Nimfomanka, 2. dio (2013.)

Piše: Koraljka Suton

Nešto više od mjesec dana nakon izlaska prve Nimfomanke  repertoar domaćih kina postao je bogatiji za željno iščekivani nastavak von Trierova magnum opusa. Ništa manje seksualno eksplicitna, Dvojka otvara disclaimerom s početka Jedinice, u kojem je istaknuto kako sam redatelj ne stoji iza odluke da se njegov ambiciozan i sa strašću napravljen filmski projekt ne samo skrati za sat i pol, već i podijeli u dva dijela. Nakon odgledana završnog kadra, postalo mi je posve jasno i zašto.

U Volume II zajedno sa samcem Seligmanom (Stellan Skarsgård) bivamo izloženi daljnjoj rekonstrukciji seksualnih avantura samoprozvane nimfomanke Joe (Charlotte Gainsbourg), koje postaju sve mračnije i autodestruktivnije kako junakinja postaje starija. Ono što se u njezinoj mlađoj verziji (Stacy Martin) vidljivo moglo okarakterizirati kao požuda, koju i sama navodi kao glavni uzrok svoje ”bolesti”, u starijoj Joe jedva da je primjetno u svojem čistom obliku jer je primorano probijati se kroz debele slojeve melankolije, krivnje i frustracija. Tako gledamo ženu koja većinu svoga života pati pod teretom nagona koje ne može kontrolirati, a koji nikako da joj donesu toliko potrebno zadovoljstvo.

1

Stoga ne čudi što se u drugom dijelu života Joe ciljano upušta u potragu za još raznovrsnijim seksualnim iskustvima, i to onima koja će joj nužno nanijeti ogromne količine fizičke boli i time poslužiti kao konkretna manifestacija njezine psihičke potrebe za samokažnjavanjem. Scene između nje i uznemirujućeg K-a (izvrstan Jamie Bell, kojeg se bojiš svake sekunde njegove nazočnosti na ekranu) jezive su, hladne i apsolutno mučne, tim više što su uvelike temeljene na iščekivanju (neminovne i eksplicitne brutalnosti), tijekom kojeg kao gledatelj imaš potrebu vrisnuti, baš kao što to Joe učini netom prije primanja prvog udarca.

Seligman i dalje nastavlja bivati instancom koja ne osuđuje, a jedan od razloga tomu saznajemo dobivanjem uvida u njegovu seksualnost, u sceni koju je Skarsgård savršeno iznio, time dodatno produbljujući svoj ionako već dovoljno interesantan lik. Njegove analogije i digresije nastavljaju činiti sastavni dio narativne strukture, ali najzanimljivija pozicija koju on zauzima jest ona publike, u trenucima kada verbalizira naša pitanja i nedoumice, mjestimice tražeći od Joe da pojasni ono što je nejasno ispričano (odnosno nama: prikazano).

1

U Dvojci se von Trier na zanimljiv način ciljano išao referirati na vlastiti opus, igrajući se pritom i očekivanjima publike na čije prepoznavanje motiva i računa. Tako je jednu bitnu scenu postavio na isti način kao jedan od ključnih trenutaka Antikrista, upotrebljavajući čak i identičnu glazbu te stavljajući Gainsbourgičinu Joe u istu poziciju i dajući joj istu funkciju koju je imao njezin lik u spomenutom filmu. Na to je sjećanje publike von Trier računao među ostalim i kako bi povećao napetost, svjestan toga da nećemo biti u stanju sa stopostotnom sigurnošću predvidjeti njegovu namjeru – ciljano ponoviti vlastitu scenu s istim ishodom ili biti subverzivan i odigrati je drukčije? Na sličan, ali manje „napet“ način, odaje počast i svojem Lomeći valove, služeći se i u Nimfomanki dogovorom između muškog lika i glavne junakinje koji odvodi radnju u novom smjeru.

Ipak, motiv koji se proteže kroz sve njegove filmove, a u drugoj Nimfomanki kulminira, svakako je već toliko spominjana ženska patnja. Valjda je samo von Trier u stanju spojiti mizoginiju i feminizam, opirući se time ikakvoj jednoznačnoj kategorizaciji i bezbrižno ploveći u moru sivila. Koristeći se biblijskim analogijama on implicitno demonizira ženu, odnosno dozvoljava njoj da sama to čini, dok je istovremeno slavi kroz prizmu Seligmana kao protuteže koja joj eksplicitno priznaje potpuno pravo na njene seksualne potrebe i činove, argumentirajući kako bi za muškarca u toj poziciji vrijedili potpuno drugačiji standardi.

22

Vraćajući se u zaključku na tvrdnju iz uvoda, zamjerka koju imam spram Dvojke jest ta što uopće moram govoriti o njoj kao o dvojci. U potpunosti mi je jasna von Trierova nevoljkost da svoje životno djelo podijeli u dva ”nastavka” jer riječ je o jednom cjelovitom četverosatnom (iako izvorno petipolsatnom) filmu hladne atmosfere koji postepeno postaje sve beznadniji i brutalniji. Dijeljenje toga u dva dijela (na koliko god logičnu mjestu taj rez nastupio) razbija za Nimfomanku toliko bitan kontinuitet i time stvara dojam nasilno razlomljena filma, zbog čega Dvojka kao cjelina ipak pomalo pati. Stoga toplo preporučam da ih, ako je ikako moguće, pogledate u komadu ili barem što prije jednog za drugim i date von Trieru da vam u četiri sata kompleksnom i surovom pričom zorno dočara sve što seks ne bi trebao biti.

6 komentara za “Nimfomanka, 2. dio (2013.)

  • Gjuro says:

    Odlično napisano, ali ne slažem se s ovim zadnjim. Iako inače mrzim kad filmove cijepaju na više dijelova, ovdje mi je to dobro sjelo. Film je gust i težak. Mislim da bi došlo do zamora kad bi se sve gledalo u komadu (bilo bi doslovce prejebavanje). Ovako mogu reći da mi je prvi odličan, a drugi dobar. Na DVD-u će vjerojatno izaći obje verzije.

  • DS says:

    Ovaj drugi dio je gust i težak ili misliš i prvi s ovim?

  • Gjuro says:

    Mislio sam na oba dijela, dakle “Nimfomanku” kao projekt. Ali drugi je definitivno manje prpošan i pomalo pati od sindroma već viđenog. I nema Rammsteina. 😛

  • DS says:

    Zato nije smio biti rascijepan. 😀

  • Leopold III says:

    Mislim da je film vrlo kompleksan,koliko nisam još ni sam siguran.Na tragu toga mislim da Trierov hiperimpulsivni mozak nije mogao napraviti potpuno kompaktno djelo tolike dužine.Ja sam izuzetno sretan zbog ovog filma.Likovi su izuzetno upečatljivi,o glazbi da ne govorim,taj njegov neopisivi naturalizam,poetika snijega i jebačina koja za razliku od pornografije liječi naša ranjena srca.

  • jelena says:

    kod nas su pustili sastavljeno i msm da je sheet pauzirati :)

    ono što sam osetila, je da filmu stvarno nedostaje još materijala, i kad se završio nije mi se išlo odatle i stvarno je ovo ili trebalo ful skratiti, sat i 45, bilo bi to ludo brzo, msm da bi razbio i box office i kritiku, ili pustiti originalnu verziju i ja ne znam može li neko da mi smisleno objasni šta je fora ako mi daš da gledam četri sata zašto li sam nesposobna za pet ipo?!

    na stranu što sam više ispizdela i zbog kampanje (iako je doprinela da sve bude događaj), a posebno zbog te napomene na početku, onako baš je jadna – uvek je mogao postaviti online, nije mu ovo prvi film…

    nisam imala problem sa mizoginijom, tj ne gledam iz tog ugla uopšte i moguće da grešim. meni se film mnogo dopao na nivou priče – msm da se scenario čak može čitati kao roman; mnogo mi se dopalo što se na sva pitanja daju odgovori, što gotovo da je postalo jeres u savremenoj umetnosti; umina scena je epic i neko je pomenuo humor – ja kesicu bombona scenu neću nikad zaboraviti; kraj sam očekivala ali koliko je sve to dobro najbolje ilustruje činjenica da sam u njemu uživala mnogo jače – uoppšte svi utisci su pojačani i obožavam kako je to postigao i iskustvo filma od četiri sata, msm sjajnog filma od četiri sata :D, se ne da porediti sa iskustvima gledanja filmova standardne dužine.
    posebna fascinacija stilom, a na temu stalne potrage za jednom iskušenim zadovoljstvom, ili ultimativnim novim ispunjenjem, udari čoveka kad u par dana odgleda (ponovo) uz ovaj i lepotu veliku i pa ajde, džarmušovu bar ideju – iste opsesije, pristupi ko nebo i zemlja, strasti tu, a sve drugačije…festivali su bar zato konza

    ono što mi se ne dopada je na prvom mestu promena glumice – pošto nisam htela da čitam o filmu previše nisam ni znala da je raspored ovakav. msm da je to dosta uje*alo film na nivou komunikacije i konekcije; okej, to jeste druga osoba, ali mnogo se manje dobilo u odnosu na ono što se izgubilo

    to je ono najbanalnije. ja o ovom filmu nakon jednog gledanja ne mogu mrdnuti dalje od utisaka

Leave a Reply

Your email address will not be published.