Otmica Michela Houellebecqa [G. Nicloux, 2014.]

Piše: Đorđe Pavlović

Jedan od glavnih događaja ovogodišnjeg Berlinskog festivala bilo je film Otmica Michela Houellebecqa. Poznat po provokativnosti i neskrivenoj političnosti, ovaj festival bio je prirodno mjesto za predstavljanje filma u kojem glavnu ulogu tumači najkontroverzniji europski pisac današnjice. Radi se o „malom“ filmu koji komunicira prije svega s radoznalošću fanova, ali njih očigledno nije malo.

Tko god je čitao romane Michela Houellebecqa bio je sablaznut. Njegova vizija savjesti zapadne civilizacije, koja je toliko grešna da zaslužuje uništenje, potpuno je crna i nihilistička. Da se razumijemo, nije ovaj stav od jučer,  zapravo, odavno je postao opće mjesto u dokonim intelektualnim igricama političke (ne)korektnosti, te u njemu nema posebne originalnosti. Dan u kojem su priroda i tehnologija jedan pojam,  a umjetnost i ljubav ne postoje ni na semantičkom nivou, tek je uobičajen ponedjeljak ili četvrtak u Brave New Worldu Aldousa Huxleyja.

4

Postoji ipak nešto što Houellebecqa odvaja od bilo koje preteče ili suvremenika. Sposobnost da vlastitu personu vidi u ogledalu razapinjuće mizantropije nezabilježena je u čitateljskom iskustvu. „Matora bolesna kornjača, koji smrdi ali ipak manje od leša“, ipak je samo čovjek, iskren do krajnjih granica, a iskrenost je, kao što znamo, zavodljiv put ka Istini. Je li to, uz neosporan spisateljski talenat, dovoljno da se smatra najvećim europskim piscem današnjice, teško je reći. Nemali je broj onih koji u fenomenu Michela Houellebecqa vide pozu i samoreklamerstvo te smatraju da bivstvovanje na izabranoj margini ne može predstavljati proklamirano samoubojstvo ega, kao što to valjda čini misteriozna anonimnost Salingera ili Pynchona (je li to isti čovjek?). A on, poslovično nezainteresiran i mrzovoljan, s izgledom anti-mesije, bira da ništa ne objašnjava već dosljedno – zbunjuje. I to je jedini ključ za njegovu recentnu glumačku karijeru.

Letimičnim pogledom na biografiju vidimo da mu izleti na film nisu strani. Još krajem sedamdesetih režirao je minorne kratke filmove, a 2008. godine latio se ekranizacije svog vrlo ambicioznog romana “Mogućnost otoka”, što su i kritika i publika dočekali na nož. Tijekom ove godine odlučio je oprobati se kao glumac u čak dva filma, a L’enlèvement de Michel Houellebecq je, makar po reakcijama, onaj bolji. Scenarij i režiju potpisuje izvjesni Guillaume Nicloux, kome se ako ovo čita iskreno izvinjavam što me nije zanimalo da o njemu saznam bilo što.

4 - Copy

Radnja filma počiva na jednom traču, takoreći. Tijekom 2011. godine za vrijeme promocije romana „Karta i teritorija“,Houellebecq je nestao na par dana. Ubrzo su se proširile razne glassine, a onda je stigla službena vijest da je otet. Što se zaista dogodilo nikad nije razjašnjeno, te ovaj film samo produbljuje očiglednu farsu. No, to što obrađuje tek par dana, što ima igranu a ne dokumentarnu formu, ne umanjuje značaj filma kao sveobuhvatnog portreta umjetnika. Od samog početka gdje se upoznajemo s krupnim kadrovima lica koje izgleda daleko starije nego što jest, postajemo svjesni proteklog vremena ali do kraja naučimo da ga ignoriramo. „Bilo bi potpuno ok ako bih sada umro. Zaista“, kaže Houellebecq u jednom trenutku kao da se obraća direktno gledatelju.

Film je snimljen u malom broju scena i dijaloški orijentiran, pa odaje utisak predivne improvizacije. Kroz razgovor o svemu i svačemu (od književnog procesa i holokausta do ultimate fighta), umjetnik i otmičari se upoznaju i groteskno zbližavaju, tako da rastanak svima teško pada. Ovo se može učiniti rutinskom upotrebom štokholmskog sindroma u svrhu komedije, ali nije tako. Humor je svjež i potpuno uspio toliko da se stotine „intelektualaca“ u publici smije na sav glas, pa ovaj konceptualni film ima i žanrovsku vrijednost. Mnogo više sweet child nego enfant terrible, Houellebecq je duhovit, inteligentan, pravi Woody Allen na sedativima, i čini se da mu je konačno pošlo za rukom da film kao medij iskoristi na pravi način. Zato je prava šteta što izvan kruga posvećenika ovo šarmantno djelo nije i neće steći širi krug gledatelja.

2 - Copy

Teško je procijeniti kako će se dalje kretati Houellebecqov rad na filmu, ali postoji nada da će se njegovo ime ponovno pojaviti na ovim stranicama. Naime, prema dobro obavještenim izvorima, Michael Haneke već godinama pokušava uvjeriti ga na suradnju, ali mu ne ide. Slutim, bit ćemo ugodno iznenađeni kad se najmanje budemo nadali jer valja iznova zbuniti. Ne ostaje ništa više osim da Hanekeu poželim dobro zdravlje, a za Houellebecqa se ne brinem. Namćori i kornjače ionako žive po sto godina.

Jedan komentar za “Otmica Michela Houellebecqa [G. Nicloux, 2014.]

  • jelena says:

    uelbek (naravno) nikad ne bi radio sa hanekeom. osim za ozbiljan keš

    ovo nisam gledala i to me mnogo nervira.
    uglavnom, ne msm da su svi koji ga čitaju sablaznuti, to ne kapiram. i uopšte kod uelbeka nije sve crno. i kad je najcrnje ima svetla (istine), a najcrnjem često prethodi idealna sreća, kojoj se posveti kao da ona stvarno postoji

Leave a Reply

Your email address will not be published.