Odjel straha

Piše: Danijel Špelić

Odjel straha (John Carpenter’s The Ward, 2010., 88 min.)

Redatelj: John Carpenter

Glume: Amber Heard, Mamie Gummer, Danielle Panabaker

 

Prošlo je devet godina otkako je kultni redatelj John Carpenter sjeo natrag u redateljsku stolicu (ako ne računamo izlete u televizijske vode i seriju Masters Of Horor) i nekako se ne može da se ne postavi pitanje koliko je pauza napravila dobrog starom majstoru. Ili lošeg, kad smo već kod toga. Iako je 1998. godine pokupio hvalospjeve struke da se vratio natrag u formu s odličnim Vampires, njegovo sljedeće djelo, Ghosts of Mars, nije bilo takve sreće, upravo suprotno, zamjerala se reciklaža već viđenih motiva iz skoro svih njegovih prijašnjih filmova, izostanak atmosfere i nezainteresirana režija. U jednom od intervjua koje je dao nakon toga, Carpenter je sam pojasnio kako mu je dosta snimanja filmova, da je dogurao do granice kad bi trebao uzeti poštenu pauzu i malo meditirati na lovorikama stare slave, ne želeći izgubiti sav kredibilitet koji je nakupio tokom godina. Što nas dovodi do njegova posljednjeg filma.

The Ward na papiru zvuči zanimljivo: mladu djevojku, radi nepoznate traume koju je proživjela, smještaju u mentalnu ustanovu kako bi došla k sebi. Tamo već boravi grupa djevojaka šarenih karaktera, no i nešto puno opasnije, nešto što voli mrak i krvava ubojstva dotičnih štićenica. Vrijeme radnje: ljeto gospodnje 1960-i-neka, doba kad su psihijatrijske ustanove bile nešto slično inkvizicijskim prostorijama za zabavu, gdje je struja svako malo nestajala i čudni zvukovi bili sastavni dio interijera. Dodajte tomu pet-šest zgodnih djevojaka (jer u hororima nema ružnih djevojaka), malo creepy atmosfere, nekoliko decibela uobičajenih vriskova i stvar je trebala funkcionirati kao dobro podmazani švicarski stroj. Trebala, da. Funkcionira li? To je već pitanje za poduži odgovor.

Carpenter je namjerno (ili slučajno) za povratak odabrao materijal s kojim bi trebao biti kao doma: izolirana ustanova, grupa različitih karaktera i jedna nedorečena opasnost. Njegov The Thing nastao je pod tim uvjetima, ali The Ward je bliži njegovom Prince of Darkness, posebice zato što se dobar komad radnje odigrava u svega dvije-tri prostorije. Budžet filma iznosio je svega 10 milijuna dolara, što je, priznajmo, prava sića, te je razumljivo što se kroz cijeli film osjeća nekakva štednja na svemu, počevši od setova (iako imaju onu spartansku uvjerljivost nekakve ludnice iz ’60-ih) do likova. Kako je Carpenter ovdje imao minimalni angažman (nije sudjelovao ni u pisanju scenarija, kao ni skladanju glazbe), neinventivnost priče ne može ići posve njemu na dušu. Ali, nije priča ta s kojom film ima problema, koliko s likovima koji ih nose. Glumački, film je ispod prosjeka, par zgodnih djevojaka koje vidimo zamalo u svakom drugom slasheru, bez neke posebno dobre izvedbe. I scenarij zna djelovati smiješno kad se dotiče vremenskog razdoblja: u tim danima cure niti bi ostajale same na odjelu, niti bi osoblje ostavljalo ormariće s lijekovima nezaključane, a još manje bi imale gramofon, pa da si naprave zabavu kad im se prohtje. Koliko god da se Carpenter trudio napraviti atmosferu u tom normalnom dijelu, ne uspijeva mu.

No, zato je s creepy dijelom drugačija priča. Napetost nije nešto posebno efektna, nema tu inovacija ili nečega što bi vam oduzelo dah, ali ima atmosfere kakvu smo navikli dobivati od Carpenterovih filmova. S akcijom koja krene u završnim dijelovima radnje stvari čak znaju izgledati i dobro. U radnji postoji i neočekivani twist, čime Carpenter pokazuje da je još uvijek voljan isprobavati nove stvari (iako prilagođene njegovim uvjetima), ali taj preokret, iako pojašnjava neke detalje, dolazi pomalo prekasno. Zašto prekasno? Zato što nakon uvodnog dijela, čija kvaliteta ovisi samo o tome jeste li spremni podnijeti statičnost i neiskorištenost scenarija, dolazi dio koji će vašu pažnju zadržati samo ako ste prihvatili uvodni dio radnje. Kvaka 22. A nedostaju i detalji kroz cijelu priču koji bi taj preokret napravili legitimnim (iako nije da ih nema) jer, iako je predstavljen kao konačni dio slagalice, ostali dijelovi su nam nevidljivi, što nije tako dobra stvar.

Konačni rezultat? Suzdržani Carpenter. Velika količina dopadljivosti filma leži upravo na njemu, njegovu imenu i stvarima koje je prije isporučivao. U detaljima je vidljivo kako stari majstor još uvijek zna znanje, da mu ograničenja nisu utupila oštricu, da zna izgraditi atmosferu ako je voljan, no tu je odmah vidljivo kako je ovo bio materijal za vježbu. Da bi se potpuno vratio u normu, projekt će zahtijevati više njegove angažiranosti. Što se mene tiče, drago mi da se čovjek vratio, pa makar i u ovakvom izdanju jer predstavlja malu promjenu u odnosu na horor repertoar koji opet započinje ulaziti u stanje statičnosti.

4 komentara za “Odjel straha

  • bakero says:

    Neka nam se kralj horora napokon vratio, meni je The ward djelovao na momente dosadan ali vidi se da ima ono nešto ‘carpentersko’ ali sve u svemu nisam previše ni očekivao tako da nisam ni ostao razočaran, ok film, nadam se da mu je ovo bilo samo zagrijavanje za nešto veće

  • maxima says:

    ja zadovoljna k’o krme u … svemu 😀

  • bakero says:

    Nadam se da što se Carpentera tiče neće na ovome ostati

  • fanika says:

    Totalna bezvezarija od filma.Nekolicina zgodnih djevojaka u 100 puta viđenoj temi.Od toga svega bi se mogla jedna solidna pornjava snimit ali ozbiljan i vrijedan gladanja film nikada!

Leave a Reply

Your email address will not be published.