Noćna potjera

[J. Collet-Serra, 2015.]

4

REŽIJA

Jaume Collet-Serra

SCENARIJ

Brad Ingelsby

GLUME

Neeson, Joel Kinnaman, Common, Ed Harris, Boyd Holbrook

SAŽETAK

Iako je profesionalno napravljena, a na trenutke zanimljiva pa i zabavna, 'Noćna potjera' na kraju ipak izaziva zijevanje, barem kod one malčice zahtjevnije publike.

8,2

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

6,5

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Dragan Antulov

Kada se Hollywoodu danas proizvode akcijski filmovi – oni “pravi”, gdje glavna atrakcija nisu imena na naslovnicama strip-magazina ili CGI – njihovi producenti moraju se suočiti s problemom vezanim uz određene estetske parametre koje je današnjoj popularnoj kulturi velikim dijelom nametnuo sam Hollywood. Naime, akcijski film još je uvijek prvenstveno namijenjen muškoj publici koja očekuje muškog protagonista, ali bitno različitog od onoga što Hollywood inače nastoji “prodati” kao muškarca. U akcijadama danas tako teško prolaze nježni androgini manekeni (inače sasvim adekvatni za romantične komedije ili filmove namijenene šiparicama), isto kao i steroidima groteskno nabildane hrpe mišića. Za akcijski film koji nastoji imati kakve-takve veze sa stvarnim životom, potrebno je nešto drukčije. Odgovor na to pitanje je, po svemu sudeći, dao Liam Neeson, i to tako da se kao akcijska zvijezda modernog doba nametnuo u godištu kada se u nekim drugim zemljama ili profesijama odlazi u mirovinu. Upravo je starost, odnosno umorni izgled koji odaje bogato iskustvo preživljavanja ono što Neesonu daje dovoljno uvjerljivosti da ga publika prihvati kao stroj za razvaljivanje hordi negativaca. Ta osobina posebno je naglašena u njegovom najnovijem filmu Noćna potjera.

Neeson u ovom filmu po treći put nastupa pod redateljskom palicom Jaumea Collet-Serre (prethodna dva filma bili su Ukradeni identitet i Non-stop). Slično kao i u Non-stopu, protagonist kojeg tumači Neeson film započinje pokazujući sklonost prema alkoholu. Razloga za to itekako ima, jer Jimmy Conlon, usprkos toga što je tokom godina u krugovima irskih gangstera u Brooklynu izgradio reputaciju vrhunskog ubojice, a istovremeno ostao na slobodi i životu, Božić dočekuje usamljen. Njegov sin Mike (Kinnaman) ga se odrekao i  pokušava vlastitu obitelj prehraniti na pošten način, kao vozač limuzine. Jimmyju utjehu pokušava pružiti Shawn Maguire (Harris), njegov najbolji prijatelj i šef, koji je zahvaljujući Jimmyju uspio od ulične barabe postati “ugledan poslovni čovjek” koji se kloni poslova s drogom. Shawnov vlastiti sin Danny (Holbrook), međutim, nije dobro naučio očeve lekcije, što dovede do krvoprolića, a stjecajem okolnosti upravo Mike vidi nešto što nije smio. Danny, naravno, nastoji ušutkati Mikea, ali ga prije toga ubije Jimmy. Otac i sin su sada prisiljeni bježati ne samo od osvetom vođenog Shawna i njegove bande, nego i od policije uvjerene da su Conlonovi odgovorni za zločine.

2

Ako se usporedi s prethodna dva Collet-Serrina filma s Neesonom, Noćna potjera se, sa svojim ne baš previše originalnim zapletom ili likovima, doima mnogo banalnije. Ukradeni identitet je koristio hičkokovski motiv “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Non-stop je imao mjesto i vrijeme radnje ograničeno na putnički zrakoplov u letu. Scenarij Brada Ingelsbyja, pak, koristi gotovo arhetipske klišeje gangsterskog filma – najbolji prijatelji koji završe na suprotnim stranama, mlade generacije gangstera koje se nastoje obogatiti na brzinu uz katastrofalne posljedice, ostarjeli ubojica prisiljen još jednom primjenjivati svoje vještine, motiv iskupljenja i zaštite obitelji. Collet-Serra je vjerojatno svjestan da će barem dio publike zbog svega osjetiti određeni deja vu, pa to nastoji nadoknaditi time da se filmu daje specifični ugođaj i cool izgled. Pri tome su možda najzanimljiviji kadrovi New Yorka iz zraka koji ekstremnim zumiranjem premještaju mjesto radnje na različite četvrti grada, a pri čemu se prikazuje njegova etnička i ekonomska raznovrsnost. Collet-Serra tako režira nekoliko prilično efektnih akcijskih scena na različitim lokacijama – automobilsku potjeru na ulici, bijeg kroz metro i iz nebodera sa crnim stanarima te oružani obračun u irskom pubu.

Glumačku ekipu, s druge strane, previše ne smeta ni jednodimenzionalnost njihovih likova. Neeson bi i mnogo složeniji lik odglumio zatvorenih očiju; najbolje su, međutim, scene u kojima nastupa s prilično raspoloženim Harrisom, čija starost postaje dosta vidljiva ako se u obzir uzme da je sličan lik irskog gangsterskog bosa prije četvrt stoljeća tumačio u State of Grace. U društvu takvih teškaša svi ostali moraju izgledati kao druge violine, a što uključuje i Joela Kinnamana (poznatog po zlosretnom remakeu Robocopa i isto tako zlosretnom američkom remakeu danske serije Ubojstvo), čiji se lik učinilo pozitivcem na nimalo suptilan način – ne samo što očajnički nastoji prehraniti suprugu i dvije dražesne kćeri, nego i besplatno trenira boks i služi kao mentor afroameričkom dječaku. Kinnaman izgleda čak manje impresivno od gotovo neprepoznatljivog Nicka Noltea u cameo nastupu protagonistova starog ujaka.

6

Iako je profesionalno napravljena, a na trenutke zanimljiva, pa i zabavna, Noćna potjera na kraju ipak izaziva zijevanje, barem kod one malčice zahtjevnije publike. Glavni krivac za to je upravo Collet-Serra, i to zbog odluke da film počne prologom koji više nego jasno sugerira krajnju sudbinu protagonista. Kada preko flashbacka radnja stvarno započne, gledatelji neće imati problema pobrati konce. Isto kao i što lik “opakog” i “tehnološki orijentiranog” superubojice (čiji lik tumači reper Common) izgleda kao prilično umjetan način da se Neesonu da nekakav ozbiljan protivnik. I, naravno, završni obračun nekako uspije iznenaditi inače iskusnog protagonista, ali ne i publiku; njegov krajnji ishod nije u pitanju. Da nije takve strukturne pogreške koja je učinjena na samom početku, Noćna potjera bila bi daleko bolji film. S druge strane, fanovi Liama Neesona mogu se tješiti da će, s obzirom na dosadašnju praksu, biti još dosta prilika da se za Noćnu potjeru iskupi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.