Oslo, 31. kolovoz

Piše: Vanja

Oslo, 31. kolovoz (Oslo, 31. august, 2011., 95 min.)

Redatelj: Joachim Trier

Glume: Anders Danielsen Lee, Hans Olav Brenner, Ingrid Olava

Ocjena: 8.5/10

 

Ako ćemo iskreno, nisu mi ni duša ni mozak željni apstinentskih ispovijesti i problema no okolnosti su htjele prekrasno kišan dan koji je pročistio i pluća i vijuge, a Oslo, 31. august je došlo kao naručeno. Kao rijetko koji, bez napora i nepotrebne frustracije/krvi/suza, opisuje probleme ovisništva, no ni slučajno samo to. Nije mi poznat Joachim Trier, ali mi se jako dopada njegov uradak. Film ide široko i duboko, istražujući putešestvije ljudskih misli, potragu za onim što zovemo smisao života, potragu koja je kod nekih kudikamo više ispresijecana preprekama nego li u drugih ljudi. U Oslu, ta potraga uzima različite oblike, različite ovisnosti ne samo o drogi – imam dojam da je ona tu samo kao sredstvo kroz koje je moguće jače naglasiti probleme. Neki su ljudi valjda ovisni i o rezultatu potrage, koji ne mora nužno biti zadovoljavajući.

Moram u startu naglasiti scenu od koje mi je zastao dah i kojom me film odmah kupio. Spoiler nije, pa obratite pažnju na vožnju autobusom, popraćenu jedva čujnom glazbom, kroz tunel, pa iz tunela… U svijet. U grad. U svjetlo. Nužno u život? Nebitno, rekla bih. Prelazak 11-e na 12-u minutu, točno. Pala sam u trans. Općenito? Dosad je ovo jedan od najboljih filmova koje sam pogledala ove godine. (Ocjena je, naravno, potpuno individualna, nemjerodavna, te je kao takvu i shvatite.)

Početak je gotovo dokumentarna ali istodobno intrigantna razglednica puna skoro elegijskih prisjećanja Osla iz mladosti, koje slušamo od nevidljivih protagonista. Prekrasno složeni kadrovi vežu se za riječ, riječi za slike i tako ukrug. Ostatak je u biti cijeli podređen glavnome glumcu i izvedbi odista krasnoj, što me uvijek oduševljava kod umjetnika za koje ne znam (Anders Danielsen). On je ovisnik istoga imena, mladi čovjek koji pred sami svršetak rehabilitacije izlazi u grad obići ljude koji su u filmu isključivo okvir slike u koju redatelj smješta Andersa (bitni su, dakako, ali ne preuzimaju niti dominiraju). Treba se naći s najboljim prijateljem Thomasom (Hans Olav Brenner), obaviti razgovor za potencijalni posao, sresti se sa sestrom. Desetak puta će telefonirati bivšoj djevojci Iselin, tj. službi za glasovne poruke. Anders je stalno u kadru (close-up je jedan od onih rijetkih izraza koje čak i ja znam); on je valjda skup problema današnje civilizacije i današnjeg društva, recimo prvenstveno onog zapadnog, više razvijenog i više otuđenog. Staložen, ugodan no vidno prazan jer „ne osjeća ništa ni u kojem smjeru“, očit je primjerak odgojene, načitane i obrazovane osobe koja je odabrala krivi put i ne traži ni od koga da snosi za to krivnju, a objašnjenja za odabir takvoga puta su nepotrebna. Anders kakvoga mi gledamo je „ovdje i sada“, a ne negdje u prošlosti kad ga je nešto privuklo opijatima. Prisjeća se tijekom filma Anders i roditelja, koji su mu davali veliku slobodu i uvijek prednosti viđali u nadmoći intelekta nad fizičkim postignućima. Kaže u jednoj prigodi, kao čest narator filma:

„They made me a critical reader, contemptuous of the less eloquent.“

Svejedno u njemu nije vidan taj spomenuti prijezir, radije neka pitomina ispod koje buja možda i davno donešena odluka, put kojim će krenuti ili opet skrenuti. Propituje davno usvojena roditeljska shvaćanja religije, društva, ljudi i svijeta, no svejedno je Anders čovjek koji odlučuje sam, koji je odlučio davno prije no što su počele prve, zamamne sekvence filma, duge, čistih obrisa, ali pune neke praznine i sjete. Osjetna je Andersova glad za ljubavlju, ne za idejom, riječju ili vizijom. I on i ljudi oko njega u službi su ideje, nečega što je „umjetničko“, prestižno, više od njih samih, dok su prilično potrgani i nesretni iznutra.

A Anders? S drogom ili bez nje, mislim da je poanta u tome da bi donosio iste odluke i bio jednako prazan, usamljen i željan.

Oslo je iznimno lijep film, od onih autentičnih koji vas lako uvuku i drže, gdje se smješkate od ugode gledajući vrstan rad kamere i nesputanu glumu glavnoga glumca – tako je jak cement cijeloga filma, nekako prirođen, te je logično što sve djeluje dokumentarno i realistično. U rijetkim trenucima u kojima Anders nije u prvom planu, upoznat ćemo žurke očajnika koji traže spas jedni u drugima, čut ćemo, kao stranci, jeku Osla i dobrim dijelom osjetiti dan kad se zatvaraju gradski bazeni. Reći kako je film (tematski) već viđen ne mogu, nema smisla ni napisati da je klišej jer svaki je ovakav slučaj zaseban. Svejedno, mislim da ga je teško napraviti potpuno oslobođenim onih koje sam prije gledala. Uglavnom, nisam imala nikakve flashbackove niti su mi padale na pamet bilo kakve slične teme/filmovi/knjige – emocija u raznim oblicima je, čini mi se, glavni adut kojim je ovaj Trier igrao kad je stvarao film. Ne radi se o suzama, ne radi se o tragediji. I dok je gledatelj dobrim dijelom emotivno u kadru, svjestan je da Anders ne prihvaća sažaljenje iako je uplašen, sam i iako mu potpora treba. To odbijanje, opet, nije znak ni njegove snage. Život mu je vidno slomljen. Ima 34 godine nesretnih izbora, propuštenih prilika i uništenih prijateljstava, ljubavi, veza. Svejedno traži put natrag, pokušavajući izmiriti prošlost, sadašnjost i budućnost, ili možda bitnije, pokušavajući pronaći nadu. Ovo su njegova 24 sata.

Ne može se reći kako Oslo, 31. august ima neki osobit zaplet ili više njih. Ne vidim svrhe pisati naširoko o „događajima“ ili „radnji“. U prvom planu je čovjek, dakle Anders, čija je slika obilno poduprta okvirom koji čine svi ti povremeni prolaznici kroz njegov život, kratki upadi koji svejedno dovoljno govore o životima punim pretvaranja, sumnji i strahova. Film je turoban, što ne znači da nije životan, no način na koji se sva ta osjećajnost prenosi na gledatelja je nešto što traži prilično osobito raspoloženje. Klišej? Koliko je uopće lako napraviti svaki put nešto drugačije i uspjeti u tome?

3 komentara za “Oslo, 31. kolovoz

  • Vanja says:

    sad mi je pala na pamet Marinova lista filmova koje treba gledati i vidim zašto sam čupnula ovaj film … :) – barem sam se sjetila na vrijeme da “znam” odakle sam “čula” za ovoga Triera,  iako je ovo prvo što sam gledala

  • Marin says:

    Pogledao ga neki dan – 31. kolovoza, preciznije. Uglavnom, za razliku od Trierovog ranijeg uratka, izvrsnog “Reprise”, ovoga ne krasi razlomljena narativna strukura, ali ga krase beskrajno dugi kadrovi, zumirano lice čovjeka kojeg pratimo u – možda (?) – njegovom posljednjem danu života. Prekrasno sivo, izvrsno odglumljeno i, iako sam navijao za njega, protagonista, sve do kraja, beskompromisno. 2 od 2, gdine Trier. :*

Leave a Reply

Your email address will not be published.