Out of the Furnace (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Out of the Furnace je tip filma koji iznimno naginje prema djelu visoke kvalitete, ali se negdje u križištu filmskog stvaralaštva aspektualna konzistentnost rasipa, iz bilo kojeg razloga. Takve je filmove možda najteže prikazati jer nazivati ih lošima, nazivati ih prosječnima ili nazivati ih izvrsnima potpuno je pogrešno. Nisu ni jedno od toga, već su mješavina koja ih pretvara u tendencijsko djelo, možda i propuštenog potencijala, gdje vas vrlo visoki ili vrlo niski faktori lako povuku za sobom, iako je nezahvalno bojati ih crno ili bijelo. Kada je ovaj film u pitanju, raspršenost kvalitete vrlo je upadljiva. Istovremeno, ne radi o karakterističnom holivudskom filmu.

Film je lovac na Oskara i moguće je da će biti nominiran u nekoliko kategorija, gdje ima realne šanse neki i osvojiti. Njegove dvije najjače i općenito gledano vrlo visoke kvalitete glumački su performansi snažne postave i genijalna glazba Dickona Hinchliffea. Film je primarno projekt izgrađen na leđima Christiana Balea kao glavnog lika Russella Bazea, smirenog, radišnog člana siromašne klase građana na istoku SAD-a, ali vjerodostojnost priče jednako kvalitetno guraju i Woody Harrelson kao antagonist Harlan DeGroat, potom Zoe Saldana, Casey Affleck, Willem Dafoe, Forest Whitaker i Tom Bower. Film je također i jedan od rijetkih koji nema tek napucana zvučna imena često izvanfilmski hijerarhijski definirana u unutarfilmskim odnosima između uloga, nego redefinira odnose kreiranjem izuzetnih tenzija među likovima, odnosno glumci se savršeno oslobađaju tereta imena i popularnosti pretvaranjem u vjerodostojna, opipljiva ljudska lica. Ne vidimo Balea, Whitakera, Harrelsona ili Dafoea, nego ljude jedne drame.

2

Russell (Bale) je srednjovječni muškarac u malenom gradiću tzv. postindustrijskog Rust Belta u kojem su sedamdesetih godina naovamo počele velike mijene načina življenja, u to vrijeme vrlo bliske opisanome filmom, koje neki vuku i danas. Živi s bratom Rodneyem (Affleck), vojnim veteranom sada zarobljenim u životarenju i zaduživanju, a vrijeme provodi s djevojkom Lenom (Saldana). Između rada u tvornici i brige o ocu na samrti posebno na oku drži egzistencijalno nesigurnog brata sklonog devijacijama, što ga igrom slučaja dovede u kontakt s Pettyjem (Dafoe), odnosno DeGroatom (Harrelson), prljavim igračima mimo zakona. Kada Rodney nestane, a službe ne pokažu interes za spašavanjem, Russell sam odlazi u potragu.

Međutim, ovaj skraćeni uvod u klišej zapravo i ne odgovara Cooperovoj priči, a još manje samom režijskom prikazu. Tu postoji nekoliko velikih dizajnerskih odmaka. Prije svega, sam film započinje vrlo efektivnim upoznavanjem antagonista DeGroata, kojeg bi poštenije bilo nazvati anti-antagonistom. Iz zbiljske perspektive, DeGroat pripada primitivnoj skupini ‘hillbilliesa’, stanovnika određenih planinskih područja SAD-a, koji danas nosi derogativni značaj i ovdje prvenstveno cilja na zatucanu populaciju kod koje još možemo naići na incestne obitelji ili na način života u siromaštvu i kriminalu, a koji po sebi jesu svijet za sebe teško dostupan državnim službama i tim više, oblik kulture kojem zbilja ne možemo automatski pripisivati zlo-činjenje. DeGroat ima svoj low life način života s obzirom na kontekst kulture iz koje izlazi, a u sukob s Russellom dolazi ne izravno, kao iz kakve osobne motivacije karakteristične za negativce, nego preko brata Rodneyja i Pettyja s kojim vodi mutne poslove. Time Rodney i Russell ulaze u probleme ne zbog njih samih, nego zbog sebe i situacije u kojoj žive. S time u vidu, zahvaljujući i određenim scenama, film krivnju trpa i na teret društvu i državi, a oslobađa kako formalnog protagonista, tako i antagonista, s nekoliko detalja finom suptilnošću upirući na problem u onom simptomatskom neizrečenom ovog djela. Nadalje, film u suštini nije revenge movie, a nije ni o bratstvu [dok alarmantno povlači za sobom asocijacije na Warrior (2011.) i Fighter (2010.)], već se više čini egzistencijalističkim izletom u ljudskost. DeGroat, Rodney i Russell tri su lika striktno različite psihologije i životnog iskustva različitih kulturnih konteksta, a razrješenje njihovih ljudskih sudbina, pritom dakako mislim i na kraj filma, uopće ne priliči Hollywoodu. Vrijedi isto za glumačke performanse dobivene Cooperovim striktnim zahtjevima za izbjegavanjem lažnih emocija, repetiranjem glume i pripremanjem izvedbi. Glumili su ‘prirodno’, u gestama i riječima nalazi se kvalitetnih detalja i improvizacija, mnogo je scena izvedeno iz prve, i u mnogome su iz sebe izbacili ličnosti glumaca i navike iz drugih filmova. Budući da sam spomenuo Warrior i Fighter, onda bih za usporedbu dodao da Cooper, zaključno, povlači najbolje iz oba stila i pritom uspijeva izbjeći melodramu.

5

Uz već pohvaljenu tenziju, idejna rješenja i prirodnost, najjače elemente režije uz eksperimentiranje položaja kamera, fokusa i objekata u prostoru, vrijedi ponoviti da postoji nekoliko vrlo interesantnih scenskih izvedba poredbenog sadržaja koje razbijaju ova etablirana shvaćanja pripovijedanja filma osvete i bratstva i navlače na egzistencijalizam. Analitičko iščitavanje klišeja pogrešno je bez obzira na sposobnost predviđanja, ali isto tako ne valja se pozitivno ili negativno zapiknuti na stilistiku ili (pre)tencioznost jer je to još uvijek miljama daleko od primjerice Drivea (2011.) ili Only God Forgives (2013.), kako god shvaćeno. Cooper poznatim temeljima nastoji dati još nešto cijelom spletu tema i to čini dobro. S druge strane, ponešto od ‘metaforičnosti’ ili ‘poante’ dosta je bukvalno prikazano, pa kako kome sjedne.

Glavni je problem sam scenarij. Pokušava više no što može. Da je film stvarao slabiji redatelj ili uloge nosili slabiji glumci, ispao bi grozan. Nisam posebno komentirao likove Saldane, Whitakera ili Dafoea zato što, mada jesu sporedni likovi i jesu dobro odglumljeni, opet u suštini nemaju značajniju ulogu. U filmu se odvija neobična spirala urušavanja svijeta oko Russella i ta tri lika na određeni način tome pridonose u jednoj zanimljivoj maniri, a opet, podosta su ‘trošni’ materijal, više detalj, nego skelet filma. Također, mada će biti mnogima zanimljiv zbog samih događaja, film u načelu ima loš ritam. Pojedinačne scene su briljantne dinamike, ali ritam filma je razapet kontinuiranim dovođenjem i uvođenjem u dovođenje, odakle vjerojatna mogućnost osjećaja dosade. Dosadu prvenstveno stvara sporo pripremanje za svaki čin i razvodnjavanje između napetih točaka – stvara se nekakva vrsta perceptivne odijeljenosti scena – a najveći je problem stvorilo ubačeno poglavlje u kojem Russell završi u zatvoru. Ima svoje nestabilno opravdanje, ali uvodi kompletno nov element koji a) produljuje film i b) komplicira temu dok c) ne pridonosi kvaliteti pripovijedanja i likova i d) usporava tok. Kao zaboravljeni artefakt, moglo bi ga se potpuno izvaditi iz filma, što bi izmijenilo tek uvodni čin i diglo cjelovit ritam i smisao na razinu iznad. S druge strane, ne čini se da je autor ikad uopće imao želju stvarati klimakse na koje smo priučeni. Klimaks se svakako dogodi, ali na jednoj drugoj razini diskurza o kojoj možemo tek spekulirati – ono što ‘vidimo’ zasigurno će stvoriti osjećaj nedorečenosti.

< 3

Zaključno, Out of the Furnace može dobiti na težini ponovnim razmatranjem i gledanjem, kada se pri pažljivijoj analizi počinju pojavljivati koherentni slojevi odluka autora – zašto stvari jesu kako jesu i po čemu u tome nisu tipične. Unatoč tome i bez obzira na broj gledanja, on će uvijek sve očiglednije djelovati zakrpano i nedorečeno, od toga nema bježanja, film je metak koji traži svoj put. Na kraju, ponavljati gledanja više puta pa nanovo utvrđivati mišljenje pomalo je i vrsta samoindoktriniranja. Stoga, većini gledatelja sklonih fizički aktivnijem i ispoliranijem filmskom sadržaju bit će u najbolju ruku dosadnjikav, a u najgoru ruku loš i pretjeran.

10 komentara za “Out of the Furnace (2013.)

  • Srdjan says:

    Kritika, kao i vecina domacih filmskih kritika, pati od samodopadnosti. Kriticar na samom pocetku, ubacuje PA u americki jug, sto je smijesno.
    Osim toga, ocito pati sto pise na jednom, valjda, siromasnom jeziku, pa poseze za anglicizmima i kad za njima nema potrebe.
    Na kraju, ovaj film bi usporedio s Winter’s Bone i The Deer Hunterom, filmovima kojima bi kriticar isto prigovorio da imaju spor ritam!? No, kao sto u glazbi pristajemo na sporije i brze pjesme, tako se i ovaj film treba gledati. ON jednostavno odrazava sporiji i “dosadniji” nacin zivota, pa je ovoj temi sasvim primjeren. Kriticar trazi hamburger, a reziser nam je spremio “slow food”. O ukusima se ne raspravlja, ali osobno nikad nemam ni trenutka dvojbe sto mi vise pase.

  • DS says:

    @ Srdjan: rekao bih da je iznesena apsolutno pogresna procjena i u ovom trenutku me odusevljava, namjesto komentiranja filma, omalovazavanje autorova osvrta. Da zapravo ne znas o cemu pricas potvrduje pokusaj da me se okarakterizira kao gutaca hamburgera, iscijedaka kulturne industrije a la GI Joe ili Transformers ili Warrior, dok navodis DeerHuntera i Winter’s Bone koje izuzetno cijenim, drzim na vrhovima ljestvica i koje sam i za zadovoljstvo i za istrazivanje gledao nekoliko puta. U tom smislu je citav komentar infantilne prirode i implicira da ne citas recenzije, nego ih upravo gutas kao hamburgere. Ipak, hvala na osvrtu.

  • DS says:

    Ps. Dio teksta o americkom jugu je pogreska. Zamoliti cu Svena da ispravi.

  • Srdjan says:

    Mozda ce ti se ciniti infantilno, ali zamoli Svena da usput jos promijeni “pricas” u “govoris”. I da doda par tocaka ili tocka-zareza gdje ti se recenice nastavljaju jedna na drugu. Nekad je osnovna pismenost bila uvjet za pisanje u medijima. Mozda vise nije, ali ipak drzim da nema potrebe trovati citatelje losim hrvatskim.

  • DS says:

    Treba li se stilistika, sintaktika i gramatika nekog autora i njegova teksta opravdavati nekome tko u razluci koristi nazivlje ‘režiser’, ‘slow food’, ‘kritika’ i ne koristi temeljno pravopisno znakovlje hrvatskog jezika? :)

    Na stranu to, drago mi je da ti se svidio film – i meni je.

  • @DS says:

    DS – lik ti je stavio karinu. Priznaj i poklopi se.

  • Dekadentna Simpozija says:

    Došao sam samo dati svoju podršku sve većoj bazi korisnika koji negativno kritiziraju DS-ove recenzije. Mogli smo osnovati kakvo društvo ili udrugu.

    Recenziju nisam pročitao, ali vjerujem da je, po običaju, nadahnuta i rječita.

  • Sven Mikulec says:

    Ekipa, ne vidim u čemu je problem. Ne sviđaju vam se DS-ovi tekstovi? Nema frke, preskočite ga. Ima autora koji će vam valjda biti po guštu. Zato smo i okupili skupinu ljudi koje vole film i pisanje i njeguju svoje stilove. I svaki od njih je s razlogom tu.

  • goran says:

    sloboda pisanja,ili ti se sviđa ili ne i u slučaju drugoga ,što drugo no pedala s ovih stranica.kritika da ali ovo več prelazi u vređanje pa usudim se i reći izbacivanje vlastitih frustracija.ako misliš da znaš bolje piši sam “srdjane”.
    moram se složiti u jednom da i meni ta usporenost radnje ne smeta,dapače ufurava te u dosadan i nadasve tmuran život gradića iz filma.

  • DS says:

    Nisam ni ja bio protiv sporosti radnje, dapače, slažem se da fino pokazuje neživotnost mjesta. Mislio sam na logičku rastegnutosti između točaka radnji u filmu. Svaki scenarij nosi poglavlja između kojih mora balansirati vrijeme i dinamiku pojedinih scena da bi postigao kakav optimalan odnos prijenosa sadržaja i poante sadržaja. Navedeni Deer Hunter dobar je primjer optimalnosti. Nekome bi mogao biti dosadan ili zabavan, npr. netko bi se mogao pitati za koji kurac sat vremena gleda svadbu, ali je neovisno od toga strukturno dobro odmjeren, i između početka i zapleta, i s obzirom na intenzivan i početku oprečan kraj. Rekao bih, s obzirom što se u Out of the Furnace nalazi, to nije tako, naročito ako uspoređujemo s nečim poput Deer Huntera, čiji je domet/opseg višestruko kompleksniji.

Leave a Reply

Your email address will not be published.