Ondine (2009)

Piše: Vanja

Ondine (2009.)

Redatelj: Neil Jordan

Glume: Colin Farrell, Alicja Bachleda, Alison Barry, Stephen Rea

Jedan od onih šarmantnih filmova, koji se uglavnom provuku ispod radara, a koji nosi u sebi sasvim pristojnu i donekle drugačiju ljubavnu priču, no ne sasvim ljubavno ljubavnu. Običnom obožavatelju sedme umjetnosti (ta sam i trudim se ne biti pretjerano izbirljiva i kritična), ovaj je film bio lijep oku i topao duši. Nije da ću ga pominjati cijeli život, ali mi nije ni žao što sam ga pogledala.

Bio jednom jedan ribar… da, upravo tako počinje priča. I da – počinje od početka, prije prve izgovorene riječi. Colin Farrell dugokosi je ribar, imena čudnoga “Syracuse”. Nije dovoljno što ga je mati tako nazvala te je zbog svoje neprilagođenosti dobio pogrdan nadimak “Cirkus”.  No, u njemu teče irska i Gipsy krv, pa je valjda i kombinacija utjecala na to.

Zateže mreže i provjerava obično škrt ulov, no ovaj put, to djeva je bajna u nesvijesti, nesvjesna i kad sebi dođe, Ondine (Alicja Bachleda). Jasno – vezu između njih dvoje je gotovo moguće opipati i bez riječi. Od svijeta ustrašenu, Syracuse je skriva u kućici pokojne majke, gdje i sam obitava.

U međuvremenu, saznajemo kako je razveden, a kćerkica Annie (Alison Barry) ima zatajenje bubrega, u kolicima čeka donatora da joj produlji život. Kao većina djece koja rano okuse bol i “različitost” od zdravih i normalnih, zaljubljena je i zadubljena u mitologiju, koje bar u Irskoj ne manjka. Nije lako skriti misteriju, osobito žensku, u malom, ribarskom mjestu, te se za Ondine pročuje brzo. Annie vjeruje kako je Ondine zapravo žena-tuljan, poznata kao mitološko biće Selkie, koja može izaći na tlo i skriti svoj tuljanski ogrtač; no tek kad isplače sedam suza i sedam godina proživi izvan vode, dozvoljeno joj je ostati s onim, koga voli. (very cute, usput, uvijek sam voljela bajke, šmrrccc…)

Film ima neki svoj lagani hod i stvari se odvijaju tiho no opet dovoljno dinamično da ne uspavaju gledatelja, likovi su dosta jasni. Djevojčica živi s majkom, koja i dalje aktivno konzumira špirit. Ribar priča kćerci priče tipa “jednom davno…” i jasna je njihova jaka veza, no otac nema šanse dobiti skrbništvo, pa ni uz činjenicu da mama i dalje nemilosrdno loče… (šmrrccc… kako grozno). No, čujte, nema tu patetike, to što ja šmrcam je samo … onako. Ne radi se o melodrami. Drami možda, a ono full romansi – sigurno.

Interesantan odnos Syracuse ima s lokalnim svećenikom. Ne ide na mise i ima svoje shvaćanje Boga, ispovijedi i slično. Svećenik (Stephen Rhea) je nekad breza, nekad hrast, uglavnom – pitom i simpatičan ispušni ventil za anominme alkose, jer u takvom mjestu imati nešto takvo…ne. Možda bih rekla da je Stephen neiskorišten, no uloga mu je sitna ali bitna. Jasno je u početku da Ondine unosi nešto što i Syracuse i Annie očekuju, mogućnost ili bar nadu da ih iščupa iz rutine bolne ili barem, dosta surove/sirove svakodnevnice.

Nije teško prepustiti se emocijama, te je logično da se između Cirkusa i Ondine dešava “ono nešto” (šššššš). Osobno ne ginem za Colinom Farrelom, no uloga je kao stvorena za njega. Onaj uvrnuti irski naglasak, duga kosa, gestikulacije, ponašanje, odlično, sjedi – pet! Međutim, Alicja Bachleda je zapravo dala pravu dozu magije filmu. Moram reći, pomalo neobične magije, koja me gotovo uvukla dublje no što sam htjela. Ona predstavlja čudan spoj jave i sna, navodeći gledatelja da se upita gleda li bajku ili … gleda bajku. ( :)) Ti magličasti sivkasti tonovi, protkani masom irskog zeleniša su kao otjelotvorena ona sama, koja kroz cijeli film podsjeća na neku endemsku morsku biljčicu, blijeda, nježna glasa i krhka poput prave vile. Pjeva na nepoznatom jeziku, na čuđenje zblanutog i praznovjerog na kvadrat Syracuse (ribar, pa još Irac…) pjesmom mu izlovi masu, npr. jastoga! Čudna li čuda!

Kako kažu, irske priče su čudne, čak i bajke se znaju neočekivano “izvrnuti” na leđa. Tako nekako biva i s ovim filmom koji me držao kako ritmom, tako i smjenom boja, jačinom emocija i savršenom glazbom – sama sam se odmah kupila. Odrasla sam osoba i ne vjerujem u bajke, no priča je tako ispričana / prikazana da se svejedno do kraja pitam kako će sve to raspetljati… jer ona zbilja govori čudnim jezikom, prati je njen čudni sudrug a ona i nije baš raspoložena vratiti mu se. Obećala je Annie da će biti tu, zajedno su zakopale njenu “tuljansku” obleku i… to je to.

Ondine je pak cijelo vrijeme pod pravim kumulusom nečega, što se ima desiti, jasno je svakom gledatelju (valjda.) Ne prikazuje redatelj tek tako nekog tamo lika s brčićima, opaka izgleda. Nema velikih scena s navedenom personom, pa nam redatelj daje opciju da još dulje gledamo bajku i odlažemo neminovni kraj. Ili da velimo “ma daj, sad će se ona vratiti u more i ono fakat bajka, ali neeemoj…”. Kao što se izjasnih, kao obični ljubitelj filma, poželjela sam neki svoj kraj i nerviralo me što ga ne mogu u potpunosti dokučiti na pola filma. Priča ima jaku nit mistike, iako se svašta naslutiti da – ali to joj je i daje neku draž. Nije nasilna niti se trudi biti išta drugo, osim bajka, koja može imati svakakav kraj, bio on bajkovit ili ne.

Jako je lijepo što je redatelj dao Ochledi prostora da se razmaše. Ženska ukrade cijeli film i vjerojatno zabudalače i najrealističnijeg realistu, operiranog od mašte. (Onog, kome mama ili tata nikad nisu pričali “jednom davno, bio punoglavac, pa se izlegao u žabu…)

Osobno sam oduševljena kako je Farrel pristao gotovo potpuno prepustiti palicu jednoj relativno nepoznatoj mladoj zvjezdici, iako je ukupna postava manje-više odlično odradila svoje.

Ako vam je do predaha od blockbustera i 3D-a, ovo je sasvim pristojan film za odmoriti i oči i dušu. Ipak, ljudi smo. Duboko osjećamo, krijemo i zbog toga patimo. Priča možda i nije sasvim originalna (da… čitala sam Malu sirenu…). No, ne očekujte nikakav fantasy – nema ni čarolija ni čarobnjaka, samo kup romantike, preliven daškom prave bajke.

Zašto sam se lijepo osjećala kad je završio film? Valjda stoga što su stvari u životu ipak jednostavne, a mi ih činimo težima, kao što se i sami trsimo biti tako freekin’ nedokučivi, kompleksni i prekritični. (Subjektivni doživljaj…okoline). Zbog toga mi je ovaj film sjeo i bio ono što jeste – jednostavan, šarmantan i totalno gledljiv. 111 minuta (opa, one on one on one…) prođe dok si rekao keks. Da nemam za sobom toliko filmova (khm, veli se “godina”…), dala bih ovome pristojnu ocjenu, no prtljaga mi je prepuna nekih vrhunskih ostvarenja, a nije mi do katalogiziranja…

POGLEDAJTE TRAILER

Leave a Reply

Your email address will not be published.