Oculus (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Oculus aterira u područje između mainstream tematike recentnog filma strave (The Conjuring, Devil’s Due, Dark Skies, Paranormal Activity, Mama, Insidious, Appearing, Possession, Sinister…) i dekonstruktivističke iskre Cabin in the Woods. S jedne strane, radi se o poznatoj priči o ukletim objektima koji zaključavaju novodoseljene nuklearne obitelji i odvode ih u ludilo, ali se s druge strane provodi kritički pregled podžanra kojem pripada, što se ovih godina rijetko susreće. Uvodnom sekvencom otkriva nam se drugačiji karakter tematske obrade, naime koncept pripovijedanja preskače proces ljubovanja stanara i demona tako što nam otkriva krivce i posljedice već dovršenog opsjedanja, e da bi se u jednom svježem narativu vratili s likovima na mjesto zločina.

Film nije ekstravagantan ili pretenciozan, a nije ni generičan ili klišejast, što doduše ne vidimo prema temi, mjestu ili vremenu radnje, ali vidimo prema načinu pripovijedanja i poantama koje s tim donosi. Kaylie i Tim Russell (Karen Gillan i Brenton Thwaites) sestra su i brat, još kao djeca jedini preživjeli u unutar-obiteljskom masakru, koji tvrde da im je roditelje ubilo očevo Zrcalo u radnoj sobi, kupljeno pri useljenju u novu kuću. Policija im nije vjerovala. Tim, koji je navodno ubio oca, završio je u psihijatrijskoj ustanovi iz koje je s početkom filma pušten, dok je sestra Kaylie ostala na slobodi, snalazeći se kako je znala. Otprilike u isto vrijeme kada Tim izlazi iz ustanove, Kaylie kupuje Zrcalo na aukciji i potom navlači Tima na plan osvete, odnosno skidanje krivnje s njegova imena.

2

Vidimo da zgodnim obratom perspektive dosadašnje dosadno perpetuiranje žanra postaje ‘prvi nastavak’ Oculusa, koji se sada ponaša kao nastavak žanru. Zanimljivo je što film ne zapada u linearno događanje, već se usporedno odvija priča sadašnjosti i priča prošlosti, odnosno prva i druga strava. U neprimjetnom trenutku otkrivamo da ih više ne možemo razlikovati međusobno, a potom se više ne može ustanoviti ni imaju li brat i sestra uopće posla sa Zrcalom. Razvija se mogućnost opće iluzije događaja. U tom smislu, integriraju se elementi psihološke strave i osovina motivacije likova postaje Todorovljevo fantastično, naime nemogućnost razlikovanja stvarnog od iluzije, odnosno prisebnog od poremećenog. Pritom, autori vješto izbjegavaju prelijevanje zbivanja u apstraktne asocijativne sveze kadrova ili estetičke mistifikacije mjesta i vremena, a koje često postanu teške za praćenje i povezivanje pri prvom gledanju (često prisutno u korejskom filmu strave i trilera). Umjesto toga, stapanje istine i neistine događaja dovitljivo je racionalno: dovoljno prisutno da uzbuni gledatelja i produbi priču, a dovoljno banalno da većina lako prati. Šteta je tek u tome što sve češćim pojavljivanjem fizički prisutnih demona (dakako o istinitosti njihove prisutnosti pred likovima možemo spekulirati, ali postoje argumenti u korist zbiljskog postojanja) ta se zanimljivost fantastičnog koleba: zasigurno bi mogućnost da Zrcalo nikada nije bilo problem, odnosno da je cijela obitelj poludjela, bila zanimljivija solucija mnogim gledateljima – bio bi to i vrjedniji filmski podvig na putu prema The Shining – ali ovako u zamjenu dobivamo neobičnu bitku između čudovišta i žrtava, vrijednu na svoj način.

Kada su u pitanju tehnike strave, autori uglavnom ne posežu za Wanovom škrinjicom klišeja, ali jump scareovi još su uvijek prisutni. Možete ih anticipirati prema podešenosti kadrova, što bi sugeriralo odviše standardan pristup snimanju. Također, demon/duh ponovno je ušminkan da izgleda kao utopljenik iz močvare, zelene travke u čvaljama i lišen zjenica, što bi danas već stvarno trebala biti prošlost i, nažalost, nije. Ipak, s jedne strane poigravaju se s tempiranjem kao što to čini Wan, pa još uvijek može iznenaditi u pozitivnom smislu, a s druge strane jeza se uspijeva pobuditi i neposredno izgradnjom atmosfere, kemijom likova i pulsirajućom glazbom s atipičnom progresijom, dakle neuobičajenom za druge mainstream naslove. Ono što sam našao posebno zanimljivim je sljedeće: iako film super-racionalizira događaje, izbjegava visceralnost i otvoreno prokazuje sve faktore strave na koje se drugi spomenuti naslovi oslanjaju, svejedno uspijeva posijati jezu. Dapače, moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen kada je tijekom filma više od sedam osoba odlučilo uzeti pauzu od filma, a jedna uplašeno inzistirala da napuste dvoranu. Drugi su pak, dečki i cure podjednako, što vrištali, što se skrivali iza vlastitih koljena. Standardna pojava, dakako, ali s obzirom na atipičnost filmskog pripovijedanja, svakako plus za Oculus.

JE3_7854.NEF

O jednostavnosti školskog snimanja već je pisano, pa se tu ne bih ponavljao. Izuzev efektno ukomponirane prošlosti i sadašnjosti, režijske inventivnosti nema, ni u kom obliku, od slikovnih tehnika do kretanja kamere ili mizanscene, što naslov ukopava u žanr. S druge strane, radnja se odvija u malim prostorima jedne kuće, ali se zbog stalnog kretanja te izmjene likova i vremena ne može primijetiti klaustrofobičnost, pa film ‘diše’ dok istovremeno marljivo radi na uvećanju napetosti između zidova.

Malu selekciju likova utjelovljuju glumci dovoljno zaneseni da nam prodaju svoja stanja, a po nominalnosti karakterizacije dovoljno nezanimljivi da bi ih nakon filma zaboravili, zapravo sve njih osim Zrcala o kojem saznajemo uvijek iz druge ruke te gradimo njegovu moguću ličnost na temelju bezuspješnosti postupaka likova. Pojavna pasivnost Zrcala interesantno je prevaljana u dinamičnost posljedica, što je na podao način čini epitomom podžanra bez jasnog utjelovljenja. No, za jedan od problema filma može se uzeti relativna ispraznost likova prema kojima ne možete razviti bitne osjećaje, ali koji arhetipski oponašaju značenja podžanra (npr. Tim zauzima ulogu skeptika), dok se s bliženjem sve očiglednijeg kraja zadržava indiferentan stav. Neobično privođenje kraju, neobično s obzirom na strpljiv proces dotadašnjeg poentiranja, neobično u najmanjoj mjeri nalik izostavljenosti neke jedne scene, ostavit će vas ‘nezadovoljne u zraku’, zavisno koliko ste bili zahtjevan gledatelj. Nešto se još trebalo dogoditi ili je što drugo zaboravljeno, to je efekt u najmanju ruku. Možda nastavak? U svakom slučaju, ne ostavlja dobar trag i ne dopušta da nas preostali likovi ponesu u traumu.

M53 Katie Sackhoff stars in Relativity Media's OCULUS.  Photo Credit: John Estes ©2013 Lasser Productions, LLC. All Rights Reserved.

Kod motivacije likova, ključne za razvoj cjelokupne priče, uočavamo da se konflikt zapravo odvija između Kaylie i Zrcala. Za razliku od Tima, koji je prebrodio traumu, Kaylie ima duboko urezan problem sa Zrcalom i radnja je pokrenuta njenom željom ne tek da ga razbije i uništi – što se pokazuje teško izvedivim –  nego da snimi paranormalnost Zrcala i otkloni sa svoje obitelji svaku sumnju. Neki tvrde da je film u potpunosti neodrživ i da postoji zato jer se Kaylie odlučila bahatiti Zrcalu. Bilo je tisuće načina da zaobiđe prepreke koje Zrcalo postavlja likovima i uništi ga. Skloniji sam interpretaciji prema kojoj Kaylie nikada nije niti imala uzde u rukama, iako sama ta interpretacija nije bila temeljitije razrađivana u filmu, već je nabačena. U najmanju ruku pomoglo bi održati koherentnost događaja, dok bismo se u obratnoj analizi susreli s nizom iracionalnih odluka koje ne možemo opravdati tek u svrhe trajanja filma. U svakom slučaju, postiže dva rezultata: kao prvo, scenarij će svakako polučiti rasprave koje nemaju jasno utemeljene pozicije, što daje filmu pozitivan naboj, a kao drugo, pridonosi žanru autentičnim odnosom protagonista i antagonista.

Zaključno, spram mnoštva smeća što posljednjih godina dolazi u kina, Oculus je pozitivan iskorak što u tom smislu uspijeva biti poseban zahvaljujući konceptualizaciji priče. Da je proveden standardno, kao što je to npr. The Conjuring, bio bi dio mrtvog mora recentnog filma strave, ali odabranim pripovijedanjem deautomatizira i nas i žanr, zbog čega u manjoj mjeri nadskače ostale. Nedostaje mu profinjene strukture, detaljnije obrade unesenih koncepata ili možda brižnije odnošenje prema likovima ili fenomenu jeze, da bi se u bilo kakvom smislu doista uzdignuo nad mainstreamom. Zabavan je, uredu je – ali još uvijek horror flick, još uvijek gaca u bezličnosti.

4 komentara za “Oculus (2013.)

  • FILMOMAN says:

    Jedan od najboljih ispricanih filmova strave posljednjih godina pa ga ocijenujes 6.5/10? Ja ne razumijem ove recenzije, vecina filmova koji su na ovoj stranici imaju ocijenu 4,5,6…bez razloga dobivaju slabu ocijenu.Imam osjecaj da pokusavate biti vrlo strogi prema filmu ili jednostavno ne mozete uzivati u filmovima, razumijem da postoji puno losih filmova ali nisu svi tako losi.Poprilicno sam se iznenadio kad sam vidio ocijenu novog kapetana amerike 8.

  • Ne ulazeći u način ocjenjivanja kolega, svatko radi kako misli da je najbolje, problem kod numeričke skale pri ocjenjivanju filmova je taj da je dobar film nekom 10, a nekom 9, itd., sve do ne znam koje ocjene.

    Ako za najbolje filmove ostavimo i najbolje ocjene, onda neki film koji je ‘samo’ dobar mora biti nužno ocjenjen manje. Tu dolazimo do problema 10ki i 1ca, gdje je ili film super ili je smeće, nema sredine.

    Istina je međutim da su mnogi filmovi upravo u tom rasponu od 4-7, odnosno da su dobri, ali samo to. Ljudi koji ih rade posjeduju sva znanja iz filma da naprave filmove gledljivima i da se u njihovim pričama može uživati. Jesu li to najbolji filmovi svih vremena da zaslužuju 10ke, vjerojatno nisu.

    Ja ću prvi priznati da sam dosta strog, ali ne može se strogoća vezivati uz neuživanje u filmovima. Uživanje u gledanju filma, kod velike većine ljudi, najčešće nema veze sa stvarnom estetskom kvalitetom tog filma. Tako se često dogodi da iznimno dobri filmovi budu dosta hermetički, odnosno nepristupačni prosječnom gledatelju pa ih on zbog svog neuživanja u njima, krivo protumači kao loše. Filmovi su dobri/loši neovisno o tome je li gledatelj u njima uživao ili nije.

    Analiziranje i kritiziranje filmova je upravo teritorij gdje se treba što je više moguće subjektivnog dojma eliminirati i nastojati sagledati ono što je u filmu stvarno prisutno.

    Ako je neka priča loše ispričana, gledatelj to ne primjeti, već nesmetano uživa u gledanju filma i proglasi ga dobrim, zbog svog uživanja, to naravno nije realno stanje stvari. Međutim onda se pojavi neki kritičar, koji kaže, “ta priča je loše ispričana i navede zašto”, a osoba koja je gledala film pročita tu kritiku i ne složi se s njom, jer je ta osoba uživala u gledanju filma pa joj nije jasno kako netko nije uživao. Međutim taj koji kritizira ne nastupa iz pozicije uživanja, već iz pozicije analize i kritike, odnosno njemu uživanje ne predstavlja nešto što je mjerljivo, što uživanje kao takvo niti nije.

  • Sven Mikulec says:

    Znaš što me iznenađuje, Filmoman, što si dugo uz FAK, sudeći po komentarima tvojim. Vidim da svako malo svratiš. Pa zašto onda gledaš brojčanu ocjenu, kad kriteriji variraju od recenzenta do recenzenta?

    Ono što je Damjanu dobar film, on mu da 4, recimo. Kao, solidan film s dosta kikseva, ali nije za baciti. Ja, s druge strane, zbog struke gledam kao da ocjenjujem test iz gramatike. 50 posto i manje mi je pad ispita. Ono što je Damjanu, recimo, 4, meni je šestica.

    Nije bitna brojka, bitno je da se navikneš kako ljudi ocjenjuju, bitno je da čitaš, da razumiješ i iz teksta uspiješ stvoriti sliku što te čeka ako se odlučiš pogledati film.

  • DS says:

    @filmoman: Shvati to ovako: vecina iznesenih sudova temelje se na kontekstima, odnosno svaki neki stav, misljenje, recenica, izraz, sud, itd. ima svoj opseg vrijednosti. Npr. ako kazem ‘cetvrti dio serijala Twilight je najbolji dio’, to ne znaci da je dobar. To samo znaci da je od svih najbolji. Slicno, kada pisem da je Oculus najbolje isprican posljednjih godina, to ne znaci da je sjajan, jer se postavlja pitanje ‘a s obzirom na sto to je Oculus najbolje isprican?’ S obzirom na hrpu smeca koje izlazi stvarno je bolje isprican, ali u odnosu s drugim stvarima mozda je zapravo prosjecan, a takoder, komentar se odnosi iskljucivo na tehniku pripovijedanja – film jos uvijek moze imati jako lose druge elemente, npr. glumu, koja mu umanjuje vrijednost. Cilj recenice je bio pokazati da vrijedi vise od svih stvari sto su izasle, ali opet kada se sire promatra, zaboraviti ces za 2 dana da si ga uopce gledao.

Leave a Reply

Your email address will not be published.