Noćne kronike [D. Gilroy, 2014.]

Piše: Damjan Raknić

Louis Bloom fokusu je filma Nightcrawler, koji svoj naslov preuzima iz slenga kasnonoćnih snimatelja televizijskih vijesti, jer oni za sebe kažu da „pužu noću“, odnosno nightcrawlaju. Louis (Jake Gyllenhaal) na početku je filma sitni lopov željan zarade. Nakon što ga osoba kojoj pokušava prodati ukradene cijevi i metalnu ogradu odbije zaposliti, on na putu kući na autoputu svjedoči automobilskoj nesreći. Kada ubrzo nakon njega na mjesto nesreće dođe iskusni nightcrawler Joe Loder, Louis odlučuje promijeniti karijeru.

Koliko je u 2014. kritiziranje medija aktualna tema? Te nadalje, jesmo li u smislu kritike medija gledanjem Nightcrawlera dobili novu perspektivu na njihov rad? Premda se može činiti kao da bi takva tema stalno trebala biti na repertoaru, Nightcrawler nam u tom pogledu ne nudi ništa novo, a i ono malo kritike koju upućuje prema televizijama koje šok-taktikama žele doprijeti do gledatelja ne radi na osobito rječit i dubok način. U današnjem dobu odrubljivanja glava novinara na internetu i (do određene granice) slobodnog pristupa raznim videomaterijalima putem istog teško je biti šokiran snimkama koje ova vrsta snimatelja rutinski prikuplja i prodaje televizijskim postajama.

K72A3451d.tif

Nightcrawler je, usprkos pokušaju da egzistira u širem kontekstu filmova o medijima, ipak u svojoj srži karakterna studija. Međutim, karakterni rad koji scenarist (i redatelj) Dan Gilroy ostvaruje podosta oscilira u kvaliteti. Louis Bloom u suštini je jednodimenzionalan lik, a takvi likovi, ma koliko šokantno bilo njihovo ponašanje, jednostavno nisu dovoljno zanimljiv materijal za gotovo dvosatno promatranje, koliko film traje. Štoviše, samog Louisa teško je do kraja i definirati budući da se priroda njegova lika mijenja na samom početku filma, a o toj promjeni ostatak radnje ovisi. Jedina karakterna crta koju posjeduje određena je varijanta osobne ambicije, ali ona nije do kraja razrađena te se manifestira tek kroz želju da napreduje u poslu za koji kao da nije ni znao da postoji sve dok nije svjedočio prometnoj nesreći. Osim toga, Louis nema apsolutno nikakav moralno-etički kompas koji ga vodi kroz život, a to čini prezentiranje njega publici problematičnim, jer se željena gadljivost koju njegovo ponašanje u gledatelju mora proizvesti konstantno treba pojačavati. Premda se u tome donekle uspijeva, zbog suštinske nas jednodimenzionalnosti čak ni ta činjenica ne može zainteresirati za njegovu sudbinu.

U vizualnom aspektu film jest dojmljiv. Za specifičan je izgled zaslužan direktor fotografije Rober Elswit (stalni suradnik Paula Thomasa Andersona), služeći se vrlo zasićenim bojama te neonskom i uličnom rasvjetom. S obzirom da je veći dio radnje filma smješten u noćne sate, Noćne kronike posjeduju određenu nadrealnu notu koja je, s obzirom na sadržaj filma, s njime savršeno usklađena.

2

Usprkos tomu što se maksimalno oslanja na vizualni dojam, ovaj Gilroyev redateljski rad ostaje najviše vezan uz razvoj radnje i glavnog lika, odnosno u ovom slučaju nedostatak razvoja. Gilroy efektivno kadrira i gledatelj je većinom uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, ali nedostaje nadogradnja u širem tematskom smislu. U ovakvom filmu koji je dosta tanak sa sadržajem kadrovi se često produžuju ne bi li se sugeriralo da se u prikazanom događa nešto više nego što je to slučaj. Redatelj tako zna pretjerati s krupnim planovima, time razvodnjujući njihov sadržaj. Tempo je filma također neujednačen, te se tek nakon poprilično slabašne prve trećine dinamika i ritam bitno poboljšavaju, kulminirajući iznimno uzbudljivom akcijskom scenom koja zaključuje Bloomov uspon u poslu prikupljanja videosnimaka za vijesti.

Čak ni u žanrovskom smislu stvari nisu čiste, jer se tijekom filma pojavljuju određeni momenti koji imaju komične pretenzije, tj.oni se potenciraju kroz način govora i vokabular glavnog lika. Međutim, ti trenuci su prerijetki i, što je važnije, nisu usustavljeni u ostatak građe pa djeluju artificijelno, premda su među publikom s kojom sam ja gledao film ipak izazvali željeni učinak.

4 - Copy - Copy

S druge strane Jake Gyllenhaal je dobar kao Bloom, kombinirajući njegov opsesivan pristup vlastitom napretku i prezentaciju sebe kao poželjne osobe, bilo u profesionalnom bilo u privatnom smislu. Louis je previše direktan, a njegov nastup uključuje gotovo komičnu dikciju koja ostavlja dojam kao da čita članke s Wikipedije koje je naučio napamet. Nije naodmet reći da je Gyllenhaal ovim filmom nastavio vrlo dojmljiv rad započet nakon što je Prince of Persia: The Sands of Time tako neslavno propao. Osobno više cijenim njegov rad u nekim drugim filmovima, mada time nikako ne želim umanjiti njegov rad ovdje. Nažalost, drugih glumačkih izvedbi vrijednih spomena u filmu nema, što se nadovezuje na činjenicu da se ovdje zapravo radi o studiji karaktera jedne osobe. Drugi su likovi većinom tek ljuske s najosnovnijim ljudskim karakteristikama, što je šteta.

Zarobljen u tematskom okviru kojem ne doprinosi značajno te vezan za lik koji je suštinski nezanimljiv i površan, film od čiste prosječnosti spašava impresivna glumaJakea Gyllenhaala i odlična fotografijaRoberta Elswita. Dan Gilroy nam u smislu scenarija i režije ne nudi dovoljno raznolikosti, prečesto se oslanjajući na stereotipe te ne odlazeći dalje od površinske razine. Zaključno, Nightcrawler previše puže da bi se mogao smatrati ičim više od korektnog i nespektakularnog naslova.


Iz drugog kuta

18 komentara za “Noćne kronike [D. Gilroy, 2014.]

  • Jure says:

    Louis je sociopat, zbog toga djeluje toliko jednodimenzionalno i distancirano. Upravo zbog toga je posao nightcrawlinga nešto u čemu se pronašao i u konačnici uspio, jer mu nedostaju osnovni ljudski osjećaji poput suosjećanja. Sve o svijetu upija sa interneta, nema razvijen odnos s ljudima.

    On za razliku od drugih snimatelja nije brinuo za unesrećene koje je snimao, nije brinuo ni da li smeta vatrogascima i hitnoj koja im želi pomoći. Gurao je kameru u lice ljudima, rušio norme ljudske pristojnosti i poštovanja, sve zbog toga što ih ne poznaje i ne mari za njih.

    On je konstruiran i duboko promišljen lik, ako ga sagledaš i analiziraš kao osobu koja ima asocijalno ponašanje. Ako je ovaj film studija karaktera, onda je to studija karaktera koji pati od asocijalnog ponašanja. On je, kao i naše moderno društvo uguglao u nasilje kojim nas hrani TV i ostao lišen empatije prema žrtvama.

  • DS says:

    Biti ću kratak: Nigthcrawler u suštini dostavlja ono što je trebao Wolf of Wall Street.

  • Mnoge sociopate smo viđali na filmu pa su u karakternom smisli bili puno dublje razrađeni od Blooma.
    Zato sam mišljenja da je u filmu jedina njegova karakterna crta koja je razvijena i dobro prezentirana njegova ambicija.

    Općenito gledajući, nitko od njih nije baš svetac, jeste Louis je otišao predaleko u mnogim trenucima, ali kako da kažem, to je u neku ruku bilo i očekivano. Nisam ni mislio da neće posegnuti za tim riješenjima prije ili kasnije.

    Ne slažem se da je on nešto osobito duboko promišljen, zato što se većina njegovih postupaka može do određene mjere anticipirati. Također, pravi asocijalci su puno ekstremniji od njega u tom smislu, on aktivno traži kontakt s drugim ljudima, kao sredstvo za postizanje cilja naravno, ali ne bih ga okarakterizirao kao asocijalnu osobu, pogotovo ne na temelju pokazanog u filmu. Odnosno njegova možebitna asocijalnost je donekle selektivna.

  • jasharSAMCROkowalski says:

    Bloom jeste psihopata, ali ni drustvo u kojem takav tip zivi i kojem prodaje svoje uratke nije nista bolje. Ili mozda je lakse reci ovako – danasnja tv news produkcija je najobicnija massprodction vec pripremljenih scenarija koju prosjecni “morning Joe” guta prije odlaska na posao, u skolu, ili pred spavanje nakon dosadnog i iscrpljujuceg dana na poslu. E pa takav psihopata Bloom to bolje razumije od okruzenja i prodaje trazeno, a ovaj film to bez problema isporucuje, ravno u facu. Damjane, fulao si “ceo fudbal” :)

  • To je sve poprilično jasno iz filma, međutim ja mislim da je opravdano postavljeno pitanje da koga to više može fascinirati i zaintrigirati u današnje doba.

    Bloomovo psihopatstvo nije dovedeno u korelaciju s time, budući da se njegovo ‘prosvjetljenje’ dogodi slučajno. Njegov bazni karakter od početka pa do kraja filma ostaje nepromijenjen, zato vrlo brzo gledatelju postane dosadno gledati ga, jer opet, stalno se mora pojačavati gadljivost koja se želi inducirati kod publike.

    Ovaj film potpada u onu kategoriju filmova koji izgledaju kao da su vrhunski, ali nisu, samo su dobri. Možda te zbunila ocjena 6, ali to je dobar film, sa svojim manama naravno, ali svejedno dobar i vrijedan pažnje.

  • Gjuro says:

    Hajde da se jednom u potpunosti složim s Damjanom. 😀

  • jelena says:

    meni se ne čini da pokušava da kritikuje medije, dalje od onog što se manje više samo nametnulo (bolje su scene ako ima neko iz ćoška da se buni, a ako bih bila baš blagonaklona – možda su ti slabići koji dižu glas mi). hoću reći, ovo je hladna priča o ljudima do kojih mi ne dobacujemo. problem je što ni gilroy ne dobacuje, a i inače sjajni jake je morao bolje, no krivim reditelja naravno

    zanimljivo je gledati tipa koji nema uobičajenu, što normalnu što nenormalnu, motivaciju, pa kao u teoriji ne slažem se sa napisanim, ali u praksi ovog filma sve što je trebalo biti sušastveno, esencijalno, i ne znam treći sinonim, dolazilo je na koljenima, poraženo

    iako jeste 6, ili 6.5, neće ispariti brzo, ni ti će se zaboraviti autor – što zbog dobre ideje, što zbog 4.5 vrhunske scene

  • marcus says:

    meni dosta bolji od toga. daleko od savršenog, za nijansu preambiciozan i pretenciozan. nije do kraja ostvaren i artikuliran. ali, kako vreme od gledanja prolazi, sve bolji dojam imam.
    znakovite su implikacije, nigde direktno izrečene. prejaka mi je njegova dikcija, njegov vokabular. lou bloom – pravi čovek za kapitalizam.

  • DS says:

    Pomalo mi smeta što su oba recenzenta propustila primijetiti na koji se način koristi glazba u filmu, a što je za ovaj naslov udarni moment. U trenucima u kojima se događaju kritične Louisove odluke, u kojima njegov karakter skače za stepenicu više (ili, iz druge perspektive, propada kat niže), kao npr. kada vuče truplo da bi dobio bolji kadar, Newton Howard i redatelj koriste glazbenu podlogu koja je a) etablirano primjerena podvigu heroja i b) jasno opisuje “rastvaranje” Louisove lucidnosti u prljavom činjenju, baš kao što se to čini kada neki klasični narativni heroj “dosegne dalje” ili se “odhrva zlu”. Ovaj je potez genijalan što kao mjesto poentiranja, što kao izvor interpretiranja.

  • jelena says:

    vreme je za “treći kut” 😀

  • Dora Eva says:

    Život imitira umjetnost? Ili umjetnost imitira život?

    (Ako se ovaj film može svrstati pod pojam umjetnosti.)

    Osobno, J.G. mi je standardno dobar u interpretiranju rubnih likova društva. Isto kao što je inače dobra i njegova sestra. Iako naizgled nebitno, ne mogu se ne pitati (i za/razmišljati) u kakvom su ozračju njih dvoje odrastali da su proizvedeni takvima kakvima su proizvedeni (ako promatramo kroz opciju: industrije, ali i bez obzira na to). Nepoznato metafilmsko zanimljivo je za filmsko, barem što se mene tiče.

    Ono što se događa u SAD što se tiče vijesti, stvar je koja se tiče SAD-a, i svoju je manifestaciju u realnom životu imalo u nedavnoj aferi koja se tiče upada u sistem Sony-ja. Nitko od onih koji su prodavali priču na svojim stranicama u svrhu podizanja čitanosti i zarade na reklamama, nije (I NEĆE ILI MU HLADNO NIJE BITNO) razmišljao o stvarnim posljedicama svojih činova, nego samo o kapitalu. Prema tome, plošan i iskarikiran lik noćnog izvjestitelja, točan je prikaz emocionalnih i kognitivnih stanja osoba koje sudjeluju u “stvaranju vijesti” u SAD-u.

    Što se naših prostora tiče, osobno mi je drag manji stupanj indiferentnosti uključenih i veći stupanj suosjećajnosti. Recimo, kad je javna osoba D.T. bila bolesna.. iako se dalo doći do informacija, nitko od javnih kuća nije zbog gledanosti ili čitanosti inzistirao na objavljivanju pojedinosti, što mi je drago.
    Amerika, to je, barem donekle za naše područje – zemlja daleka. Hvala Bogu.

  • swvi says:

    “Pomalo mi smeta što su oba recenzenta propustila primijetiti na koji se način koristi glazba u filmu, a što je za ovaj naslov udarni moment.”

    Ne mogu shvatiti kako netko ide pisati o filmu i promaši ovako nešto. Glazba je bitan dio filma, ne samo ovoga, stoga ovu recenziju, kao i ocjenu filma, ne mogu uzeti ozbiljno.

    Za mene 7,5/10, sve ispod toga mi nema smisla za film.

  • zirafa says:

    mislim da mi ulaziti u vode generaliziranja i nema baš smisla, osobito jer nemam pojma kako to u americi ili bilo gdje, rade vijesti i tko sudjeluje pri tome, i da li je to ovaj film pokazao.
    ništa od viđenoga me nije šokiralo, zapravo, zabavilo me. džejk je sav nekako smiren u momentima kad bih ja vrištala, čak i duhovit. uvijek su mi fascinantni ovakvi likovi. smatram ih čišćima i iskrenijima u svom življenju. uživala sam u uzbudljivoj atmosferi koju mi je taj šarmantni manipulator prenio.

    suosjećanje je čisti bulšit da bi čovjek sebi rekao laskao da je dobra osoba. na ulici čim se rastepe krv po cesti svi nahrle da vide gdje je čovjeku glava ili rep i raspravljaju tko je kome oduzeo prednost. gdje je tu suosjećanje ? zašto se provlačimo do “prvog reda”, zašto čitamo, zašto gledamo… na koncu, prodaje se što se traži. ja bih se zapitala tko ima više mulja prije nego uprem prstom. izuzev onih iznimaka koji gledaju svoja posla. :)

    uzmem nekad u ruke one novinice 24 sata kad čilam uz kavu i često naletim na fotografije na kojima se neki prolaznik/ca “obogatio” za 300, 500 čak i 1000 kuna više u novčaniku. misliš si ponekad: sreća što nismo poznate osobe i onda eto; neki rendom lik ili likica iza čoška, odlučio je zaraditi na tvom drpanju na praznoj plaži; pijanoj, ludoj suicidalnoj noći ili štajaznam. da li iz pakosti ili je vidio laku zaradu za vikend party ili nešto drugo, sasvim je nebitno. možda čovjeka i treba pohvaliti na nesuosjećanju iz kojeg smo nešto naučili. nije badava nagrađen odstrane 24 sata. 😀

  • DS says:

    Rekao bih da suosjećanje nije obratno spoznaji. Ovo ‘hrljenje na gledanje krvi’ je spoznajni fenomen koji može, ali i ne mora bit povezan sa suosjećanjem. Uzmimo za primjer ukrajinski holodomor. Moj dubok interes za time što su, kako i zašto radili, na što je to ličilo i kako je sve to izgledalo zbilja ne mora istovremeno značiti da nemam baš nikakvo razumijevanje za te ljude ili događaj.

    Dapače, suosjećanje može proizaći iz susreta s činjenicama na koje smo možda bili potaknuti drugim interesima. Iskustveno nije isto dobit ispečen odrezak i ubit svinju, rastrančirat je, pripremit si je i stavit na stol, da se tako izrazim; kao što nije isto čitat o holodomoru i imat prilike naći se tamo i vidjet što se događa(lo). Isto vrijedi s obzirom na prakse koje radiš ili ne radiš odmalena. Ako djecu pažljivo upućuješ u brigu o drugoj bolesnoj djeci, ona razvijaju za njih razumijevanje, ako to ne radiš, one ga gube. Bullies su loše odgojeni ljudi koji su već imali predispoziciju za takvo što. Suosjećanje također ima specifične fiziološko-kemijske otiske u tijelu, te se javlja prije same refleksije o događaju – prije reagira tijelo, tvoj organizam, samo od sebe, nego što reagira tvoj mozak, tj. ti. Stoga ni na koji način nije ‘bulšit’. Postojano je i konstitutivno za našu vrstu jer se genetski konzervira kroz generacije.

    Međutim, suosjećanje nije fiksna kategorija i nema formulu koja daje konstantu, kao što to više manje nema ni jedna druga (čovjekova) karakteristika. O tome koliko ćemo ili nećemo bit suosjećajni zavisi od tri faktora – zavisi o mom genetskom kodu, to jest mojoj naravi s kojom i neki voljno Ja ima posla, potom zavisi o mom odgoju i obrazovanju, te na kraju zavisi o specifičnostima slučajeva i okoline u kojoj se slučajevi nađu. Dinamika ove neke tri temeljne odrednice sugerira u kojom mjeri i spram čega je tko suosjećajan, a u bitnom smislu ima veze s tim koliko sam blizak drugom (drugom u smislu svako (ili svatko) ono drugo koje na prvi mah nije neko ja).

    Ako imaš državu poput SAD-a ili Hrvatske u kojoj su se naraštaji sustavno počeli odgajati i privikavati na senzacionalizam, a istovremeno propagirati i usađivati liberalistički princip sebeljublja tamo gdje društvo još uvijek funkcionira klanski, onda ne možeš na sustavnoj razini ozbiljavati suosjećanje, ono onda samo ostaje kao dio svakog pojedinca i aktivira se samo kada su u pitanju neki njegovi prirodni porivi ili usmjereni stavovi. Nemam suosjećanja za Srbe, ali imam za Hrvate. Dabogda svi pederi krepali, a na sve djevojke se raznježim.

    Novine su tek negdje od početka 21. stoljeća u Hrvatskoj počele s naslovnicama na kojima je raskomadano tijelo djevočice i naslovom “MONSTRUOZNO UBIO KĆER JER SE LJUBILA S NJEGOVIM BRATOM.” U isto su se vrijeme na području Zagreba počele razvijati nove manire ponašanja u gradu i prema ljudima – nema pozdravljanja na stanicama, nema gledanja u tramvaju, nema popunjavanja sjedećih mjesta u busu onako kako idu, nego se svatko sjedne na prvo u nadi da nitko neće htjeti ući do njega, nema pomaganja preko ulice, nema dijeljenja informacija itd., ali se istovremeno svi na-sebe-usmjereni oblici ponašanja otvaraju: pada praksa o nehranjenju u javnosti, pa danas svi jedu u svakoj prilici i na svakom mjestu, pada praksa o nezabavljanju/neometanju u javnom prostoru, pa svatko nosi nekoliko zvučnih gadgeta s kojima će zabavljati sebe i smetati okolini, pada praksa o poštivanju dijaloga, pa se javljamo na mobitele u svako doba i na mjestu mijenjamo prioritete, itd. I to je također povezano s porastom broja ljudi i procesom globalizacije. Ako imaš državu i odgovorne ljude koji istovremeno ne zbrinjavanju odgojno-obrazovni i medijski sustav s obzirom na promjene, a puštaju da se u ovom ili onom smjeru tek tako sustavno mijenjaju navike, onda rezultat mora bit nešto takvo. Evo jučer su bile maškare, kao da i nisu, u selu prošlo jedno dijete i to bolesno dijete koje je majka malo vodila na socijalizaciju. Prije deset godina su zvonili pola dana, prije petnaest ili dvadeset godina danoćno. Ali zato sad svi popizde na Halloween, kao što se i svi slijevaju na Samoborski fašnik jer je tamo Špica. To kod nas postaje tako i kod nas se baš u toj mjeri mijenja kvaliteta suosjećanja.

    Što se samog filma tiče, glavni lik je poremećen iz bilo kojeg razloga, a sustav kvaliteta koje mediji pokušavaju promaknuti, jer idu na pobuđivanje ljudskih poriva u svezi s njihovim neposrednim interesima, omogućuje da se takvi frikovi na ovaj ili onaj način snađu. Kod nas najbolje ide kriminalcima, a idem im zato jer je čitav državni sustav kriminalno orijentiran. Kod njih najbolje ide eksploatatorima, a ide im zato jer im je sustav eksploatacijski orijentiran. Eksploatacijski sustav se načelno zasniva na izbjegavanju odgovornosti, što vidimo u filmu, a u Americi, Britaniji, a polako i u EU, je već postala praksa: nema kutka koji nije pokriven kamerom, nema šanse da ti netko nešto potpiše bez da nemaš božji pečat na papiru, a i onda ga trebaš dokazati.

  • zirafa says:

    interesantan tekst, hvala na usputnoj edukaciji. 
    sva sam se ozarila čitajući ga, čine li tako svi inkognito grupiji ? 😀
    četiri A4 stranice; osjećam se kao da držim u rukama školski referat.
    zamisli da si sve ovo napisao i da ti je bilo odbijeno ? 😀

    ja sam išla za “suosjećanjem” prema “žrtvama” čiji život izlazi u javnost (što je bilo spomenuto u komentaru iznad, ukoliko sam dobro shvatila) na koje imamo izbor okrenuti glavu; okrenuti stranicu u novinama, prebaciti s dnevnika na reklame nove tv, i tako dalje. naprosto, zatvoriti novine, ugasiti televizor i s time učiniti minimalno za tu „žrtvu“ ionako rastrganu posvudu. činjenica je da masa želi bit zgrožena, šokirana, začuđena, naslađena, imat se ćemu rugati jer se na kraju dana osjećaju bolje; pomisle da im je bolji je život kad vide živote drugih, pomisle da su bolji ljudi jer suosjećaju.. masa jedva čekaju da političarka krivo govori engleski kako bi se imali čemu izrugivati i smijati. zašto suosjećati s njezinom sramotom pa joj recimo dati koji sat besplatnog tečaja da ubuduće ne bude predmet sprdnje kao što nitko ne želi to biti, jel ?
    naravno da suosjećanja dolaze u raznim oblicima; od suosjećanja s pokojnikovom sestrom, s izgladnjelima, s beskućnikom kojeg viđaš na putu do toplog doma, psića na lancu pa čak i do izmišljenog lika iz neke knjige ili filma, iako tu i ne možeš utješiti, više se staviti u istu poziciju i žaliti; nije da sam mislila da je samo ovo jedno. kad sam etiketirala suosjećanje kao bulšit, nisam mislila da ono ne proizlazi iz nas ili da ga nema već da se ona aktiviraju momentalno i prvenstveno zbog nas samih jer čine da se dobro osjećamo. nitko ne želi biti prozvan i strpan u koš “kakav si ti to čovjek?” jer ne suosjećaš kao što je i viđeno gore u komentarima. automatski si sociopatonovinar ako izvještavaš ono što ti je posao. nitko ne pita drvosjeću suosjeća li sa stablom i budućnošću zemlje i te pizdarije. isto tako ne mogu porediti povijesne činjenice i događanje s medijima ili svakodnevnim životom jer su nam nametnute kroz školstvo, i tom “suosjećanju” se ne možeš oduprijeti i zatvoriti knjigu jer, naime, moraš dobiti barem dvojku ako želiš prolaz.  i ona su prošlo svršeno vrijeme koje možeš eventualno razumijeti i nemaš utjecaja na njih osim ako nisi fasciniran poviješću koju želiš širiti drugima pa žrtvama na taj način, štajaznam, odati počast i smisao. najvjerojatnije ćeš i nakon minimalno zarađene dvojke i zaboraviti što si čitao, nastaviti dalje, učiti drugo nešto kao i što nastaviš sa životom, onoskočiš na skejt i odguraš se do cvjetnog na kavu deset minuta nakon što si isplakao dokumentarac o africi ili reportažu iz iraka. ponekad nam zasuze oči gledajući bolesne na raznim reklamama koje mole za donaciju, narkomane kojima fali doza do dna, sukobe u raznim zemljama, slavne osobe koje razvlače svuda zbog učestalne promjene partnera, spolne orijentacije, lijepe ih svakojakim etiketama, raspisuju se o životu pokojnog dok se obitelj mora nosit s time,… javljaju se tu svakojaka suosjećanja, ali su ona realno za tog nekoga beznačajna ukoliko ne poduzmemo nešto i ponudimo mu utjehu. o tome što ćemo mi u svezi toga poduzeti ili ne poduzeti, ovisi što je od nas stvorila okolina, čiji smo produkt, plus situacije kroz koje se provlačimo. naime, mene je odgojila majka koja stalno nad nekim ima suosjećanje pa mu želi pomoći i stalno se nešto gurka svima i otac koji je indiferentan pa eto mene mješanca. da sam odgojena u strogoj katoličkoj obitelji, vjerojatno bih oko blagdana skupljala uokolo hranu i potrepštine za one koji nemaju, ali nisam pa tako u meni istovremeno variraju osjećaju: jadni ljudi, što bih mogla učiniti i ‘ko mu je kriv što nema ? recimo, ja nemam nikakvog suosjećanja za ljude koji imaju devetero djece i očekuju da im ljudi pomognu jer naprosto nemaju. zna svatko od nas leć u krevet i roditi nekoliko djece kroz neki period. imaj razuma, čovječe! jel me to čini lošom osobom ? ali rado pomognem u sitnicama kad mi to nije problem i shvaćam da se nakon toga osjećam bolje i da to najprije činimo da sebi ego nahranimo, da se zadovoljimo, tek onda za druge.
    Da napravimo mali test pa zatražimo pomoć po kućama u obliku odjeće, obuće, koliko njih bi dalo robu koja vrijedi i koja će trajati? mali broj bi uistinu od srca dao, a sebi uskratio, svoje uggsice da utople nečije nožice i neke fine skupe tople samterice ili kakvu pernatu jaknu. mnogi bi dali jer su pred zidom i od srama ne bi mogli odbiti, a dok ti isti ponosno ističu na statusima kojekakvo siromaštvo u državi i šeraju afričke izgladnjele mališane, a drugi im lajkaju iz finih fotelja s vrućima kakaom u čubama. većinom se daje škart roba koja je „pred istek roka“ jer bolje im je išta nego ništa. ali to su sad moja naklapanja.
    u jednoj ulici viđam svakodnevno dvije kuje cane corso, nonstop u dvorištu na lancima, ponekad su puštene. te dvije mrcine se prehranjuju se isključivo kruhom! i gledam ih onako jadne, suosjećam s njima i ne znam što mi je činiti pa kao im nešto čavrljam, i čak se s vremenom počnu pripitomljavati i mrdati guzicom. i shvatim s vremenom da je to moja percepcija, moja predrasuda jer one možda nisu jadne, njima je možda dobro. i da ih zapravo samo žalim. znamo nekad to pomješati sa suosjećanjem.

    manire.. često pozdravljam ljude na cesti pa ne dobijem uzvratni pozdrav pa se osjećam ko budala. zahvaljujem se kad mi netko ustupi prolaz dok sam s biciklom jer u mojim očima je to u redu i pristojno i radim to zbog sebe, bolje se osjećam nego kad samo prođem ko mula. današnje manire su takve da dozvoliš kupcima ulazak sa psima, ali oni bez razmišljanja psu ustupe svaki čošak pa se tako rastegne vodilica i dok kupuju obične cigarete usred kišnog dana, uđu sa psom ponekad i dva, naravno, prirodno psu za kišno doba, otrese se i zašprica pola kutija koja poslije moraš brisati i zacapka cijeli pod koji moraš nanovo brisati jer nije dovoljno obrisati dvije ljudske stope, kad već brišeš možeš i nekoliko psećih i da je gazda razmišljao i suosjećao, mogao je viknuti s vrata što treba ili ih zavezati ispred, ali nije. i polako to prelazi u naviku i pas u međuvremenu postaježrtva neobzirnog gazde pa ljudi polako imaju problema i sa psima. pa i ne brisanje nogu prilikom ulaska u dućan, guraju se preko reda, viču, i slično.
    manire, manire… ako je to došlo s porastom broja ljudi pa kako se tek u Kini ponašaju ? 😀

    prošli mjesec sam s prijateljem bila sam na klopi u tkalči i ušao je klinac-maškara, odrecitirao neku pjesmicu koja nema veze s onim što sam ja recitirala kad sam išla u maškare. nudili smo mu desert pa nije htio. samo pare, pare, parice… 😀 očito su danas maškare kad kome paše. i kad smo već kod zvonjave, meni nisu bili niti jednom. a sjećam se prije; skrivali smo se iza zavjesa i čekali da odu jer ih nisi mogao sve namiriti. po cesti vikali: idemo kod ovih, ovi dobro daju. pa smo svi išli kod tih nekih. išli bi ljudi i u rio da im tko plati put; ipak nije iza čoška. 😀

    oh, bože, što sam ga natrkeljala. 😀

    mene još zanima gdje Džejk potroši sav taj novac koji zaradi premetajući tijela simo tamo kad je danonoćno u „akciji„, mogao bi podijeliti s onima koji nemaju – ako ne iz suosjećanja onda pristojnosti radi ? 😀

  • DS says:

    “ja sam išla za “suosjećanjem” prema “žrtvama” čiji život izlazi u javnost (što je bilo spomenuto u komentaru iznad, ukoliko sam dobro shvatila) na koje imamo izbor okrenuti glavu; okrenuti stranicu u novinama, prebaciti s dnevnika na reklame nove tv, i tako dalje. naprosto, zatvoriti novine, ugasiti televizor i s time učiniti minimalno za tu „žrtvu“ ionako rastrganu posvudu.”

    Na način na koji je ovdje ovaj situacija opisana, govorimo o idealu. U idealu, imaš izbor okrenuti glavu. U praksi, neki životni subjekt, je već u mjeri kondicioniran nizom faktora koje sam iznad spominjao. Stvar je u tome što on, netko neki, iz bilo kojeg razloga, možda uopće ne može okrenuti glavu. Takvo što mu ne pada na pamet. Ili, može to, ali neće jer smatra da okretanje glave nema nikakvog smisla. No, ovdje bih se možda i zapitao – za koga točno okrećemo glavu? Uzmimo da ne postoji na svijetu nitko drugi nego žrtva, recimo poskliznula se, pala, razbila glavu i iskrvarila, i slučajnog promatrača. Za koga okreće glavu, s obzirom da je žrtva umrla? Zašto bi za njega okretao, kada je mrtva? Novine su nekad imale ovu logiku: ne objavljujemo tijela žrtava zbog njihovih obitelji, prijatelja, i drugih, a ne zbog samih žrtava. Jer oni su ti koji pate, a ne žrtva. Raj, Pakao ili propadanje u materiju: njoj to više ništa, ama ništa ne znači.

    “činjenica je da masa želi bit zgrožena, šokirana, začuđena, naslađena, imat se ćemu rugati jer se na kraju dana osjećaju bolje; pomisle da im je bolji je život kad vide živote drugih, pomisle da su bolji ljudi jer suosjećaju.. masa jedva čekaju da političarka krivo govori engleski kako bi se imali čemu izrugivati i smijati. zašto suosjećati s njezinom sramotom pa joj recimo dati koji sat besplatnog tečaja da ubuduće ne bude predmet sprdnje kao što nitko ne želi to biti, jel?”

    Ponašanja pripadno karnevalizaciji. Riječ ‘karneval’ dolazi od latinske sintagme ‘carnem levare’ koja znači ‘lišiti se mesa’. Šokiranje, čuđenje, naslađivanje, izrugivanje, sve su to oblici, kako kažeš – osjećanja bolje – ali osjećanja bolje u tom smislu što se izvlačimo iz mesne zatvorenosti tijela u kojem se nalazimo okovani, bilo na bazi fantazme ili zbiljske činjenice. Pa isto vrijedi i za filmove, pogotovo npr. film strave. Neki sam dan pročitao istraživanje o tome da načelno pri gledanju horora ispuštamo istu kemiju kao i kod seksualne privlačnosti između osoba. Inauguracije, predstave, rituali pobožnosti, legitimni prosvjedi, špice, vjenčanja, pogrebi, sve su to oblici karnevalizacija (koje pritom često postaju kič) kojima se sukobljava i/ili preskače stvarnost. Specifično za karnevalizacije je, međutim, baš to što se u njima stavljaju maske – tako da oni koji se izruguju nečemu, koji tobože nešto razotkrivaju, ipak na kraju od samih sebe rade budale i sami sebi otimaju tlo pod nogama, a time i svime drugima koji su uključeni. Kada su u povijesti vladari dopuštali karnevale seljaka i građana na kojima su se izrugivali vlasti, ovi su to objeručke prihvaćali da bi time samo temeljitije utvrdili svoje jadno mjesto. Svaki iole priseban čovjek je svjestan vlastite patetičnosti, nemoćni, jada i ograničenosti. S tim se svi nose više ili manje i na različite ih načine pretvaraju, podvlače, oblikuju u nešto što im ima smisla, i to se uvijek radi linijom manjeg otpora. Nadalje nagađam, ali prilično sam siguran i da “velikani povijesti” nisu radili ništa više od toga da su išli linijom manjeg otpora spram sebe i drugih. Našli svoj fah i ostali u njemu. Odatle rođenje Facebook nacije. Nikad se više toga nije bilo svjesno, nikad se manje toga nije poduzimalo. Facebook nacija je, ukratko, primjer parade.

    “Da napravimo mali test pa zatražimo pomoć po kućama u obliku odjeće, obuće, koliko njih bi dalo robu koja vrijedi i koja će trajati? mali broj bi uistinu od srca dao, a sebi uskratio, svoje uggsice da utople nečije nožice i neke fine skupe tople samterice ili kakvu pernatu jaknu. mnogi bi dali jer su pred zidom i od srama ne bi mogli odbiti, a dok ti isti ponosno ističu na statusima kojekakvo siromaštvo u državi i šeraju afričke izgladnjele mališane, a drugi im lajkaju iz finih fotelja s vrućima kakaom u čubama.”

    Tipičan primjer karnevalskog.

    “kad sam etiketirala suosjećanje kao bulšit, nisam mislila da ono ne proizlazi iz nas ili da ga nema već da se ona aktiviraju momentalno i prvenstveno zbog nas samih jer čine da se dobro osjećamo.”

    Mogao bih se u nekoj mjeri složiti, tj. nastaviti diferenciju prihvaćajući i tu tvrdnju, ali prije bismo nešto trebali razmotriti. Recimo, zašto bismo kao ljudska bića uopće imali nešto takvo kao momentalno javljanje suosjećanja za vlastito dobro osjećanje? Ne bi li efikasnije bilo puko ignoriranje, indiferencija? Možda bi se trebalo razmotriti da dobro osjećanje dolazi nakon buknuća emocija koje sebe nemaju kamo usmjeriti, pa se u ispuštanju tijela taj višak otkine od nas i nastane lažan osjećaj dobrog, odnosno neplaniran, nepoželjan osjećaj dobrog koji nas obuzme. Zašto volim film koji će me rasplakati?

    ““kakav si ti to čovjek?” jer ne suosjećaš kao što je i viđeno gore u komentarima. automatski si sociopatonovinar ako izvještavaš ono što ti je posao. nitko ne pita drvosjeću suosjeća li sa stablom i budućnošću zemlje i te pizdarije.”

    Zato jer je većina ljudi antropocentrična. Biocentrična osoba bi drvosječu vjerojatno priupitala takvo što. Iako većina ima neko načelno ponašanje, postoje i oni kojima nije ništa odvratnije od vidjeti iščupano cvijeće ugurano u vazu da krasi sobu četiri dana.

    Kod ovog “što mi je posao” osobno bih bio oprezan. To “posao” najbolje možemo vidjeti na slučaju pravne struke. Postoji etički orijentirana pravna struka i instrumentalno orijentirana pravna struka. Instrumentalno orijentirani pravnici ne mare za ispravnost pravnih određenja, nego funkcioniraju kao najamni radnici koji će zakon složit onako kako se traži. Baš mi je neki dan prijatelj pravnik pričao kako mu je mentor rekao “da izbaci iz rada svoj socijalizam” i drži se artikulacija pravnih procesa. To su dva različita svijeta koja imaju drastične efekte kada su primijenjeni. Ovaj navodni sociopat novinar možda nije utjelovljenje sociopata, ali ako će povlačiti po cesti trupla da bi uhvatio što bolji kadar samo zato jer je to njegov posao, onda ga treba priupitati kakvim se to poslom bavi. Osim naivnih debila, siromašnih bokca, ljudi bez cilja u životu i ljudi s dobrim namjerama čiji je put popločen do pakla, u vojsku još također dobrovoljno idu sociopati. Ja sam vojnik, posao mi je – što – ubijati? Ne pitajte me ništa. Nisam baš siguran. Ali se slažem da ni u čemu nikada ne valja kategorički skakati na zaključak. To je utjelovljenje svih pogrešaka igdje ikad.

    “javljaju se tu svakojaka suosjećanja, ali su ona realno za tog nekoga beznačajna ukoliko ne poduzmemo nešto i ponudimo mu utjehu.”

    Slažem se. Uostalom, digresija: nekad su korisniji baš ovi što sve doživljavaju kao svoj posao. Završio kao vatrogasac pa se svaki dan izlaže riziku jer mu je to posao, i na dan na koji mu se ništa ne da, eto jer mu je to posao. No, ni ne može se na svaku stvar urgirati. Pokušat ću ponuditi argument nakon drugih citata:

    “recimo, ja nemam nikakvog suosjećanja za ljude koji imaju devetero djece i očekuju da im ljudi pomognu jer naprosto nemaju. zna svatko od nas leć u krevet i roditi nekoliko djece kroz neki period. imaj razuma, čovječe! jel me to čini lošom osobom ? ali rado pomognem u sitnicama kad mi to nije problem i shvaćam da se nakon toga osjećam bolje i da to najprije činimo da sebi ego nahranimo, da se zadovoljimo, tek onda za druge.”

    Rekao bih da istinski altruizam naše vrste možeš osjetiti kada nešto radiš da pomogneš, a ne želiš to, ne da ti se. I ne osjećaš se nakon toga nikak posebno, iako te naravno moguća ljudska toplina nakon toga može omekšati. Ali zapravo ne želiš ništa od toga. Naprosto se nešto trebalo napravit. Tko to pronađe, pronašao je altruista u sebi. Sve ostalo su nijanse do loše osobe. Loša osoba? Samo oni koji drugima sustavno, namjerno čine zlo. Maliciozni ljudi, ljudi koji brste tuđe energije.

    “manire.. često pozdravljam ljude na cesti pa ne dobijem uzvratni pozdrav pa se osjećam ko budala. zahvaljujem se kad mi netko ustupi prolaz dok sam s biciklom jer u mojim očima je to u redu i pristojno i radim to zbog sebe, bolje se osjećam nego kad samo prođem ko mula.”

    Sve su to oblici pronalaženja sebe u drugom i drugog u sebi. Mi smo ionako svi jednom bili jedno. Uostalom, što je drugo ljubav nego bivanje pri sebi u drugome?

    “da sam odgojena u strogoj katoličkoj obitelji, vjerojatno bih oko blagdana skupljala uokolo hranu i potrepštine za one koji nemaju, ali nisam pa tako u meni istovremeno variraju osjećaju: jadni ljudi, što bih mogla učiniti i ‘ko mu je kriv što nema ?”

    Stroga katolička obitelj jednima daje, drugima otima. Dileme moralnog djelovanja posve razumijem, imam ih bezbroj i što sam stariji ima ih više. Osobno bih otklonio sve ove imperativne teorije koje nešto hoće od tebe u ime nečega. Zajebi to. Postoje dvije, tri smjernice koje pogađaju poante.

    1) Jedna dolazi iz Azije. Budistički koncept nije “Ne ubij.” Njihov je koncept “Nastojat ću ne ubiti.” To odgovara labilnoj ljudskoj prirodi. Naprosto nastoj.

    2) Druga dolazi iz Bliskog istoka i vezana je za prvu. Perzijska priča o vitezu i vrapcu. Prolazi vitez putem i vidi vrapca na zemlji nogu okrenutih prema nebu. Vitez se nasmije i upita ga što radi. Vrabac odgovori da je čuo da će nebo pasti. Vitez zamalo opadne s konja od smijeha i upita vrapca odakle njemu ideja da će zaustaviti nebo. Vrabac mu odgovori da sve dokle će svatko napraviti onoliko koliko može, nebo će se zadržati.

    3) Treća dolazi iz suvremenog Zapada i vezana je za obje prethodne. Radi se o imperativu koji već desetljećima baždare najbolji stand up komičari/komentatori. Svodi se na sljedeće: Nemoj biti pizda.

    Stoga: nastoj napraviti koliko možeš i nemoj biti pizda.

  • zirafa says:

    “… vrsni retoričar, ubio sam boga u popu, toliko sam u igri kao droga u dopu…”
    pa hajdemo zahvaliti čika arturu na erističkoj dijalektici i čestitati mu još ovih 30 i koju minuta preostalog rođendana. do sljedećeg rođendana možda i ja savladam koji od trikova.

    “No, ovdje bih se možda i zapitao – za koga točno okrećemo glavu? Uzmimo da ne postoji na svijetu nitko drugi nego žrtva, recimo poskliznula se, pala, razbila glavu i iskrvarila, i slučajnog promatrača. Za koga okreće glavu, s obzirom da je žrtva umrla? Zašto bi za njega okretao, kada je mrtva?”
    isto tako možemo se zapitati i za koga NE okrećemo glavu ? :p
    “Recimo, zašto bismo kao ljudska bića uopće imali nešto takvo kao momentalno javljanje suosjećanja za vlastito dobro osjećanje? Ne bi li efikasnije bilo puko ignoriranje, indiferencija?”
    možda jer je netko u rukama imao hrpu osobina koje se nisu mogle same opredjeliti što će biti pa je to taj učinio za njih i tako danas imamo dobre i loše osobine. nažalost, indiferentnost i ignoriranje, u pravilu, nisu mažene dobrotom pa su proglašene lošim izborom za pojedinca. iako su dobrodošle u iznimnim slučajevima, ali govorimo o pravilu, ne iznimkama. na popisima novogodišnjih, često se pojavljuju oduke ovakvog tipa – više ću opraštati. zašto ne bi bilo obrnuto ? vjerojatno je to neprihvaljiva osobina. Da ne želimo pomoći ili smo ravnodušni, kako bi to izgledalo u očima drugih ? Prema tome svi težimo ka boljim osobinama, da ih skupimo što više pa o nama mogu pričati kao o nečemu sjajnom. Kakav bi nam to osjećaj dalo, pitam se. netko te nazove bitangom i neradnikom; to nije uhu ugodno kao kad pričaju da si marljiv i vrjedan. Kao i ona “dobro se dobrim vraća”; meni to jasno govori da želimo, zbog vlastitog zadovoljstva, biti dobri jer vratit će nam se.

    “…nepoželjan osjećaj dobrog koji nas obuzme. Zašto volim film koji će me rasplakati?”
    Zašto bi osjećaj dobrog bio nepoželjan ? Daš prosjaku koju kunu na ulici, jednostavno se osjećaš bolje što si nekome pomogao jer mu nisi trebao pomoći. Dok recimo svome djetetu daš koju kunu i ne osjećaš se tako jer mu moraš priskribiti, tvoje je. Ponekad na tužne situacije u filmu ne plačem zbog samih likova nego mi se kroz misli proteže kako bi bilo meni. plus, uvijek zveknu nekakvu glazbu koja te još više uvuće u situaciju pa je osjećaj intenzivniji. plus ako u tom periodu proživljavaš nešto, znaš da će ti taj film dati “ispušni ventil”, past će cigla s leđa i te spike. Kao i kod slušanja glazbe koja pobuđuje cviljenje. Najčešće je slušamo u lošim raspoloženjima da potakne plač koji nas ispunjava olakšanjem. Kad veselo skakučem uokolo, sigurno da ću si pustiti neku dizalicu koja će nastaviti taj veseli ritam, a ne neko oplakivanje. na koncu, ljudi te drugačije gledaju kad se “pohvališ” da plačeš, vide te kao emotivca. ljudi se na taj način žele istaknuti sa tom “dobrom osobinom” i još više ako netko ne plače jer ga tako može umanjti u nečijim očima, prvenstveno svojim; primjerice jedan mi je dečko pričao o 12 godina ropstva koliko je težak, bla bla bla i kako je njegova cura plakala. u njegovim očima je to bilo pozitivno, dok, da sam mu ja rekla da nisam ni trepnula i da mi je film bio dosadan, bi mene, vjerojatno, pitao gdje mi je ljudskost. Često znaju babe na sprovodima komentirat: “nije ni plakao.” Plač je dobra stvar. Ljudi cijene to. Nema veze što je čovjek možda prošao kroz tihi proces tuge i intenzivniji od onog što je ridao do beskraja.

    “Osim naivnih debila, siromašnih bokca, ljudi bez cilja u životu i ljudi s dobrim namjerama čiji je put popločen do pakla, u vojsku još također dobrovoljno idu sociopati. Ja sam vojnik, posao mi je – što – ubijati?”
    U filmu se moglo vidjeti da Džejk jako dobro zna svoj cilj koji je na koncu i ostvario. A opet, na vojnika možeš gledati kao ubojicu ili kao heroja. ovisi na čijoj si strani. isto tako, on je tamo, ali riskira i svoj život. možda je i kamikaza. 😀

    “digresija: nekad su korisniji baš ovi što sve doživljavaju kao svoj posao. Završio kao vatrogasac pa se svaki dan izlaže riziku jer mu je to posao, i na dan na koji mu se ništa ne da, eto jer mu je to posao. No, ni ne može se na svaku stvar urgirati. Pokušat ću ponuditi argument nakon drugih citata:
    Rekao bih da istinski altruizam naše vrste možeš osjetiti kada nešto radiš da pomogneš, a ne želiš to, ne da ti se. I ne osjećaš se nakon toga nikak posebno, iako te naravno moguća ljudska toplina nakon toga može omekšati. Ali zapravo ne želiš ništa od toga. Naprosto se nešto trebalo napravit.”
    Nisam načisto s altruizmom jer se nanovno vraćamo na “prvo ja pa ti”. Naime, vatrogascu se možda neda svaki dan ići na posao i spašavati uokolo, ali mora prvenstveno radi sebe jer ako ne ode dobit će pedalu. Ipak ode, jer se naprosto nešto mora učiniti i onda uživaju kojekakve zahvale, lijepe epitete hrabri momci, medalje s kojima se kasnije mogu djetetu diciti kako je on to zaslužio kad je pomagao negdje, nešto. Svatko bi se ponekad volio biti prozvan hrabrim, nije li to divna stvar ?
    Mnogi ljudi ufuraju se u “svoja nesebnična djela” pa se uvrjede kad ne čuju ni obično hvala. Jednostavno uvijek čekaš da ti se vrati, možda ne od iste osobe, ali od nekog, nekad, u budućnosti. Šta reći kad smo prokleti. 😀

    Ova priča o vitezu i vrapcu vidim kao super crtež u slikovnici.
    Teško je jednoj djevojci ne biti barem malo pizda kad je ta pizda uvijek prisutna. 😀

  • Dora Eva says:

    “Nigthcrawler u suštini dostavlja ono što je trebao Wolf of Wall Street.”

    Jedna odlucidnijih rečenica koje sam u zadnje vrijeme pročitala u kritikama o filmovima. Ili mi se samo sviđa poveznica. Nema veze:

    “Nigthcrawler u suštini dostavlja ono što je trebao Wolf of Wall Street.”

    Wolf je propustio biti i indiferentan i oštar, ko bara je u Posavini.

    Nightcrawler je i indiferentan i oštar, ko aligator u Evergladesu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.