Odumiranje (2013.)

Piše: Đorđe Pavlović

Opijeni mrakom i magijom celuloida, ljudi najčešće izlaze iz kino dvorane namrgođeni, teturavi, nerijetko mašeći stranu na koju treba poći. I to je sve normalno. Međutim, kada izlijeću kao da su se iznenada otvorila vrata gasne komore, to je već nešto izuzetno. Što je natjeralo gledatelje filma Odumiranje da tako afektiraju? Tema koja već u naslovu obećava smrt? Šaban i Jašar kao soundtrack? To što je Branislav Trifunović opet preživio? Pa, iskreno govoreći, sve to pomalo, samo na način koji nitko nije očekivao.

Odumiranje se u osnovi bavi vrlo aktualom temom, a to je nestajanje srpskih sela. Kuće su puste, u školama nema djece, a bolja budućnost je uvijek na nekom drugom mjestu.  No, to je već općepoznata činjenica i predstavlja samo kontekst u kojem se odigrava osobna drama svakog junaka ponaosob. Zato je filmska priča postavljena na temelje antičke tragedije, vrlo ozbiljno i pretenciozno, što je zapravo bio jedini način da se izbjegne dnevno-politička dimenzija ili otvoren sukob s monopolom koji drži Radoš Bajić i njegova familija. U tom smislu je usporedba s filmom Led podesna ali potpuno suvišna jer tvorci Odumiranja ozbiljno tretiraju film kao medij, dok Bajići samo vrše dugogodišnju zloupotrebu svoga autoriteta „insajdera“.

2

Što se tiče konkretnog zapleta, može se slobodno reći da Odumiranje počinje tamo gdje u smislu naracije završava pjesma Šabana Šaulića, S namerom pođoh u veliki grad. Janko je mladić koji, nakon nekoliko godina provedenih u Beogradu i neuspjeha što ih je doživio tamo, odlučuje vratiti se u rodno selo. Međutim, njegova namjera nije da ostane već da proda imanje kako bi otišao u Švicarsku, što nailazi na neodobravanje njegove majke i zabrinutih prijatelja čije sudbine saznajemo polako i gubimo svaku iluziju da će se do kraja desiti išta lijepo. Film donosi izvanredne glumačke kreacije, a posebno treba izdvojiti Borisa Isakovića i sveprisutnog Emira Hadžihafizbegovića, koji je i ovog puta prikladno crnohumoran i groteskan. Pohvalu zaslužuje i Branislav Trifunović, glavni glumac ali i producent. Čini se da je on u ovom trenutku zanimljivija pojava u filmskom svijetu od mnogo talentiranijeg ali prilično istrošenog brata mu Sergeja.

Režiju potpisuje Miloš Pušić, još uvijek mladi autor koji je prije nekoliko godina debitirao ostvarenjem Jesen u mojoj ulici, skromnim ali ne potpuno beznačajnim filmom koji se tematski potpuno razlikuje od Odumiranja. Spaja ih jedino činjenica da u Pušićevom redateljskom postupku očigledno važnu ulogu igra environment, što bi rekli braća Anglosaksonci. Da bi svoje ideje sproveo u djelo opet je angažiran direktor fotografije Aleksandar Ramadanović, kroz čiji objektiv planina Zlatibor djeluje snoliko, surovo lijepo, i samo na momente turistički, tek toliko da bi imalo materijala za trailer.

6

Vrlo je zanimljiva i upotreba narodne muzike koja je efektna i skoro pa revolucionarna. U ovoj kinematografiji postoji višedesetljetni običaj da se narodnjaci isključivo koriste kao dio scene u kafanama ili pak u automobilu i autobusu, gdje bi se uvijek našao naki šofer Bosanac. Odumiranje hrabro raskrštava s tom tradicijom te odluku o tome kad će se začuti prepoznatljivi melos donosi redatelj direktno, a ne indirektno preko likova. Takva iskrenost prirodno rezultira da se između sevdaha i bluesa izgubi razlika i povećava osjećaj autentičnosti, iako se ruku na srce u svemu tome pomalo i pretjeralo. I to nije jedina zamjerka. Inzistirajući da svaki lik nosi klicu tragičnosti, film dolazi do točke kada mu prijeti emotivna hipertrofija, što bi moglo veoma ozbiljno pokvariti doživljaj nekim gledateljima. Pušić nije alkemičar poput Larsa von Triera pa da zna hendikep pretvoriti u kvalitet i zato igra na sigurnu kartu povremenog humora, nadajući se da će na taj način podići publiku iz lirskog pathosa, što je potpuno opravdano ali samo djelomično uspješno.

Ipak, bit će dovoljno i za najzahtjevnije. Između festivalske publike i TV konzumenata postoji ogromna razlika u mnogo čemu osim u činjenici da svi imaju nekog pretka (ili potomka) koji je (ili će) s kartom u jednom pravcu krenuti nizbrdo. Odumiranje je film koji nas s puno razloga i uvjerljivosti podsjeća na snagu jednog potisnutog osjećanja – provincijskog weltschmerza.

4 komentara za “Odumiranje (2013.)

  • jelena says:

    razlika između ovog neuspelog filma i drugih naših domaćih je što ovde osećam iskrenost u radu i željama. tekst je realno nebitan (u pozorištu je to bolje bilo!), režija je pristojna, kao i gluma, ali meni se ovde ništa nije svidelo i sve je u pokušaju i limitirano

    ni nad čim se nisam pomerila ni zamislila
    ipak mi je drago da su ga snimili i ipak pustili u bioskop, jer će im sledeći biti bolji

  • olja says:

    Ah Jelena sta li to tebe moze pomeriti?Aferim!!!

  • jelena says:

    a jbg, meni kako se film pomerao sve više i više je tonuo u patetiku. doduše ne znam je li patetika pravi izraz jer podrazumeva neiskrenost, ali jednostavno takvu mizeriju tako mizerično snimati… ne dopada mi se, jeftino je :) i onda ne dam da me pomeri

  • anja says:

    Odlican film…mene jeste pomerio i svaki put me pomeri kada ga iznova gledam

Leave a Reply

Your email address will not be published.