Obitelj Miller (We’re the Millers, 2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Obitelj Miller (We’re the Millers, 2013., 110 min.)

Režija: Rawson Marshall

Scenarij: Bob Fisher, Steve Faber, Sean Anders, John Morris

Glume: Jason Sudeikis, Jennifer Aniston, Emma Roberts, Will Poulter, Ed Helms, Nick Offerman

Ocjena: 7/10

 

Aktualni je standard foršpana postalo serviranje potpune radnje filma. O razlozima bi se svakako dalo raspravljati, ali vam niti jedan ne može opravdati raspršenje uzbuđenja. I dok mnogi žanrovi mogu iskoristiti užasnost takvih foršpana, komedije to zaista ne mogu. Jedino što komediju iz lošeg foršpana može izvući, dakle onog koji otkrije sve njene tajne i iskoristi najbolje viceve, jest saldo skrivenih doskočica, što je vrlo rijetko. We’re the Millers nova je žrtva takve politike, ali vrijedi zaustaviti oko. Ne na foršpan, nemojte gledati foršpan. Umjesto toga, pročitajte recenziju.

Jason Sudeikis u ulozi je Davida, iskusnog dilera droge, sitne ribe velikog grada i usamljenika. Trza na susjedu Rose (Jennifer Aniston) s istog kata, striptizetu pred deložacijom, a s jednim je od mlađih sustanara, Kennyjem (Will Poulter), u stalnom kontaktu zbog Kennyjeve želje za travom. Povremeno, u kvartu im se pojavljuje mlada djevojka Casey (Emma Roberts), dijete disfunkcionalne obitelji i lutalica. Prilikom napada huligana na Casey, Kenny i David upetljaju se u sukob i on rezultira pljačkom Davidovih zaliha novca i droge. Ekscentrični šef Brad Gurdlinger (Ed Helms) obeća Davidu oprostiti dug, ako za njega iz Meksika u SAD prokljumčari paket droge. Očajnom Davidu na pamet pada ideja obiteljskog putovanja kao paravana za narko-operaciju i on potom nagovara Rose, Kennyja i Casey na uloge majke, sina i kćeri. Nevoljko, oni pristaju na kriminalno djelo potaknuti novčanom ponudom koja bi ih izvukla iz problema.

Dakle, četiri scenarista iza We’re the Millers uzimaju premise obiteljskih romantičnih komedija, izmještaju im polove i formiraju novu ideju. Na svojevrstan način radi se o dekonstrukciji klišeja te iako u filmu postoje trenuci tipični, gotovo nezaobilazni za rom-com, način njihove izvedbe vidljivo odstupa od formule. Gore-ne-može logiku odvijanja događaja stroži će analitičari vjerojatno anticipirati, ali neovisno od toga film još uvijek nudi dovoljno raznovrsnih makro promjena na razini radnje i mikro promjena na razini odnosa likova, da ne podsjeća na druge komedije. Od dobre su ideje mogli napraviti nekoliko jednostavnijih varijanti i prodati sandlerovski ispljuvak, no umjesto toga, moguće su zaplete pogurnuli dovoljno daleko da film zabavlja bez da izgubi koherenciju.

Iz trzavica u montaži proizlazi tendencija da isporuka šala traje predugo, odnosno da se u lancu dosjetki njihova efektnost gubi rastezanjem. Djeluje, naime, kao da je potrebna frakcija sekunde da se glumci sjete što moraju napraviti. Oni koji su, primjerice, vidjeli foršpan, moći će prosuditi da su šaljivi dijalozi tamo finije povezani. S druge pak strane, vidjeti foršpan znači izgubiti impakt šala u filmu, stoga valja pretpostaviti da će šale biti puno smješnije onima koji će foršpan izbjeći. Problem tempiranja, doduše, tiče se i trenutaka obrata – scenarij likove iz napetih situacija koje vuku na propast plana izvlači često i s predvidljivim efektom. To je glavna izlika za postavljanje novih neugodnih situacija, što nas naprosto sebi priuči i prestaje zabavljati. Nadalje, scene u kojima likovi pokušavaju održati paravan lažne obitelji, dok se istovremeno svađaju ili im kontrola situacije curi kroz prste, izuzetno su nategnute čak i za jednu komediju. To također vrijedi za komične scene u kojima se likovi spontano počinju ponašati kao obitelj. Neke uspiju, neke su pak sasvim papirnate.

Spominjući scene svađa, međutim, kao načelni problem filma trebao bi se zapravo istaknuti veoma živčano utjelovljeni David. Kao što gledatelji više ne podnose likove koji isključivo vrište u filmovima strave i kao što više ne podnose likove čija isključiva glupost druge dovodi u opasnost, tako bi i David mogao postati mrzak neprestanim lajanjem i čangrizavošću dok je istovremeno potpuno beskoristan. Ponašanje je prisutno u dovoljnoj mjeri da scene s njegovom iskrenošću i nježnošću uopće ne izgledaju njemu prirodne jer se on naprosto ponaša kretenski, stoga njegova konačna artikulacija u iskrenog prijatelja nije uvjerljiva, iako bi tome razlog moglo biti i loše tempiranje trenutaka.

S druge strane, Kenny, Casey i Rose veoma su ugodni i simpatični likovi, a među njihovim utjeloviteljima vlada izuzetno kvalitetnija kemija no spram odnosa sa Sudeikisom. Robertsica i Poulter adekvatno glume delinkventa i naivca, dok je Aniston, najbolja među performansima filma, uvjerljiva i draga kao jednostavna, ali sposobna žena koja nije zaslužila naći se u situaciji u kakvoj se našla. Njena su gluma i izgled splet poznatih mogućnosti još od Friends naovamo, ali je upravo u tom smislu bila savršeni odabir za Rose kakvu dobijemo u filmu. Detalji njenih gestikulacija pridaju njenom liku prirodnost kakva je manje prisutna među drugim glumcima filma, što bi je kod većine trebalo učiniti najdražim likom. Izbor sporednih likova manje je relevantan i ne naročito inspirativan. Njihov predstavnik, Ed Helms kao Gurdlinger, svojim je infantilnim ponašanjem više karikatura nego li zabava, iako je, ponovno, foršpan dao naslutiti drugačije. Ne može se očekivati kakav novi Leslie Chow, ali bi laž bila reći da nisu svoj posao odradili prigodno. Maleni gagreel detalj u odjavnoj špici pomaže ostavljanju osjećaja dobre zabave.

Kada je u pitanju sam humor, prisutne su vrlo dobre doskočice kao i osrednje šale, bolje i lošije pogođeni lanci sprdajućih komentara. Veća je zabava promatrati četiri sukobljena lika međusobno, nego što bismo šale mogli nazvati genijalnima. Međutim, i u ovom je filmu dobar dio njih temeljen na seksualnosti, što uključuje i nekoliko prilično neočekivanih kadrova golotinje i seksualnih činova. Dakako, ne valja komentar shvatiti kao da se radi o Boratu, ali je u svakom slučaju manje tipično po klasu ovakvih filmova. To znači da se We’re the Millers oslanja na 1) komične obrate koji likove polažu u sve gore situacije i 2) provjerenu formulu podstavljene ljudske perverzije. Njihovo međusobno klevetanje i srčano nabacivanje srednjim prstom, ipak, ugodno zabavlja.

Za We’re the Millers je možda najvažnije što ne nastaje osjećaj gledanja potpuno potrošne komedije kvalitete ispod one za koju se predstavlja, odnosno We’re the Millers ima pristojnu tendenciju biti ugodna zabava s još neviđenom premisom uronjenom u rom-com tradiciju klišeja, naročito u društvu. U tom smislu, ljubiteljima američkih komedija trebao bi biti ponajbolji film smijeha s obzirom na ponude posljednje vrijeme, ali bi se lako mogao svidjeti i skepticima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.