuta Bog barem triput bio pozvan da blagoslovi Ameriku, a za slučaj da to nije dovoljno, u film je ubačena i tragikomična scena u kojoj jedan od likova, obilno krvareći i s više natučenih rebara od Rihanne, biva vučen za noge po Bijeloj kući, usput, jasno, recitirajući: “I pledge Allegiance to the flag…”

U vrijeme kad napetosti svakim satom sve više jačaju, kad Kim Jong-un obilazi svoje izgladnjele trupe na granici s južnim susjedima i tapša ih po ramenu, kad pucaju primirja, a zbog usrane ekonomije ljudi postaju sve očajniji, smatram da je odluka da se snimi ovakav film bila vrlo jeftina i prozirna. Razumijem svrbež da se na filmsku traku pokuša prenijeti i debelo unovčiti strah prosječnog Amerikanca od invazije nadobudnih došljaka iz Zemlje jutarnjeg mira, i ne odobravam ga, ali ako se već išlo iskorištavati trenutnu, nimalo zabavnu političku situaciju, bilo bi, eto, uredu da je to učinjeno kak’ spada.

Vidim krupnog Amera iz Kentuckyja kako gleda film. Vidim ga kako glanca djedovu lovačku pušku, mrmlja nešto o ‘žutim gadovima’ i, zanesen strašću prema domovini, drobi limenku Budweisera na čelu.

Svima ostalima, pak, preporuka od srca – ushićeno preskočite.

4 komentara za “Pad Olimpa (Olympus Has Fallen, 2013.)

  • Ivek says:

    Znači lošiji film u životu nisam gledao, odrvatna američka propaganda. Preporučujm svima koji ga planiraju gledati da radije gledaju dva sata u zid ili strop ili neznam šta da rade.
    Ali najgore od svega prijateljica koja trenutno studira u americi je javila da su amerikanci odusevljeni filmom i da joj nisu dali nista loše reci za ovaj film, a i ako odete na ace stranicu od filma vidjeti ćete odusevljene komentare…strašno..

  • Sven says:

    Da su bar samo Ameri oduševljeni. Na Forumu isto tako nailazim na vrlo pozitivne komentare, a ljudi veze nemaju s Amerikom.

    Ne znam, i ‘Dan nezavisnosti’ je teška propaganda, ali je zabavan i neozbiljan. Ovo mi je bilo grozno.

    Ali svejedno miljama daleko od najlošijeg filma koji sam u životu pogledao. :)

  • Krsto says:

    očajno loš film

  • Killing Time says:

    Ja sam bio daleko velikodušniji. Svjetlo na kraju tunela među failanim blockbusterima sezone.
    http://killing-time.co/?p=184

Leave a Reply

Your email address will not be published.