Non-stop (2014.)

Piše: Dragan Antulov

Još uvijek nerazjašnjeni nestanak malezijskog Boeinga 777 stvorio je priču koja ne silazi sa svjetskih naslovnica, ali također poslužio i kao besplatna reklama za Non-stop, najnoviji filmski triler čija je tema prilično bliska sve glasnijim špekulacijama o sudbini iščezle letjelice. Takav splet slučajnosti prilično je dobro došao njegovim autorima, s obzirom da bi inače od najvećeg dijela publike i mainstream kritike bio unaprijed otpisan kao bezlični konfekcijski proizvod te utonuo u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Odnosno, mogao je završiti kao Ukradeni identitet, triler u kome je španjolski režiser Jaume Collet-Serra prvi put surađivao s Liamom Neesonom, sjevernoirskim glumcem koji se posljednjih godina prilično trudi postati Charles Bronson našeg doba. Isti se tim, kome se priključio i Joel Silver, legendarni producent akcijskih filmova, okupio i za Non-stop.

Neeson u filmu tumači lik Billa Marksa, američkog federalnog zračnog šerifa, odnosno agenta zaduženog za zaštitu putničkih zrakoplova od terorističkih napada. Marksa život nije pretjerano mazio, te od poslovnih i osobnih trauma utjehu nastoji pronaći u boci. Svi njegovi problemi se, međutim, učine ništavnima kada usred leta od New Yorka za London primi poruku u kojoj nepoznati pošiljatelj prijeti kako će svakih dvadeset minuta ubiti po jednog putnika ako se na njegov bankovni račun ne isplati 150 milijuna dolara. Marks se suočava sa situacijom u kojoj mora prvo otkriti je li riječ o nečijoj neukusnoj šali, a kada se ispostavi da je prijetnja stvarna, mora otkriti koji je od mnogobrojnih putnika ubojica. Problem je u tome što njegova istraga, kao i napori da izbjegne paniku među putnicima, stvaraju nelagodu i paranoju, pa na kraju i putnici i Marksovi pretpostavljeni na zemlji postanu uvjereni da se zračni šerif odmetnuo i u vlastitoj režiji orkestrira otmicu zrakoplova.

8

Osnovna ideja filma – koju su osmislili John W. Richardson i Chris Roach – prilično je jednostavna, a na prvi pogled izgleda kao “sašivena” za prvoklasni triler. Radnja je vremenski i prostorno ograničena, a zaplet koristi klasičnu “whodunitt” tehniku kriminalističkog žanra, odnosno protagonista koji mora pronaći tajanstvenog zlikovca. Ono što Non-stop izdvaja od sličnih trilera jesu naznake društvene relevantnosti, odnosno često referenciranje 11. rujna i dilema koje je taj traumatični dan nametnuo suvremenim društvima. S jedne strane imamo državni aparat, koji se pod parolom nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma oboružao donedavno nezamislivim ovlastima i tehničkim sposobnostima da “iščeprka” najintimnije detalje o svakom čovjeku. S druge strane sav se taj represivni aparat može itekako zloporabiti, kako od sigurnosnih djelatnika koji se njime koriste za privatne potrebe, tako i od zlikovaca koji paranojom i birokratskim procedurama mogu manipulirati upravo tako da izazovu katastrofu koju je država morala spriječiti. Zanimljiv motiv scenarija predstavlja i suvremena tehnologija, odnosno naviknutost današnjih ljudi da, oboružani svakojakim gadgetima, budu 24/7 informirani o svim mogućim događajima; u slučaju protagonista to za posljedicu ima ne samo poteškoće u nastojanju da spriječi paniku, nego i to da postane ekspresno proglašen krivim od strane medija.

Ti su intrigantni motivi scenarija, na žalost, kompromitirani komercijalnim imperativom prema kojem je Liam Neeson prije svega akcijska zvijezda. To znači da je publika u kino-dvorane došla gledati Ramba, a ne Herculea Poirota te da će tvorci Non-stopa film započeti kao triler, a završiti kao akcijadu u kojoj, po običaju, Neesonov lik koristi šake umjesto mozga kako bi negativce rasturio kao beba zvečku. Svemu tome treba pridodati i obvezne pucnjave, eksplozije i dramatičnu završnicu, pri čemu je kompromitirano svako nastojanje da film bude uvjerljiv. To također uključuje i negativce, čiji se plan doima demonski složenim i efektnim, ali za koje se na kraju ispostavi da su patetične “lujke” s prilično upitnim i ne baš previše uvjerljivim motivima za svoj zločin.

7

Za one koji su, pak, unaprijed bili svjesni ograničenja koje postavlja akcijada s Neesonom u glavnoj ulozi, Non-stop i nije predstavljao preveliko razočarenje.  Marksov alkoholizam i traume predstavljaju dovoljnu varijaciju na temu tako da Neeson može prikazati malo više svojih glumačkih sposobnosti nego inače. Potreba za velikim brojem sumnjivaca je, pak, pred ekran dovela i veliki broj vrlo sposobnih karakternih glumaca koji, s različitim uspjehom, nastoje izvući maksimum iz likova. Oskarovka Lupita Nyong’o tako nije ostavila neki dojam u ulozi stjuardese, za razliku od Michelle Dockery, koja je mnogo efektnija kao njena kolegica koja sve vrijeme, usprkos očiglednom strahu i nepovjerenju prema Marksu, nastoji zadržati profesionalni stav. A i Collet-Serra je, sve do završnice kojom dominiraju pirotehnika i CGI, obavio prilično dobar posao kao režiser. Joelu Silveru ovo nije naslov u filmografiji kojim će se moći posebno ponositi, ali ni pretjerano sramiti.

6 komentara za “Non-stop (2014.)

  • Srdjan says:

    Tko ili sto su lujke??

  • tonymelo says:

    Lujka = luđak.

  • Mario says:

    Nakon što me je nastavak filma 300 skroz razočarao, ovaj akcijski “hitić” me ugodno zabavio. Sve u svemu gledljivo i ajmo reć realno. Dobar Liam! 6.5/10

  • Deckard says:

    “Za one koji su, pak, unaprijed bili svjesni ograničenja koje postavlja akcijada s Neesonom u glavnoj ulozi, Non-stop i nije predstavljao preveliko razočarenje.”

    Ovu rečenicu ne razumijem.

    Zar je film razčarenje za sve osim za one koji su Liama naučili gledati u Taken filmovima? Po čemu? I, rasprave radi, koja su to ograničenja koja idu zajedno u paketu s akcijskim filmovima u kojima glumi Liam? Da je on junak? Ili da će spasiti dan? Po tom kriteriju treba preskočiti gledanje Flightplana jer će, naravno da hoće, Jodie Foster svima dokazati da nije lujka i da joj je kćer stvarno nestala u avionu. Ta nije to Dostojevski susreće Von Triera na mirnom letu.

    Zašto su otmičari patetične lujke?

    Zbog motiva otmice aviona? U pitanju je osveta zbog činjenice da avio-kompanije uopće nemaju sigurnost. Da, pregledaju vam prostatu na aerodromu, ali kad netko otme 4 aviona u jednom danu to nije slabo osiguranje, to je kompletni izostanak osiguranja i sasvim sam siguran da ima ljudi koji se i danas pitaju kako je to, unatoč svim sigurnosnim mjerama, bilo moguće izvesti. Ne vidim baš zbog čega bi to bio patetičan motiv da se nešto napravi.

  • DS says:

    Nisam gledao film jer izgleda kao uobičajena akcijada s Neesonom. :>

    Komentar hoće reći: film vrišti ‘akcijada’, jednostavan setting, lik i kriminalci, ništa ne pokušava, razbibriga, standardno snimanje, a ako se, za one upućenije, uzme u obzir tko je redatelj, onda zna da će možda biti ovdje negdje upisana koncepcija trilera, ali mu promo materijal govori da neće. Akcijade su uglavnom takve, zbog čega je svakome unaprijed otprilike jasno što će se u filmu dogoditi (iako to ne znači, dakako, da ne valja filmu dati priliku), a s obzirom da se neko posljednje vrijeme Neeson pojavljuje u ovakvim ulogama, onda je time autor htio reći da ima i karakterističnog glavnog lika jer – kako to obično biva – glavni likovi u akcijskim filmovima su standardan performans nekog glumca (Willis, Washington, Statham, Stalone…).

  • Deckard says:

    To su predrasude.

    Jednom sam već rekao da je to problem svih koji pišu o filmovima, nedostaje neke objektivnosti (uključujući i mene samog). Clint Eastwood ima jedan te isti tip uloge kroz cijelu karijeru, čini li ga to manjim autorom nego što jest? I film pokušava, iako malo na zatupljen i sirov način, postaviti prava pitanja jer je PRVI koji je 9/11 izvukao iz dva događaja (velika tragedija i velika taboo tema) i prestao od njega raditi zabranjenu zonu. Istina, pitanja su postavljena kroz prizmu akcijskog filma, ali čini li ih to manje vrijednima? Osobno sam jako dobar poznavatelj akcijskog žanra, svih njegovih nijansi i razvoja, i mogu otvoreno reći da je film ponudio malo i materijala da ne bude potpuno tupa “akcijada”. Doduše, njegova premisa je već viđena, kao i koncept razvoja priče (koliko vidim/čitam nitko nije skužio da je upotrijebljena formula iz prvog Scream filma za izradu napetosti) ali nije viđena u akcijskom filmu.

    No, iako cijenim tvoj odgovor, volio bih da se i autor uključi jer napisani komentar je poprilično jasan i fino konstruiran te mu nije potrebna treća strana da ga pojašnjava. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.