Osuda

Piše: Vanja

Osuda (Conviction, 2010.)

Redatelj: Tony Goldwyn

Glume: Hilary Swank, Sam Rockwell, Minnie Driver, Jullite Lewis, Mellisa Leo, Peter Gallagher

Prošlogodišnji filmovi su mi, priznajem, nekako ukalupljeni. Jasno, ne mislim time reći da čovjek nije imao što gledati, naprotiv, no to ziheraštvo malo me – gušilo. Ljudske ili masovne tragedije, borbe, zatvori, sudnice, postignuća (ne zaboravimo kauboje, kraljeve, narkomane, glazbenike, sportaše, alkoholičare te ine (anti- i)  heroje novoga doba… bez ikakvog pljuvanja u smislu nominacija i kipića, zbilja) – to su vječne teme filmova koje gledamo. No valjda ih gledamo zato što smo ljudi. Što se konkretno filma „Conviction“ tiče, mnogo je jači naglasak na odnosima jer osuda sama po sebi, s ovakvom tematikom i protagonistima, nešto je potpuno realno, očekivano i valjda neizbježno, a ljudi u ovakvim uvjetima su osuđeni ili nose neki težak i nesretan pečat od samoga rođenja.

Složit ćemo se da ne očekujemo svaki put remek-djelo, jer takvih je malo. No, za ubiti stotinjak minuta nečim pitkim i nimalo plitkim – „Conviction“ ispunjava sve uvjete. Činjenica da je rađen po biografiji malo me umlačila valjda zbog gore navedenog „ziheraštva“, jer čovjek tu niti ne očekuje neku inventivnost, nešto što će te izbiti iz sjedala. No, dakle, ako ste pomireni s ovim, film pogledajte. Sasvim je dobar.

Betty Anne Watters (Hilary Swank) i njen brat Kenny (Sam Rockwell) klasično su bijelo smeće iz naselja prikolicâ, bez očeve ruke, a bilo bi možda i bolje (majke svijeta, oprostite mi…) da ni majčine nije bilo. Svi klinci rade gluposti, a Betty i Kenny upadaju u tuđe spavaće sobe. Zašto? Ne kradu, nego uživaju u toplini i osjećaju pravoga doma. Musavi i zanemareni,  jedne prigode zaspu uljuljkani u raskoši tuđeg širokog i udobnog kreveta, među izmrvljenim slatkišima, izmoreni valjda i glađu i nesazitnom dječjom maštom o ljepšem svijetu gdje teku med i mlijeko i gdje je mama kod kuće kad ju trebaju. No u te kuće upadaju i sile reda i zakona; djeca su djeca, nemoćna da se odupru čvrstoj ruci policije, čemu slijedi očekivano i bolno razdvajanje i neizvjesna budućnost.

Po pogledanom filmu, teško mogu zamisliti drugu glumicu u ulozi Betty. Jednostavna, mlada no već ostarjelog pogleda, ona je sretna – čini se, proporcionalno životu u više udomiteljskih obitelji no što je godina imala kad ju je zakon „oteo“ od majke. Kenny naginje sili kad popije, hoće poludjeti na sustav i s početka scenâ njihova odraslog života na trenutak podsjeti na Begbieja iz Trainspottinga. No čelična nit koja drži cijeli ovaj film, a na koju su prilično sretno nanizani glavni no i donekle nerazrađeni  likovi (možda je bolje tako?) upravo je odnos sestre i brata. Njihova je povezanost od one vrste neraskidivosti sirotih duša, zauvijek vezanih zajedničkom mukom, poput „Olivera Twista“, „Velikih iščekivanja“ ili slično. Kenny definitivno nije cvjetić bez packe u dosjeu, ali ne želimo vjerovati niti da je okrutni ubojica. Način na koji je Rockwell krajnje jednostavno no nekako ugodno poetično iznio ovaj lik, ipak pokazuje izvrstan odabir glumaca koji će se savršeno uklopiti i nadopuniti jedni druge kao protagonisti  ove fine i  emotivne obiteljske drame.

Ne moramo čekati da Teddyju po informacije o alibiju za tamo neku noć dođe policajka Nancy (Mellisa Leo), savršeno utjelovljenje zla i korumpiranosti zakona; već su nam jasne nagle reakcije u piću i sklonost ka agresivnom ponašanju. Očito je da imaju temelja u njegovoj prošlosti, o kojoj, kao ni o Bettynoj, ne treba viška riječi. Okrutno je života lišena sugrađanka; Teddy ima vidljivu svježu ogrebotinu na obrazu; Teddy je automatski krivac, predisponiran za činjenje zla. Uvod svemu je i valjda nedovoljno ponizan način razgovora s policajkom Nancy, no i osoran ton i trenutno pucanje po šavovima na ljude koji vrijeđaju njegova osjećanja i ljude koje voli, dovodeći u pitanje očinstvo nad očito obožavanom maleckom Mandy ili moralnost njegove djevojke Brende (Clea DuVal). Prilično je jasno na koga se odnosi naslov filma, tako da ne mislim da činim kakve spoilere. Betty, jasno, ni trenutka ne dovodi u pitanje nevinost svog brata, iako je sud uspio zbaviti rijetke, no onakve svjedoke, koji bi i svetom Petru srozali reputaciju – supijanu i ne baš uzor kredibiliteta, Roseannu Perry (Juliette Lewis) te – da – čak i djevojku s kojom ima curicu; dakle, Teddy je kriv za teško, hladnokrvno ubojstvo i – ide u zatvor.

Situacija je zagušljiva, realistična i bezizlazna i u njoj je lako obuti bilo čije cipele; druga, kratka, posljednja no upečatljiva pojava majke Elisabeth (Karen Young) u holu sudnice svejedno jasno daje neke nedostajuće komadiće slagalice njihovog djetinjstva. A gdje je sve to stavilo Betty? U nemoguću misiju koju si nameće sama – križarski rat u kojem će pobiti odluku vlasti te dokazati Kennyjevu nevinost. A je li on uopće – nevin? Iako se „Conviction“ ne može pohvaliti mnoštvom iznenađenja, nije baš potpuno predvidljiv. Sam Rockwell je ipak, po mom skromnom mišljenju, glumac takvog kalibra da u ovakvoj ulozi drži gledatelja u neizvjesnosti cijeli film, iako je većinu vremena on objektivno u zatvoru, jer fokus jest na sestri. Betty uspijeva završiti srednju školu i upisati pravo. Još uvijek je bijelo smeće, obučena previše bijedno i skromno za odvjetnicu, što je ipak postala, kroz film gotovo neprimjetno doživljava neku vrstu više psihičke transformacije uz pomoć Abre (Minnie Driver), ujedno i jedine prijateljice koju je stekla tijekom studiranja. Borba je teška i nepravična, tema nije baš nepoznata, no uz činjenicu da će u filmu biti i suđenja i gubljenja dokaza i porote i urote, film je ipak uspio. Bez patetike i suvišnih traumatičnih podataka iz prošlosti, uspio je dočarati način na koji osjećanja mogu održati ljude na površini, makar plivali i u blatu. Ona im daju snagu da blistaju, da se smiju i sačuvaju život, iako na svojoj strani nemaju ništa niti ikoga. Jakog naglaska na činjenici da je upravo Betty žrtvovala gotovo 18 godina vlastite mladosti, brak, život i sve što uz to ide uopće nema jer mu tu niti nije mjesto – to je jasno iz scene u scenu. U priču nakon već dugog Kennyjevog boravka u zatvoru upada i vrijeme otkrića mogućnosti dokazivanja/pobijanja krivnje putem DNA, no za to treba pronaći dokaze s mjesta zločina, koji se uništavaju nakon deset godina. Priča se razvija pitko i lagano, s mnoštvom prepreka i možda pametno izostavljajući neke momente iz – istinitog događaja.

Sam Rockwell je, što je i očekivano, s nokta i glatko odradio ovog lika, u kojem se lome složene bujice osjećanja, od bijesa i izgubljenosti do ljubavi i odanosti. Način na koji se on sâm nosi s uspjesima i neuspjesima sestrine odluke je nešto što je iznio besprijekorno, dajući u određenim momentima gledatelju osjećanja, reakcije i izraze kakvi su kvantitativno i kvalitativno jedini objektivni. S druge strane, fizička promjena iz nabrijanog no emotivnog mladića u skoro sredovječnog, prosijedog čovjeka koji ne mora biti nazočan u svakoj sceni filma a da bi ga pojeo, urađena je vrlo suptilno, skoro pa besprijekorno i strahovito tjera gledatelja na „Daj već jednom raspetljaj!“ jer da – u svima postoji zrno sumnje. Samo je Betty bezuvjetno i uvijek tu.

Treba reći da u ovom lijepom filmiću postoje očite rupe: sad su djeca – hop, uzeše ih od majke i – završavaju valjda po tim udomiteljskim obiteljima ili domovima (nema tog dijela filma). Zatim još jedan hop – odjednom su odrasli i normalni mladi ljudi, imaju vjerenika/djevojku, po jedno dijete, pa opet hop – bum, tras, ubijena žena, Kenny u zatvoru, Bettyin suprug Rick (Loren Dean) ne odobrava njenu odluku da ga spašava. I opet – hop, ona je odjednom razvedena (dešavanje u vremenu i prostoru … od – do, opcinalno) razvozi dva (već) tinejdžera ocu na vikend. Meni osobno to nije smetalo jer se to može u glavi pokrpati no… osjeti se.

Kroz cijeli put ka akademskom zvanju i Hilary Swank i Minnie Driver vrlo su uvjerljive, prva utučena, ustrašena, ali i bijesna i motovirana, druga samosvjesna, jaka, ali nepokvarena i spremna pomoći. Kuruze ima, da se razumijemo – no teško je postići sve i uvijek. Traganje za dokazima, ponovna i vrlo uvjerljiva svjedočenja neprepoznatiljivo trashy Juliette Lewis i Kennyjeve djevojke Brende s kojom ima već odraslu kćerku, momenti su koji možda prerano pokušavaju otkriti način na koji će se film završiti. Srećom, i dokazi su nedostupni, ponovo se sve zapetljava na način koji može zadovoljiti čak i više zahtjevnog gledatelja. Korupcija unutar vlasti, igre gluhih telefona i nemogućnost dobijanja starih dokaza čine Kennyjevo oslobađanje bolnom misijom sa zidom na svakom koraku. On sâm već je ljuštura puna cinizma, no u očima mu se još uvijek nazire tračak nekog čudnog sjaja koji dodatno … pa, komplicira stvar. Složen, ljut, možda čak mrvicu i neuračunljiv, no savršeno šarmantan i uvjerljiv, Teddy je čovjek pun zagonetki i uopće nije netko za koga ćete se olako zakleti da nije sposoban uraditi ovo ili ono. Poput njegove, Bettyna neprimjetna no ne i pretjerana metamorfoza čine ih oboje uvjerljivima, stvarnim malim ljudima s kojima se možemo lako poistovjetiti. Da je samo trunčicu bolji u ne znam ni ja kojem segmentu, u ovom filmu bih se protagonistima divila, no svejedno – sasvim je korektan uradak s pristojno iznešenim ulogama, gdje – savršeno jasno – dominira Sam Rockwell, no ni Hilary Swank ne zaostaje. Nepretenciozan, probavljiv i potpuno lišen patetike, „Conviction“ zaslužuje vaših 100 minuta. Ima nešto u tom filmu.

4 komentara za “Osuda

  • Sven Mikulec says:

    Moram priznati da sam malo zaintrigiran, prije svega zbog Rockwella i Swank.

    Ali Juliette Lewis… mislim da je ovo još jedan film koji će ojačati moju nesklonost njoj. :/

    sve u svemu, hvala na upozorenju, ovaj film vjerojatno ne bih primjetio. :)

  • Marin Mihalj says:

    Khm, moram priznati da nisam čitao recenziju, ali jedam gledao film. I pročitao sam ovo da je film “nepretenciozan, lišen patetike…”… Ja ga nisam takvo doživio – baš suprotno.

    Djelovao mi je kao Oscar hunter. If you know what I mean.

    Gledljiv, svakako, ali stvarno ništa posebno. IMO.

  • Maxima says:

    Mene se dojmio baš onako … suhim, sirovim 😀 zato i napisah da nije patetičan (pa i nije baš, IMHO :) ili se mene kao takav nije dojmio), a daleko mi je od Oskara.

    @Sven, Juliette se pojavljuje u dvije scene i totalno je neprepoznatljiva. Uostalom, što imaš protiv nje? ( 😀 Efektivno?)

  • Sven Mikulec says:

    Samo mi je antipatična, that’s all. :)

    Ma kad sam još mali bio, neki film s njom je bio na TV-u i baš mi se zamjerila. Ne mogu čak ni reć o kojem se filmu radilo, samo mi se usjeklo u mozak ko klincu: ne voliš Juliette.

    I tak mi je ostalo do danas :S

Leave a Reply

Your email address will not be published.