Recenzija s FEST-a: Nulti teorem (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Među kritikom još i postoji nekakav odmak prema radu Terryja Gilliama otkako se škvadra koja je radila Monty Python razišla, a čega kod publike nema. Ona je tu strogo podijeljena na one kojima je Gilliam izuzetno privlačan i kvalitetan redatelj koji stvara svoje uvrnute i atraktivne svjetove, i na one kojima je Gilliam potrošen ili naporan. Činjenica je da njegovi filmovi variraju u kvaliteti, da znaju biti kaotični i konfuzni i da mu je više stalo do „outlandish“ vizualnog identiteta nego do koherentne priče. Iako njegovi filmovi često imaju kritičku oštricu uperenu na društvo i pravac u kome se ono kreće, nerijetko tu poruku ne uspijevaju prenijeti.

Ipak, apsolutno stoji da Terry Gilliam ima svoj prepoznatljiv stil, vrišteći, frenetičan, fantastičan, s epskim izražajem. Njegov osnovni medij je fantastika, bilo znanstvena (Brazil, 12 Monkeys), bilo avanturistička (The Adventures of Baron Munchausen, The Imaginarium of Doctor Parnasus), ali i distorzirana realnost (Fear and Loathing in Las Vegas). I visokobudžetni ili ne, njegovi filmovi ne izgledaju jeftino po vizualnom identitetu.

7

Takav je slučaj i s The Zero Theorem, SF filmom koji kao da je crpio inspiraciju od Philipa K. Dicka i koji ima ambiciju natjerati nas da mislimo. Gilliam tvrdi da je to, uzevši u obzir razne parametre, njegov film s najmanjim budžetom, skupljenim s triju strana i snimljen u Bukureštu u manje od mjesec dana, ali na vizualnom planu to se ne vidi, jer su efekti osmišljeni do detalja i izvedeni perfektno. Manjak budžeta možda će se osetiti u možda preranom, napadnom i prezgodnom završetku filma, ali to je moguće problem originalnog scenarija, a ne „sječe“ uslijed produkcijskih uvjeta.

U centru je priče Qohen Leth (Waltz s obrijanom glavom), autistični suludi kompjutoraš koji živi u bivšoj crkvi i radi u velikoj firmi u cubicle okruženju koje liči na Las Vegas. Njegov kompjutor izgleda kao slot mašina, a njegov posao procesiranje je podataka, apstraktnih „ezoteričnih entiteta“. Kada ne radi, žali se što mora trošiti vrijeme na kretanje po gradu, nefunkcionalnu komunikaciju s drugima i mogućnost da propusti važan telefonski poziv koji će mu objasniti smisao života. Njegov jedini kontakt s nekakvim je kompanijskim tajnikom, pričljivim Jobijem (Thewlis) koji mu daje zaduženja i skuplja rješenja, pritom ga sve vrijeme zove Quinn, što je jedna od dvije fore u filmu koja postaje iritantna od prevelike upotrebe. Druga je Qohenov govor o samom sebi u množini (Royal We), koji je tu da nam objasni da njemu fali neka daska u glavi. Ako nismo shvatili bez toga, bez brige, nećemo ni s tim. Uostalom, govorna shema slika je ludosti i autizma, kolega Bob (Hedges) sve druge oslovljava s „Bob“ jer je to lakše i praktičnije nego da im pamti imena.

8

Kada nakon sastanka s Managementom (po naški Upravom, igra ga Matt Damon sa sijedom perikom) Qohem dobije premještaj da radi od kuće, njegovi snovi možda su ispunjeni. Ali ono što on ne zna, to je da rad na dokazivanju naslovnog Nultog teorema (po kojoj je sve ništa) zna biti naporan i stresan. U tu svrhu u priču ulazi cyber prostitutka Bainsley (Thiery), koja nudi usluge tantričkog cyber seksa i koja je tu da se Qohen opusti, relaksira i zaboravi na probleme s teoremom u koji se ne mogu uklopiti sve kockice (simulacija toga izgleda kao neki 3D puzzle), a da se na drugom mjestu nešto ne sruši. Jasno, teorem je apsurdan, ali njegovo fenomenološko objašnjenje je uvjerljivo: on treba dokazati da ništa u životu i smrti nema smisla, da je nastanak kozmosa ništa drugo nego slučajnost ili greška, te da je njegov nestanak, usisavanje u crnu rupu po istom principu slučajnosti i greške neizbježan.

U tom momentu iz domena apsurda i periferno date, ali elaborirane satire na temu tehnološkog napretka društva (prisutne su reference na gadgete) i reklamokracije (sve je na prodaju, od turističkih aranžmana i akcija do članstva u Crkvi Batmana Iskupitelja, i to je stalno prisutno, „in your face“) na neke filozofske i pseudo-filozofske teme strahova od života i smrti. Jedan punchline koji bi trebao biti dubok, taj da je kaos potencijalni izvor profita, nije ništa novo na filmu i u životu, ali je relativno efektan, a bio bi efektniji da kraj nije zbrzan i tako zgodno, propovjednički povezan (ako ste pomislili na 12 Monkeys, na dobrom ste tragu).

12

Ipak, pored nekoliko prilično krupnih mana, The Zero Theorem jako je atmosferičan i duhovit film (zezanje na temu Matrixa – neprocjenjivo) i u svakom slučaju predstavlja dobru zabavu. Gluma dvojice glumaca s najvećim imenima i ključnim ulogama u radnji veoma je inovativna, jer je u pitanju manirizam drugih glumaca. Christoph Waltz igra tipičnu John Malkovich ulogu na tipičan način Johna Malkovicha, dok Matt Damon igra tipičnu ulogu Phillipa Seymoura Hoffmana, na tipičan Hoffmanov način. Tilda Swinton ima produženi cameo kao kompjutorski program za psihoterapiju i posjeduje onu svoju tipičnu analitičnu (analitičarsku) hladnoću. Iako s plićim, skoro tipskim likovima i jednostavnijom karakterizacijom, Thewlis i Hedges solidni su u svojim ulogama. Najnezahvalniju ulogu, pak, imala je Melanie Thierry, s obzirom da od njenog lika vidimo samo javnu i internet personu, bez uvida u privatnost.

Sve u svemu, The Zero Theorem solidan je i zabavan film koji sjajno izgleda. To vrijedi za prvo gledanje, pošto u drugom, kad je radnja poznata i kad frenetična atmosfera ne može ponijeti čak ni manje treniranog gledatelja, slutim rupe, propuste i utisak sklepanosti u velikoj brzini, i svakako neumjerenu ambiciju. Ustvari, najveći problem ovog filma je što je tematski, donekle i stilski (retro futurizam), najsličniji Brazilu, i što su neizbježne usporedbe s prethodnikom, iako ima drugačije stvari u fokusu. The Zero Theorem nije toliko dobar, ali Brazil je jedan i jedini, pa onda postaje upitno zašto bi jak autor poput Gilliama napravio grešku i natjerao nas da mislimo na njegov bolji film.

2 komentara za “Recenzija s FEST-a: Nulti teorem (2013.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.