Osjetila ljubavi

Piše: Mirnes Alispahić

Osjetila ljubavi (Perfect Sense, 2011., 92 min.)

Redatelj: David Mackenzie

Glume:
Eva Green, Ewan McGregor, Connie Nielsen, Stephen Dillane, Ewen Bremner, Denis Lawson

Ocjena:
8/10

 

Obožavam gledati neobične filmove. Neki bi ih nazvali čudnima, zapravo, većina bi ih tako nazvala i nikada ih ne bi pogledala ili bi ih nakon gledanja popljuvali kao da su upravo pogledali najveći komad smeća koje se pojavilo na celuloidnoj traci. Kod takvih filmova sredine nema, ili vam se sviđaju ili ne. Znam što ćete sada pomisliti. Ovaj levat se fura na neki arthouse, misli da sve zna i mrzi sve druge filmove i druge ljude smatra nižim bićima jer im se sviđaju ti drugi filmovi. I ne biste puno pogriješili. Šalim se, naravno. Naprotiv, kad su filmovi u pitanju, gledam sve, bez obzira na žanr, godinu i zemlju porijekla. Pa tako imam svoje favorite u najvećim trashinama koji su se pojavili na filmskom platnu, od kojih mnogi bježe, zatim u besmislenim blockbusterima, a zalutam i u art vode. Mislim da je to odlika ne samo mene, već i svih ljubitelja filmova. Gledati filmska djela bez obzira na to kojeg su žanra, iz koje su godine, iz koje zemlje dolaze ili tko u njima glumi. Kakve ovo veze ima s ovim filmom i što to ovaj lik trabunja? Ima, samo strpljenja. Da se malo vratim na početak i pojasnim pojam “neobičnog” filma.

Meni je film neobičan kada vidim da ga redatelj radi nesputanih ruku, bez producenata nad glavom te svoju viziju pretvara u stvarnost onako kako je on to zamislio, a ne neki likovi u odijelu. Priznajem, takvi filmovi obično ne donose neku zaradu, ali naiđu na određen krug štovatelja među ljudima. Obično se tu radi o nekoj sasvim običnoj priči, viđenoj i prožvakanoj bezbroj puta, ali je redatelj odradi na takav način da se neko vrijeme nakon gledanja filma ne možete prestati razmišljati o tome.

Osjetila ljubavi (Perfect Sense, 2011.) jedan je od takvih filmova, a sve to zahvaljujući ne samo njegovom redatelju, Davidu Mackenzieju, već i lijepo napisanom scenariju i kemiji između dvoje glavnih glumaca, Eve Green i Ewana McGregora, kakva se rijetko vidi u filmovima. Osjetila ljubavi film je čiji je tagline “moderna ljubavna priča” i zaista to jest, ljubavna priča o dvoje usamljenih ljudi, svatko na svoj način, u trenucima kada svijet nestaje.

Susan (Green) je znanstvenica, žena čije je srce slomio bivši dečko, žena koja misli da nikada neće pronaći ljubav, žena koja ponekad mrzi djecu rođene sestre jer je podsjećaju na to da ih ona nikada neće moći imati. Michael (McGregor) je kuhar, ženskaroš, muškarac koji nikada nije okusio ljubav i ne zna kako je biti zaljubljen, on noći provodi sa ženama, svaku noć druga, i tjera ih iz stana prije zore pod isprikom da ne može spavati dok mu je netko u krevetu. Iako se čini da mu dani prolaze u zabavi, on je usamljen, prazan iznutra.

Odjednom, u svijetu se pojavljuje bolest koja utječe na ljudsko osjetilo mirisa. Prvo dobijete napad neviđene tuge dok se prisjećate davno preminulih najdražih osoba, onoga šta su vam značili i plačete kao malo dijete. Ne možete se zaustaviti, a kada konačno prestanete i obrišete suze shvatite da više ne možete ništa mirisati. Isprva, svi misle da je riječ o nekoj nepoznatoj epidemiji i Susan radi u timu koji pokušava otkriti uzrok bolesti. I dok se bolesnici počinju gomilati iz dana u dan, pojavljuju se novi simptomi. Novi napadi emocija, nazovimo ih emocionalnim ispadima, pogađaju ljude i nakon svakog ostaju bez jednog osjetila, prvo osjetila okusa, zatim sluha i, na kraju, vida.

Usred svega toga, Michael i Susan započinju svoju ljubavnu priču. Isprva, ona je nepovjerljiva prema njemu, s razlogom, ne želi mu se otvoriti u potpunosti i ne pušta ga blizu sebe. On je pak zaintrigiran njenom pojavom i time što ga odbija dok druge padaju na njegov šarm. Konačno izazov. Budi li se to u njemu ljubav? Znači li to biti zaljubljen? Naposljetku, ona popušta. Možda je ipak pogriješila. Možda je on zaista drugačiji od drugih, onaj pravi, vitez na bijelom konju, čovjek koji će je prihvatiti onakvu kakva jest, nepotpuna žena kakvom se ona smatra. Čovjek koji će zaliječiti njeno slomljeno srce. I dok svijet oko njih tone u sve napetijoj atmosferi užasa i propasti, dok se uspaničeni narod pokušava nositi s onim što im se dešava, oni uživaju u ljubavi, uživaju jedno u drugome, naslađuju se tijelom onog drugog. Provode dane vodeći ljubav, igraju se kao zaljubljeni šiparci u kadi, idu na koncerte. Zaljubljeni su. On više ne može spavati sam u krevetu. Konačno je nestala praznina u njemu. Na njenom licu sada je konačno osmijeh. Sretna je. Ali, može li njihova ljubav opstati u tom umirućem svijetu? U toj pošasti koja ih je zadesila.

David Mackenzie ovu priču zaista priča na neobičan način, poput pravog znalca, uz neke neobične kadrove i scene. Doduše, može mu se zamjeriti što malo previše pretjeruje s voiceoverom i naglašavanjem toga da je smisao svega ljubav. To možemo i sami shvatiti iz filma pa i nema baš neke potrebe za tim. Inače, vrlo dobro barata njihovom ljubavnom pričom, kao i tom apokaliptičnom pozadinom. Ni u jednom trenutku on ne forsira previše tu apokaliptičnu priču, već je koristi kao oruđe za pripovjedanje njihove priče te kroz nju tka njihovu sudbinu. Prisutne su tu scene praznih, opustošenih ulica i panike među ljudima, i sve su dobro odrađene te u nama stvaraju neki blagi oblik depresije, ali Susanin i Michaelov odnos je taj koji je u prvom planu i Mackenzie to ni u jednom trenutku ne zaboravlja.

Ono što film zaista izdiže iznad ostalih romantičnih drama jest kemija između Eve Green i Ewana McGregora, što sam već spomenuo. Uz tu kemiju i njihovu briljantnu glumu zaista nemate osjećaj da gledate film, već pravu životnu dramu koja vam se odigrava pred očima. Ne treba zaboraviti i odlično napisan dijalog koji samo još više doprinosi toj izgradnji njihovog odnosa te fantastični, tmurni soundtrack koji fenomenalno pristaje cijeloj atmosferi filma.

Sreća naša pa se Amerikanci nisu dočepali ovog scenarija jer bismo vjerojatno dobili ispranu romantičnu komediju s Kate Hudson u ulozi Susan ili možda Rachel McAdams, a u ulozi Michaela bismo imali Zaca Efrona ili Gerarda Butlera, gdje bi oni kroz svoju ljubav pronašli lijek za tu pošast i tako spasili cijeli svijet te se na kraju vjenčali na morskoj litici. Sačuvaj nas Bože i američkog remakea, ali čisto sumnjam da će se isti i dogoditi. Na trenutke će vas možda podsjetiti na odličnu Soderberghovu Zarazu (Contagion, 2011.), ali koliko joj je sličan toliko se i razlikuje od iste. Mogao bih napisati još ponešto o ovom filmu, ali ću se zaustaviti jer ne znam gdje ću stati. Ovaj film ćete ili voljeti ili mrziti, ali ravnodušni ostati nećete, to vam obećavam.

5 komentara za “Osjetila ljubavi

  • vanja says:

    Mene nije ni trena podsjetila na “Contagion”; zapravo, nisam nikad baš gledala ovakav film, uništio me pošteno, ali boje! Boje su nevjerojatne, pa ono zamrzavanje scena u kuhinji ili tržnicama (koliko se sjećam)… nešto strašno, prekrasno.

    Film je tako nenametljivo tužan ali divan, boje, boje … benneton; sjećam se da me jedna stvar mučila, ali to bi bio spoiler 😀

    Topla preporuka i od mene, zbilja.

  • vanja says:

    joj koji prijevod naslova, mislim hej 😀

  • Mirnes Alispahić says:

    Film je fenomenalan. Mackenzie je odlično odradio tu stvar sa bojama i zvukom, kako je sve to ukomponovao, a još Eva Green i Ewan McGregor :) Pošteno me je razbucao kad sam ga pogledao, a što se tiče prijevoda naslova, to mu je naslov u kino distribuciji :)

  • Matea Rebrović says:

    I meni je drago što je ovo u britanskom štihu. Glumci su nevjerojatni, a priča jedno jako zanimljivo viđenje apokalipse. Sve u svemu, mrakčina!

  • dad says:

    dada

Leave a Reply

Your email address will not be published.