Obrana i zaštita (2013.)

Piše: Marin Mihalj

Mostarac se ne može složiti sam sa sobom, nekmoli s prvim susjedom. Nekomu je zima hladna, nekomu je topla. Nekomu je ljeto vruće, a netko tvrdi kako pravom Mostarcu nikad nije ćevru. Netko je pravi Mostarac jer se u Mostaru rodio, dočim je netko pravi Mostarac samo ako je skočio sa Starog mosta. Ja se nisam rodio u Mostaru, visina se užasavam, ali smatram se pravim Mostarcem zbog jednog, jedinog razloga: znam prepoznati onih tjedan dana u godini kad je Mostar, nauštrb svega što ga koči, najnormalniji grad na svijetu. Tih tjedan dana smješteno je u mjesec travanj. Tih tjedan dana traje najugodnije proljeće. Tih tjedan dana Mostar je najljepši grad na svijetu, i to je činjenica! – složit će se svaki Mostarac, bio on Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Obrana i zaštita, čija je radnja smještena u Mostar, drugi je filmski uradak kazališnog redatelja Bobe Jelčića, rođenog Mostarca, i još je jedan možebitni razlog sloge: slozi neskloni Mostarci koji su gledali film znat će da se radi o punovrijednom umjetničkom djelu.

Slavko je protagonist Obrane i zaštite. Tipičan je nitko i svatko bilo kojega Mostara. Živi sa suprugom Milenom, koja je tipična supruga tipičnog Mostarca: šutljiva, submisivna, ali samo naoko – Slavko obično pleše kako ona svira, a da toga nije ni svjestan. U svojevrsnom očekivanju Godota, za potrebe ove priče nazvanog Dragan, kao i sina Kreše koji bi trebao doći doma, Slavko saznaje da mu je dugogodišnji prijatelj Đulaga preminuo. Treba i želi otići na dženazu, ali često mu znaju spočitnuti da je »više na njihovoj strani, među njima, a ne na našoj, među nama«. To, a i taj mu se vražji Dragan nikako ne javlja. Plus, kako bi Dragan reagirao da sazna? Bi li mu bilo svejedno, ili bi mu zamjerio? S druge strane, ako ne ode, neće moći pogledati Mileni u oči. Najgore, pak, neće moći pogledati sam sebi u oči.

1

Prije no što saspem salvu hvalospjeva Bobi Jelčiću i svima involviranim, moram priznati kako sam bio razočaran foršpanom. Štoviše, unaprijed sam otpisao film, jer sam mislio kako je zaplet Đulagina smrt; jer sam mislio kako je nerealno da se netko u 2012. godini u Mostaru boji preći na »drugu stranu«. Pogriješio sam. Obrana i zaštita nije film o podijeljenom Mostaru, premda površinski djeluje da jest. Jasna je, barem meni, Jelčićeva želja da kao čovjek koji poznaje Mostar u taj isti Mostar smjesti čovjeka koji više ne zna tko je. Odgojen i rastao u nekom drugom, za njega boljem vremenu, Slavko se, kao i većina te neke srednje klase koja je živjela u multietničkoj ili multikonfesionalnoj sredini, nakon završetka rata nije snašao i sada proživljava krizu identiteta. Smrću Đulage, s kojim umire i jedan dio njegove prošlosti, kriza je pojačana na n-tu. Otuda i ti kratki snovi ili snoviđenja o oduzimanju vlastitog života. Tjeskoba, neprestana. Paranoja, također.

Erol Zupčević je velemajstor, jer film zahvaljujući njemu izgleda poput pravog filma, a ne TV drame, što najčešće krasi filmove nastale na ovim prostorima. Zajedno s Jelčićem stvara seriju uspješnih, dugih kadrova snimanih iz ruke, u kojima je fokus na licima protagonista. Netko bi se takvoga postupka možda i preplašio, ali sasvim je jasno po gledanju filma da su pripreme za isti trajale dugo, te da su Bogdan Diklić, Nada Đurevska, Ivana Roščić itd. zbilja izvrsni glumci, posebno Diklić, koji je nevjerojatno uvjerljivo utjelovio Mostarca. Ali, snaga filma ipak počiva na savršenom scenariju Bobe Jelčića. On jednostavno razumije Mostar. Razumije ljude koji u njemu žive. Poznaje običaje, hakanje i rahatluk. Najbolje, pak, prikazuje tipično mostarsko naprdivanje ilitiga priču u prazno, u čemu smo svjetski prvaci.

bc

Dok Slavko čeka Dragana, shvaćamo da je život u Mostaru, i svakoj sredini sličnoj Mostaru, podjednako tužan i veseo, često u istom trenutku. Ako očekujete da vam Jelčić kaže tko je kriv i za što, odgovor nećete dobiti. Nije to priča o srušenom mostu, niti o bildanju negativne nacionalističke atmosfere.

To je priča o smiješnim životnim jadima u čekaonicama.

S drugim ljudima.

Dok čekamo Dragana.

8 komentara za “Obrana i zaštita (2013.)

  • Sanja says:

    u vezi ovog filma me muči činjenica da je pobrao sve moguće nagrade, a s kime god sam pričala o filmu svima je bio loš (uključujući i meni). još k tome dodaš činjenicu da mu je pubilka na Puli dala najnižu ocjenu i dobiješ čudnu situaciju gdje publika nije prihvatila film, ali je film osvojio more nagrada.

  • zovem se crvena says:

    prema tebi Sanja, pulska je publika mjerilo dobrog filma? u rangu remek djela Vjerujem u anđele? bobo jelčić nije populist, i to što publika nije prihvatila film, ne znači apsolutno ništa. sviđa mi se kako je “kazalištarac” pokazao “filmašima” kako se radi film kojeg se hrvatska ne treba sramiti. kritika ti je dobra, iako malo dosadna 😀

  • zovem se crvena says:

    E,da. jedan od ponajboljih ostvarenja moderne hrvatske kinematografije ima najnižu ocjenu u povijesti pule. a halimin put? joj,joj

  • Pogledao sam jučer film i moram reći da premda je dobar, nije toliko dobar.
    Možda se na papiru kao dobar odabir činila kamera iz ruke, međutim u praksi to nije tako. Skučeni prostori i minimalistička radnja nisu najbolji odabir za ovakvu režiju, tako da sam vrlo često gledao potiljke likova umjesto njihovih lica. Unatoč tome što je film relativno kratak, na momente su neki kadrovi puno predugi, čak i u tom kontekstu promatranja ljudi.
    Jedini lik koji iole dobije prostor u filmu je Slavko i on je dosta dobro karakteriziran, ali unatoč tome ipak nedovoljno jer fali i radnje i drugih likova da se taj njegov karakter stavi u kontekst.
    Usudio bih se reći da je najveći problem možda ovog filma što je zapravo vrlo nekomunikativan, jer većinu stvari koje kolega Marin spominje kao odlično pogođene u smislu autentičnosti prikaza ljudi i Mostara, ja nisam mogao identificirati uopće, jer mi nedostaje širi kontekst i za mene je to minus, jer opet kažem nije da se nije moglo, ali scenaristički rad na ovom filmu je vrlo siromašan, čak asketski.
    Bobo Jelčić je odlično konstruirao lik Slavka, koji sa svojim unutrašnjim problemima samo truje ljude u svom okruženju i to je super napravljeno, međutim osim toga nema puno pozitivnog što se može reći. Likovi su filmu su skupa sa Slavko svi pasivno-agresivni i ne mogu držati normalan razgovor bez urlanja i psovanja.
    Na kraju krajeva, tko je taj Dragan? Nakon toliko priče o tome, film završi taman kad se Slavko treba s njim sastati. Izuzev toga u filmu gotovo da i nema napetosti i bio sam vrlo razočaran kada nisam barem vidio osobu koja je u stanju Slavku unijeti toliku pomutnju u njegovu egistenzciju.
    Film izgleda super, ali je montiran dosta loše, zbog odabranog redateljskog stila koji meni nikako ne leži, jer previše toga ostane izvan kadra i izvan fokusa. Unatoč određenim plusevima ima tu i dosta minusa, barem meni.

  • Maja says:

    Ok, ovo nije film o bildanju negativne nacionalističke atmosfere, ali meni ovaj film općenito nije o Mostaru i pravim Mostarcima, nego o nekakvom tipu koji si je utuvio da je sve protiv njega, da se nalazi u situaciji u kojoj mora birati između reda i koristi i koji, eto, slučajno živi u Mostaru. Ovdje su spomenute stvari koje su mi se svidjele, a i one koje mi baš nisu legle (potiljci, predugi kadrovi i sl.) i na kraju ispada da ovaj film zapravo puno više cijenim, nego što ga volim 😀

  • u obranu Mostara says:

    Kada sam saznala da je film dobio toliko nagrada u Puli i usput pročitala da je o “podijeljenom Mostaru”, unaprijed mi je sve bilo jasno, tj. muka jer sam osjetila o čemu se radi. A onda sam film gledala, i moj se osjećaj potvrdio. Režija odlična (doduše “kazališna”, ali zbog tog valjda posebno u tehničkom smislu – nisam stručnjak) ali užasno i ponižavajuće površna tematska perspektiva.
    Da je prikazan bilo koji drugi kontekst u kojem se odvija ljudska kriza, za mene bi film bio hvale vrijedan. Ili,da na onom nišanu što ga onaj klinac nosi kad povorka ide prema groblju piše npr. 1995. godina a ne 2012., rekla bih, jeste, tako je bilo.
    Ali, tako više nije. Promašeno i žalosno… I u Mostaru ljudi u 2012. imaju tv na kojoj se ne čuju samo vijesti u kojima je glavna tema čuvena mostarska podjela, ne biste vjerovali, ali tako je. Malo su otvoreniji prema svijetu i često zijevaju na spomen podjele. No, začarani krug se pokrenuo i mit je dobio svoje pristaše koje je oduvijek imao. Kako se onda izvući iz toga i vikati iz nekog prikrajka da to više – NIJE TAKO! To je zapravo glib u koji Mostar guraju – jeftina patetika. Puno bi se o ovome dalo napisati, ali što da se radi… Žao mi je, stvarno mi je žao, i ja bih se ispričala svim Mostarcima na iskrivljivanju istine da sam na mjestu onih koji su pravili film a koji odavno ovdje ne žive (koliko sam shvatila). Jer, jasno mi je da cijela regija na izboru teme o bosanskoj (ups, izostavila sam hercegovačkoj, ali tako svi rade) bezizlaznosti aplaudira upravo zato što nikada u Mostaru nije ni bila i ostala je impresionirana ratnom (jugonostalgičarskom) dramatikom i bijedom poratnih godina. Lijepa pljuska, nema šta!

  • Sanja K. says:

    Meni je film odličan (iako ima filmskih mana, poput ponekih scenaristički neutemeljenih predugih scena), a po meni govori o praznoj “komunikaciji”, o komunikaciji u frazama koja ništa ne daje (vrlo prisutnoj na našim prostorima) i emotivnim blokadama i gubljenju smisla i identiteta kao posljedici toga. I k tome još izvrsno nosi specifikum ovih naših prostora – osobno, nemam nikakve veze s Mostarom, ali meni je prikazao naš mentalitet onako kako ga ja osjećam. Za mene je mogao biti smješten i npr. u Vukovar ili Dubrovnik ili negdje gdje rata nije takoreći bilo. A ono što se dogadjalo u ratu i ovo kako živimo nakon njega ima puno veze s tom manjkavosti (ne-komunikacijom) i uopće s nepostojanjem svijesti o tome. Tako da sam bila oduševljenja time da je neki naš film baš na nekoj dubljoj razini dotaknuo bitne teme. Tko shvati – razumjet će 😉

  • Sanjin says:

    ima se ovdje dosta toga pohvaliti, al na zalost i puno minusa. najveci problem je sto nema zapleta ni neke jasno poruke filma niti nesto nad cim cemo se zamisliti, nego samo na interesantan nacin opisana ne tako zanimljiva prica o Slavku koji jeste dobro napisan i odglumljen lik, al nista vise od toga. Svidila mi se kamera, svetlo al mnogi kadrovi predugi i ruzno sjeceni. realno sve ovo je moglo stati u 40min bez da se ista izgubi na sadrzaju i da se prenesu sve poruke (kojih je bilo malo). i na kraju filmovi se snimaju zbog publike a ne kriticara

Leave a Reply

Your email address will not be published.