Oldboy (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Oldboy je unatoč najavama da se radi isključivo o adaptaciji japanske mange ipak uz to inspiriran filmom Oldboy (Oldeboui) u režiji Park Chan-Wooka iz 2003. godine. To su sve velike riječi. Međutim, ovdje se radi o čistom i jasnom remakeu filma koji je osvojio nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu i trenutno okupira 77. mjesto na listi najboljih filmova svih vremena prema korisnicima internetske stranice Internet Movie Database. Odličan pedigre, upečatljiva i dramatična priča, što nas vodi do pitanja, kako je moguće da su čekali tolike godine da pokušaju napraviti remake?

Prema određenim napisima, taj projekt dosta je dugo cirkulirao holivodskim produkcijskim kompanijama i studijima te je najzad došao u ruke Spikea Leea, nekada hvaljenog redatelja nezavisnih filmova (Do The Right Thing), danas redatelja u najam koji snima uobičajene ozbiljnije mainstream filmove (Inside Man). Jedina stvar koju i danas koristi njegov je prepoznatljiv stil koji je prisutan i u Oldboyu.

Nema direktnog obraćanja kameri i gledatelju, ali tu je njegov prepoznatljiv kadar kada je glumac fiksiran, a pokret se ostvaruje putem vožnje njega kroz prostor i naravno eksplicitno sugeriranje Leejevog viđenja društva i politike. Lee često razbija pokriće akcije u sceni režući na detalje koji gledatelja upozoravaju na rasizam, nasilje u društvu i percipirane nepravde koje se najčešće svode na ugnjetavanje malog čovjeka od strane velikih sustava. Osim toga, Lee je u svojoj studijskoj fazi postao puno ušminkaniji redatelj, ali u isto vrijeme želeći zadržati „ulični“ kredibilitet iz svojih mladih dana. Ako vam taj narativ zvuči poznato, on je duplikat narativa gotovo svakog repera koji se unatoč zarađenim milijunima želi prikazati kao čovjek od naroda.

3

Takav pristup je toliko bolno neosoban i kreativno neinventivan da mi je bilo jasno o kakvom se remakeu radi skoro na već trećem kadru u filmu gdje Lee napušta svog protagonista Joea Doucetta (Josh Brolin) kako bi nam pažnju usmjerio na ulični znak koji kaže Guns don’t kill, people do ili nešto u tom efektu. Ta doza lijenosti kojoj gledatelj svjedoči na samom početku filma pratit će ga do kraja, što mene dovodi do pitanja – zašto uopće raditi remake?

Naravno, ideja remakeanja filmova nije ništa novo, Hitchcock je čak napravio remake jednog od svojih vlastitih filmova (The Man Who Knew Too Much). Nit vodilja kod ponovnog rađenja nečega trebala bi biti da se nešto napravi ili bolje ili da se osnovna priča nadogradi s još jednom ili više dimenzija koje možda originalnog autora nisu zanimale ili ih nije vidio. Međutim, u filmu je kategorija boljeg nešto što mnogima pravi probleme, jer kako izmjeriti bolji ili lošiji tretman određene teme? Nadalje, remakeanje uživa reputaciju nekreativnosti i kopiranja, što naravno nije bez presedana, ali to bi se onda moglo reći i za adaptiranje. Gdje je onda kreativnost u adaptiranju neke postojeće priče i pričanje te iste priče drugi put? Izvor moje frustracije s preradama, a u produžetku i s ovim filmom, nevoljkost je ili nemogućnost da se od jednog ili više aspekata priče napravi nešto svježe. Osobno neću ulaziti u to što je u kojem filmu bolje i lošije napravljeno, ali ću naglasiti momente u Oldboyu koji su bili loše egzekutirani, neovisno o tome jesu li ili nisu prisutni u Oldebuoiu.

Glavna mana priče Oldboya je ta da se „režu uglovi“ kako bi se što prije došlo do ključnih punktova priče, odnosno onih punktova koje su filmaši indentificirali kao ključne.

5

Joe Doucett je jadan izgovor za osobu, stalno je alkoholiziran, posao radi loše, loš je roditelj, nema puno pozitivnih aspekata njegove egzistencije na koje se može ukazati. Kada zaboravi kćerkin rođendan, bude neobjašnjivo otet i zatočen u jednoj prostoriji te u toj prostoriji mora provesti 20 godina. Ta izolacija i stanje uma za mene nije adekvatno istraženo, već se kroz jedan događaj Joe odluči reformirati te počne razmišljati kako će provaliti van i pobjeći što mu skoro uspije. Međutim, ubrzo nakon toga pokušaja biva neobjašnjivo pušten i dobije rok od nekoliko dana da sazna što mu se dogodilo.

Nakon njegova puštanja, isprovociran je susret s jednom mladom djevojkom Marie Sebastian (Elizabeth Olsen) koja će postati ključna osoba u njegovoj potrazi za istinom. Karakterizacija Marie jedna je od najnategnutijih u posljednjih nekoliko filmova koje sam gledao. Ona se gotovo da u roku od nekoliko sekundi intenzivno veže za Joea na vrlo intenzivan način, a čak i kada na kraju dobijete objašnjenje cijele priče, činit će vam se da su neki njeni postupci bili potpuno proizvoljni, odnosno da su stavljeni u scenarij kako bi priča mogla napredovati. Joe tijekom svoje istrage upada u niz problema, ali nijedan od njih nema potrebnu dozu ozbiljnosti jer se odnos između njega i osobe koja ga je zatočila nikada ne pretvori u pravi. Tako prisustvo te osobe omugućuje priči da Joea ometa u ostvarivanju cilja bez straha za gledatelja da će Joe na kraju ostati uskraćen za informaciju o tome što mu se zapravo dogodilo.

Sama tema osvete, kako je prikazana u ovom filmu, mene je ostavila poprilično ravnodušno, jer je ukrašena s određenim momentima koji njenu opravdanost dovode u pitanje. Osveta je za moje poimanje duboko osobna stvar. Međutim, u ovom filmu razlog za osvetu ponešto je eksternaliziran, odnosno proizlazi iz priče. Joe jest nanio određenu štetu osobi koja mu se želi osvetiti, ali priča te osobe uključuje još jednu komponentu koja malo razvodnjuje taj razlog i kada se osveta osobe nad Joeom realizira nekako djeluje pretjerano, ali to je samo moj dojam. Tako se u određenoj mjeri ova neosobnost poklapa s neosobnim pristupom Leeja u režiji i dobivamo priču i njenu izvedbu koja se jednostavno kreće naprijed bez želje da se gledatelja uistinu zainteresira za sudbinu likova. Josh Brolin je u filmu dobar, Elizabeth Olson također, dok drugi glumci uglavnom ne pokazuju ništa vrijedno spomena, a svojom neupečatljivošću se ističe Samuel L. Jackson, koji se oslanja na sve moguće manirizme koje je tijekom godina eksploatirao ne bi li nas zainteresiran za svoj lik. Nažalost, ne uspijeva.

2

Zaključno, Oldboy nije trebao uopće biti snimljen jer je očito da se nikome tko je sudjelovao na ovom projektu taj film nije zapravo radilo, već su se samo zahvalili na čeku koji je došao poštom. Lee je film režirao kao parodizirana verzija sebe, koristeći film kao poligon za reciklažu svojih političkih i društvenih stavova koji su potpuno izgubljeni i neprimjereni u ovom filmu. Narativ filma brza od pokušaja spektakla do pokušaja spektakla, ne trošeći vrijeme na razradu likova i građenje odnosa s gledateljem, jer ne daj bože da se propusti prilika za još jednom „br00talnom“ akcijskom scenom bez pokrića. Josh Brolin i Elizabeth Olsen čine film gledljivim, ali nas ne uspijevaju emocionalno vezati za svoju sudbinu. Glavni problem Oldboya nije to što je remake obljubljenog filma, nego što jednostavno ne uspijeva prenijeti ni emocije ni stav, jer je u suštini neosobna reciklaža napravljena lijeno i neinventivno.

2 komentara za “Oldboy (2013.)

  • DS says:

    Spot on.

  • Boris Rakić says:

    Netko pametan je jednom rekao “never remind the audience they could be watching a better film”. Ovaj film samo to i radi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.