Od početka do kraja

Piše: Koraljka Suton

Od početka do kraja (Do Começo ao Fim, 2009)

Režija: Aluisio Abranches

Glume: João Gabriel Vasconcellos, Rafael Cardoso, Lucas Cotrin, Gabriel Kaufmann, Júlia Lemmertz, Fábio Assunção

Ocjena: 8/10

Ovogodišnja filmska ponuda Queer Zagreb Festivala uistinu je bila raznolika i šarolika (kako i priliči svim bojama duge). Ipak, najiščekivaniji film definitivno je bio brazilski uradak Aluisia Abranchesa Do Começo ao Fim, iliti po naški Od početka do kraja, za koji se ispostavilo da je od velike važnosti za donedavno poprilično siromašnu brazilsku queer kinematografiju. Tim više što je sama tematika kontroverzna, odnosno što ruši dva kvazi-tabua – homoseksualnost i incest (kažem ‘kvazi’ jer su tabui ionako samo društvenim konvencijama uvjetovani konstrukti, što će reći da nisu neke ‘apsolutne vrijednosti’, već koncepti itekako podložni promjeni).

Film prati živote polubraće Francisca (João Gabriel Vasconcellos) i 6 godina mlađeg Thomása (Rafael Cardoso) od trenutka Thomásovog rođenja do perioda kada su dečki u dvadesetima. Oni žive sa svojom mamom i Thomásovim tatom u Rio de Janeiru, dok Franciscov otac živi u Buenos Airesu. Kao gledatelji svjedočimo njihovom sretnom, gotovo idiličnom djetinjstvu i periodu odrastanja, za vrijeme kojeg dečki počinju razvijati jednu posebnu, emocionalno snažnu i za društvena poimanja ‘preintimnu’ sponu. U trenutku kada Thomás ima 6, a Francisco 12 godina, njihovi roditelji (sva tri) to počnu i primjećivati…

Ljepota ovog filma leži u njegovoj nevjerojatnoj jednostavnosti i nepretencioznosti. Ono što zapravo čitavo vrijeme dobivamo na uvid su ‘prizori iz života’, prezentirani na jedan neposredan i neopterećen, a opet osoban i svima nama blizak način.

Vjerojatno je najveće iznenađenje, a zapravo i najveće postignuće filma, to što je čitava tematika koncipirana oko tih kvazi-tabua, a da se iste pritom uopće ne tretira kao tabue! Drugim riječima – nema ni ‘t’ od tabuizacije, što će reći da film ne igra na ‘šok efekt’ kartu, već baš suprotno, na kartu priče i emocija koje ta priča prenosi. Jer u biti, poanta filma je baš ta: ispričati jednu životnu, do sada možda neispričanu priču, a ne rušiti tabue, problematizirati homoseksualnost i incest, moralizirati ili pak ‘šokirati’ nekakvom vulgarnom eksplicitnošću. A to je, moram priznati, stvarno veliko osvježenje i jedan iznenađujuće senzibiliziran pristup tematici!

Jednostavno, film čovjeka (ok, mene) ‘uvuče’ u priču i ponese ga. Činjenica da su Thomás i Francisco polubraća pri tome postaje sasvim sporedna stvar, jer ona to, u svojoj suštini, i jest. Ono što je iole bitno je da se njih dvojica duboko i snažno vole, a te su emocije dočarane na jedan nevjerojatno osjetan i opipljiv način. Iskreno, pojma nemam kako su to glumci izveli, jer kemija koja se osjeti na ekranu nije nipošto samo fizičke prirode. Dapače, iz svakog njihovog izmijenjenog pogleda, svakog dodira, zagrljaja i poljupca, kao i iz svake izgovorene riječi izbija jedna nevjerojatna emocionalna snaga koju bih osobno opisala kao čisto i nepatvoreno obožavanje. Po meni je ovo jedan od rijetkih filmova koji je i više nego uspješno uspio prenijeti osjećaj čiste ljubavi te potpune predaje drugoj osobi i ‘gubljenja’ u njoj. Pri tome njihov seksualni odnos nije prikazan kao nešto sirovo i vulgarno, već kao nešto lijepo, iskreno i prirodno, što za posljedicu ima njihovu želju za konstantnim fizičkim kontaktom kao manifestacijom tih osjećaja.

To je ono što ovaj film čini toliko ‘intimnim’ – na uvid dobivamo isključivo njih dvojicu i njihov zaštićeni balon od sapunice u kojem žive; prikazuje nam se samo njihova perspektiva, kao i ona njihovih roditelja, a od ‘vanjskog’ i potencijalno neprijateljski nastrojenog svijeta ne vidimo gotovo ništa. I ne samo to, već su i roditelji prikazani kao ljudi prepuni bezuvjetne ljubavi i razumijevanja. U jednoj, po meni ključnoj i stvarno odlično režiranoj i odglumljenoj sceni, vidimo majku Julietu (Júlia Lemmertz) kako kroz bolničko staklo promatra svoje osnovnoškolce dok jedno drugome osluškuju srce, grle se i iskazuju veliku bliskost. Pola minute gledamo njezino lice u krupnom planu, a taj jedan suptilni i nepromijenjeni izraz u sebi sadrži nevjerojatno puno nijansi i konfliktnih emocija – shvaćanje da su dečki intimniji no li bi ‘trebali biti’, svojevrsni šok, laganu tugu, melankoliju i strah zbog te spoznaje, ali istovremeno puno ljubavi i želje za time da joj sinovi naprosto budu – sretni. Dakako, ta je scena popraćena izvrsnom glazbenom temom, koja odlično dočarava svu emocionalnu težinu trenutka. Kad sam već kod glazbe, valja istaknuti još jednu glazbenu temu koja se izmjenjuje s ovom prvom, a nekako je posebno bittersweet; odnosno, kao da poprima obilježja scene za vrijeme koje svira, kao da se dotičnoj sceni na svojevrstan način ‘prilagođava’. Ako je scena sretna, ta tema upotpunjuje njenu idiličnost, a ako je nešto ‘teža’, scena automatski kao da  poprima dodatnu melankoliju baš zbog upotrebe te melodije.

Da se vratim na majku i očeve – njihovo prihvaćanje situacije gotovo je ‘nevjerojatno’. U jednoj sceni Franciscov tata priupita majku ne misli li da su dečki malo ‘preintimni’, na što ona odgovara da ‘jesu’, no da se ‘takve stvari događaju u toj dobi’ te da ‘im ne može reći kako čine išta loše’ (!). U jednoj o narednih scena, majka naglasi Franciscu da je uvijek tu za njega ako ikada dobije potrebu razgovarati o tim ‘životnim stvarima’ koje možda ni sam najbolje ne razumije. Odnosi između sinova i sva tri roditelja prepuni su iskrene ljubavi i izrazite emocionalne bliskosti, koja se na moment stvarno čini ‘predobrom da bi bila istinita’. Možda će neki ljudi filmu osim nedostatka dramaturške napetosti zamjeriti i tu idiličnost prikaza roditeljskog prihvaćanja, jer kao što smo svjesni, malo tko bi u ‘stvarnom životu’ doista reagirao na takav način. No, meni je takva vizija stvarnosti i te kako sjela. Zašto? Jer makar bila naizgled idealizirana, nipošto nije nerealna! Naime (i ovo kažem bez straha da ću zvučati patetično), mi ljudi imamo u sebi strašno puno ljubavi i sposobnosti za prihvaćanjem i razumijevanjem, samo je pitanje koliko sami sebi omogućujemo/dozvoljavamo ispoljavanje tih osjećaja, s obzirom na vlastita ograničenja, strahove i nametnute društvene norme koje nas koče. Stoga ovakav prikaz ne smatram nerealnim, već mogućim. Da pokušam parafrazirati redatelja kako parafrazira Georgea Bernarda Shawa: Na svijetu postoje dvije vrste ljudi. Oni koji vide svijet onakvim kakav on jest i oni koji ga vide onakvim kakav bi mogao biti. Redatelj za sebe tvrdi da pripada ovoj drugoj kategoriji ljudi. A to se i više nego vidi na ovom filmu.

4 komentara za “Od početka do kraja

  • Bruno Dodig says:

    Ipak si ju napisala, a? :)

    Super si recenzirala film, moram priznati. Stvarno korektno i lijepo sročeno…

  • Gretchen says:

    A šta ćeš, srce je prevladalo XD :)

    Drago mi je da ti se svidjelo; mene je pisanje ovoga jako ispunjavalo.

  • odlična recenzija. :)

  • Ivica Blažević says:

    sa zakašnjenjem. sry.postoje dvije vrste ljudi. oni koji ovaj film promatraju kao gay incest i oni koji vide u njemu pravu, iskrenu i nevinu ljubav.

Leave a Reply

Your email address will not be published.