Odred za baštinu (2014.)

Piše: Decadent Sympozium

Priča Odreda za baštinu ‘temeljena’ je na istoimenom romanu Robert Edsela, koji je pak ‘ temeljen’ na događajima tokom kraja Drugog svjetskog rata, o ljudima koji su odlazili na bojište spašavati umjetnine. U stvarnosti, zbog anticipacije moguće nacističke eksplozije već prije rata postojale su organizacije čiji je interes bio zaštititi umjetnička djela prije nego li padnu u grotlo krvi. Njihove su aktivnosti trajale do kraja rata, uključivale su nekoliko stotina stručnjaka-vojnika, a uspjeli su spasiti i na izvorna mjesta vratiti više od pet milijuna umjetnina. Clooney je to odlučio, bez puno retoričke zadrške, sažeti u osam Amerikanaca koji su spasili europsku kulturu.

Pretpostavimo da su mjesto i vrijeme radnje alternativna povijest i pogledajmo što djelo nudi u drugim aspektima. Prije svega, nudi vrlo mlako i šturo uključivanje Glorious Basterdsa u radnju. Nakon kadrova u kojima Clooney (kao Frank Stokes) proglašava sveti poziv u spasenje povijesti čovječanstva, kreće super-brzo regrutiranje, obuka i priprema misije, te unutar 15 minuta baca momčad na ratnu frontu. Međutim, autori su događaje smjestili iza Dana D, pa tokom cijelog filma nema niti jednog ozbiljnog sukoba, kakve su inače pravi istraživači, dakako, naširoko pretrpili. S druge strane, pravi Odred za baštinu tražio je umjetnine godinama nakon smrti Hitlera, ali radnja završava kapitulacijom nacista, što sve u svemu čitav pokret, u poredbi sa zbiljom, čini nedostojnim žrtava. Umjesto toga, momci se u filmu razdvajaju u parove i svaki centralnom Europom traga za nekim relevantnim primjerkom umjetnine.

George Clooney;Matt Damon;John Goodman;Bob Balaban

Takva scenaristička shematika dobra je za a) razvoj likova i b) približavanje drame rata post festum, vrijeme kada možemo stati i pogledati što su ljudi učinili od samih sebe i rada svojih ruku; na što je, čini se, Clooney i ciljao. Ali, baš i nije pogodio. Problem je u egzekuciji ideje, što kroz groznu razvodnjenost, što kroz nemaštovita tehnička rješenja, ali ponajviše kroz dva aspekta – likove i poetiku.

Govoreći o likovima, govorimo o glumcima. Bill Murray je Bill Murray, Bob Balaban je Bob Balaban, Matt Damon je Matt Damon, John Goodman je John Goodman, a Clooney je Clooney, i to onaj iz Gravity (2013.). S obzirom da smo više puta imali prilike vidjeti što, recimo, braća Coen mogu izvući iz Goodmana, tada se može zaključiti ili a) da Clooney nema vještine ili b) da mu nije stalo. U oba slučaja posljedica su nekarakterni likovi netaktično uvedeni u radnju i do kraja filma lišeni razvoja karaktera, koji bi se u idealnim uvjetima mogli svidjeti samo ako se spusti letvica tolerancije i promatra što starčeki čeprkaju pred ekranom. Vi ne možete čak niti reći jesu li oni po struci to što tvrde da jesu, a kamoli da bismo promatrali što i zašto čine. Uz to, pokušavaju biti komični, što im u suštini polazi za rukom samo u jednoj sceni, a s druge strane takva neozbiljnost u pitanje dovodi smisao poetike, koja po sebi ima drugi splet problema.

2

Naime, Clooney periodično održava patetične govore o vrijednostima čovjekovih djela, a drugi mu se likovi povremeno priključuju, koji su sve redom ušiveni u scene na koje bismo se trebali od tuge zagrcnuti. Dakako da se to ne dogodi kada su neritmično usiječene u inače nesenzibilne scene kempanja šumom i gradovima. Situacije, pojmljene izvan načina na koji su prikazane, svakako nisu mačji kašalj: pucanje na maloljetnika, stajanje na nagaznu minu, okršaj u Crkvi. Ali, rad likova, montaže i dijaloga naprosto je neizražajan, nemušt. Mi bismo, naime, trebali preko njih osjetiti i shvatiti užas rata i situaciju u kojoj se oni nalaze, ali to se ne može dogoditi kada ne postoji ni dinamički razvoj prije patetike, ni šokantan sadržaj tokom događaja, a ni likovi sami ne predaju tome previše pozornosti, niti da bismo na njima mogli vidjeti da su u ratu, pa da bismo ratne drugove zajedno s njima nosili pri srcu. Suprotno, vrlo brzo zaboravite tko je bio i što je radio, živ ili mrtav, naprosto zato jer su bezlični, a potencijali scena ugušeni su izmiješanim motivima. Na primjer,  snimljena je potencijalno komična situacija s Goodmanom i Dujardinom (da se nisam prevario u utisku potvrđuje lagano podsmjehivanje ostatka dvorane) koja u trenu završava smrću lika, karakterno prevrnuta scena nad kojom potom Clooney u prijelazu nariče, e da bi pod ruku stavili krekere i nastavili s poslom. Čemu, kako i zašto tako? Ali, i ja se pitam svakakve gluposti iako znam da tokom potrage nije ubijen ni jedan Nijemac, a lov na umjetnine završava tako da zločesti Rusi dolaze do rudnika oteti europsko blago, gdje ih dočeka obješena američka zastava.

0

Ipak, u ovom neintrigantnom ciklusu američke patetike izranja s vremenom i nešto dobro: naime, ipak se zajedno s likovima počnete pitati što će biti od umjetnina koje pokušavaju spasiti. Ne toliko zbog efekta filma, iako sam siguran da će se svidjeti onima što vole Pearl Harbor (2001.), koliko zbog činjenice da se između dva-prsta-u-usta pojavljuje nekoliko rečenica istine o vrijednostima i čovječanstvu. Ipak vas podsjete koliko i sami cijenite umjetnost i koliko postupci ljudi mogu biti nevjerojatno bolesni. Povesti svjetski rat zbog zlatnih zuba u židovskim čeljustima ne može biti ništa drugo nego radikalan poremećaj ljudskosti. Stoga, mimo amerikanizma, iz filma izvire jedna iskrenost misli i stajališta o pitanju umjetnosti i njenoj ulozi u identifikaciji čovjeka, naroda, zajednice i čovječanstva, dakako površno i nekritički izvedenih, ali opet tu. Kada uzmemo u obzir da je film smješten u jezgru Drugog svjetskog rata, a gotovo pa nema žrtava, tada proizlazi da je Monuments Men nekakva vrst obiteljskog filma za slabije obrazovan sloj američkog puka. Tu bih završio.

10 komentara za “Odred za baštinu (2014.)

  • Danijel says:

    Moram upitati, bez zlih namjera, kakva je to paralela s Pearl Harborom? Uz neizbježni dodatak “svidjet će se onima koji vole taj film” podpitanje. Koliko sam uspio pohvatati konce po traileru (knjigu sam nedavno pročitao) ta dva naslova nemaju ništa zajedničko.

  • Sven Mikulec says:

    Možda sam krivo shvatio, ali poveznica bi mogla biti patetika, veličanje SAD-a, i te spike.

  • Danijel says:

    Onda je Pearl Harbor poprililčno promašen izbor za usporedbu jer neki od drugih ratnih filmova, koji imaju oznaku da su rađeni po istinitim događajima, puno bolji izbor. Bili smo vojnici, jedan je primjer. Pearl Harbor je ratna melodrama/spektakl koji, istini za volju, ne glorificira Ameriku ništa više nego skoro identični Tora!Tora!Tora! snimljen skoro 30 godina ranije. Pomislio sam da je riječ o spektaklu kao što je PH 😀 Da je to slučaj, odmah kupujem kartu.

  • DS says:

    PH je spektakl za (cenzura).

  • Danijel says:

    Pa, drago mi je da se potvrđuje moje stajalište kako postoji otvoreni antagonizam naspram filmova Michaela Baya (općeniti). Da stvar bude bolja, Armageddon je dva put više nafilan s pro-američkim stavom nego je to PH, a spektakl jest, koliko god se to osporavalo. I jedan od boljih, ako ćemo iskreno, barem po pristupu vizualnim efektima. Narativna strana je drugačija priča, naravno, ali to što je od stvarnog napada napravio patetičnu ljubavnu romansu ga ne čini nimalo gorim od Camerona koji je napravio identičnu stvar. Just my opinion.

  • Dekadentni says:

    Ne mogu ozbiljno doživljavati argumente osobe koja si je svojim izborom nadjenula nadimak Decadent Sympozium.

  • DS says:

    Izbor nije bio moj, već kontigencije vremena.

  • DS says:

    *kontingencije.

    Moramo implementirati edit pod hitno.

  • Icon says:

    To je to. Opet Danijel/Dekard briljira u svojem uveličavanju Baya. Pa daj stari malo stani na loptu. Slušaj što ti drugi govore. To branjenje Baya prelazi svaku granicu dobrog ukusa.

  • Danijel says:

    Moj osobni vjerni obožavatelj 😀 Što je dobro biti slavan.

    Hoćeš mi ti ukazat na vezu između ovog filma i Pearl Harbora?

    Ako nisi dobro pročitao između redaka, ovaj film je namjenjen za slabije obrazovan američki puk, kao i one kojima je Pearl Harbor dobar/korektan film. Sori, stari, ali meni je to uvrijeda samo takva. Ne držim se manje obrazovanim, a Pearl Harobr mogu uvijek pogledati. Stoga, prije nego sljedeći put zaletiš u utakmicu, pogledaj malo tko igra 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.