Noćne kronike [D. Gilroy, 2014.]

Piše: Koraljka Suton

Jake Gyllenhaal glumac je kojeg s velikim veseljem pratim od davne 2001. kada je zasjao u kultnom Donnieju Darku te me raduje što 13 godina kasnije mogu reći kako se svojim vječito raznovrsnim odabirom uloga kojim se odupirao typecastingu isprofilirao kao jedan od zanimljivijih glumaca svoje generacije. U Nightcrawleru scenarista i debitantskog redatelja Dana Gilroya dopala ga je kreacija još jednog intrigantnog karaktera, naslovnog (anti)junaka u lovu na video materijal s doslovce što više krvi i mesa.

Lou Bloom (Gyllenhaal) nezaposleni je mladić koji posjeduje kvalitete sociopata, motiviran i opsjednut konceptom ulaganja u sebe i svoje resurse kako bi s vremenom postao uspješan. Kada igrom slučaja usred noći posvjedoči automobilskoj nesreći popraćenoj freelance snimateljskom ekipom koja će svoje snimke krvave zgode prodati nekoj od TV postaja, Lou shvati kako je riječ o potencijalno izvrsnom izvoru prihoda te odluči kupiti omanju kameru i radio prijemnik te se baciti u potragu za što krvavijim sadržajima, jer ubrzo sazna da je upravo to ono na što lokalne TV postaje ciljaju…

2

Gyllenhaal je prekrasno iznijansirano napravio karakter sociopata – taman je dovoljno začudan da ti kao promatraču odmah postaje jasno kako je riječ o čovjeku s nekim pomakom u percepciji, a opet dovoljno suptilan i naizgled prilagođen da bismo ga na prvu možda samo strpali u kategoriju ”osebujnih ličnosti”. Iako je već u jednoj od prvih scena vidljivo za što je Lou sposoban, tek kroz postepeni progres radnje i nizanje sve zanimljivijih i ”senzacionalističkijih” okolnosti dobivamo uvid u mjeru do koje njegov nedostatak empatije seže.

Riječ je o čovjek toliko opsjednutom konceptom uspjeha, odnosno procesom postepenog penjanja po ljestvici da ne preže ni pred čime kako bi dobio što sočniju, krvaviju i čim bolje kadriranu snimku – na što više leševa naiđe, što ih više snimi i doslovce ostavi za sobom, tim veća zarada i prestiž unutar profesije. Kao pravo utjelovljenje američkog sna počeo je od nule, a onda je kap krvi po kap krvi i truplo po truplo, ulaganjem velikih količina vremena, truda, volje, kreativnost i upornosti, gradio svoj put prema vrhu.

2 - Copy

Smatram nepotrebnim ulaziti u moralno-etičku diskusiju o tematici jer ni sam film to ne čini u maniri u kojoj bi se možda očekivalo. Štoviše, daje nam perspektivu sociopata koji je inherentno idealan za dotični posao i TV urednice (Rene Russo) koja se loži na takve snimke, a još više na gledanost koju iste njezinom programu donose, ne zadržavajući se pritom na pitanju morala, već legalnosti, što cijelu priču čini još grotesknijom. Jedina protuteža takvom modusu operandi javlja se u obliku nekolicine sporednih likova koji mjestimice izražavaju svoju zgroženost i neodobravanje, skrećući time pozornost na apsurd koji protagonistima spada u kategoriju normalnog i samorazumljivog. No upravo je iz tog razloga njihovo djelovanje neznatno jer naspram čitave mašinerije, sustava vrednovanja i svijeta u kojem je glavni pokretač i najveći prioritet novac, njihova pobuna zvuči kao šapat.

Na prvu nije najjasnije u kojem se smjeru film želi razvijati i kamo zapravo želi stići, u nekom trenutku ostavljajući dojam kako je riječ samo o nizanju scena sličnog sadržaja bez nekog ludo osmišljenog i dramaturški razrađenog cilja, no s vremenom postaje jasno da narativna struktura u stopu prati Louov uspon, dajući nam do znanja kako priči zapravo nikada ni neće biti kraj jer zrcali (jednu od) bolest(i) našeg društva kojoj je suđeno širiti se unedogled.

K72A3451d.tif

Svim svojim kvalitetama usprkos, od solidnog scenarija, preko odlične glume do fino iznesene kritike kapitalističkog društva, nije nužno riječ o filmu koji će vas ostaviti bez daha i proganjati danima, što će reći da ga ne bih mogla opisati pridjevom koji je okosnica njegova sadržaja. Nightcrawler je, dakle, sasvim dobar… ali ništa senzacionalno.


Iz drugog kuta

6 komentara za “Noćne kronike [D. Gilroy, 2014.]

  • jelena says:

    ne znam jesi li u pravu jer nisam gledala :D, ali cool tekst

  • Gjuro says:

    Buljooki Jake je fora na prvu, ali lik mu zapravo nema nikakve dubine ni razvoja, a i svi ostali su samo funkcije u gledljivom pamfletiću za jednokratnu upotrebu. Tematiku su efektnije (i ekonomičnije) obradili Tool u pjesmi “Vicarious”. 😛

  • Zoky says:

    Gospođi Suton bi vjerojatno i film o drugu Staljinu (nikada snimljen, nikada neće biti snimljen) bio nijansirana kritika kapitalizma. Ako mogu birati kapitalističkog psihopatu koji razbije par glava da bi došao do onoga što mu ne pripada i socijalističkog psihopatu koji pobije milijune, biram kapitalistu :)

  • DS says:

    Cvate, cvate jedan cvijet,
    mirišljava industrija oružja, globalnog okružja,
    krvavog obilježja,
    iz njegva zavičaja izrasta kapital-svijet,
    puten, silom baštinjen i amerikancu svet,
    a kad se zbio, prokletinja,
    kad je grunuo čovjekov bijed?
    Neg’ baš otad, otkad je Staljin u grobarku blijed?
    Pedesete, ama pedesete, nitko od nas plodnice ne vidje,
    a dvije, baš dvije, šifre budućnost predvidje,
    Od Eve do Margaret, od Adama do Ronalda,
    Porodile takve poput zokija,
    što misle crno ili bijelo, desno ili lijevo,
    nula ili jedan, njegov ili moj,
    a kad ono,
    i on sačma za smrtni boj.

  • denis says:

    film je precizan i konkretan. “Bez ikakvih viškova”. Kao da je redatelj bio odlučan i bilo mu je totalno jasno što želi napraviti. Solidan filmić s porukom? – … najbolji (najjagresivniji) novinari su najčešće sociopati – slično kao kod političara…. wau – nisam znao!
    Kako rekoh, solidan filmić, vrijedi pogledati, ali ništa iznad toga.

  • Decadent Sympozium says:

    Rekao bih da uopće nije poanta u tome da su najuspješniji novinari sociopati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.