Nimfomanka, 1. dio (2013.)

Piše: Koraljka Suton

Lars von Trier uistinu je posebna biljka. Filmovi poput Lomeći valove, Melankolije, Plesa u tami ili Antikrista odišu težinom sporog tempa koja izjeda iznutra, uvlačeći gledatelje pritom u sado-mazo odnos s redateljem koji obožava kada njegovi (ženski) likovi beskrajno pate. Na nama je da se izmrcvarimo zajedno s njima ili pak da kažemo „jebeš to“ i zaključimo da nas von Trier i njegova „vizija“ (neki bi nadodali i mizoginija) do zla boga iritiraju. Nimfomanka je još za vrijeme snimanja digla puno prašine, što ni ne čudi s obzirom na tematiku koju obrađuje i redatelja koji se ne libi pokazati srednji prst cenzuri zbog želje i potrebe da sa (seksualnom) eksplicitnošću ide – do kraja.

Ipak, film koji u svojoj necenzuriranoj verziji traje 5 i pol sati producenti su podijelili u dva dijela, a na početku dvosatne Jedinice stoji jasan disclaimer koji naglašava kako sam von Trier ne odobrava ovu „skraćenu i cenzuriranu verziju“. No nakon odgledanog, čovjeku ne preostaje ništa drugo doli zaključiti da je redateljev samoprozvani veliki kompromis svejedno rezultirao najbeskompromisnijim filmom godine. To će reći da čak i u ovoj „manjkavoj“ verziji ništa nije prepušteno mašti gledatelja, a ranije spomenuta prašina dodatno se digla kada je velika jezičina Shije LaBeoufa izjavila kako je u ugovoru pisalo da će scene penetracije i oralnog seksa glumci odraditi sami. Producenti su to ubrzo opovrgnuli rekavši kako su za dotične dijelove korišteni porno-dubleri, kao što je bio slučaj u Antikristu.

1

U filmu upoznajemo Joe (Charlotte Gainsbourg),  koja pretučena leži na pločniku te odbija ponudu slučajnog prolaznika Seligmana (Stellan Skarsgård) da pozove hitnu. Dobroćudni samac potom je odvede kod sebe doma, smjesti u krevet i da joj čaj, moleći je da mu ispriča što joj se dogodilo. Tu Joe započinje svoju životnu priču kroz filter onoga za što smatra da je određuje i „čini lošom osobom“ – nimfomanije – od trenutka kada je kao curica prvi put otkrila masturbaciju…

Ženska patnja u središtu je i ovog von Trierova filma, manifestirana u vidu mržnje koju junakinja gaji prema sebi samoj zbog svoje ovisnosti kojom nanosi bol sebi i drugima. Atmosferski nabijen, surov i sumoran, prvi dio Nimfomanke ipak nije u toj mjeri mučan kao, primjerice, ranije spomenuti Antikrist ili pak Lomeći valove, no osjetno postavlja fine temelje (Joeina života te njene percepcije same sebe) i utire put Dvojci, koja će, ako je suditi po izvadcima koji se vrte uz odjavnu špicu, biti von Trier u svom najsadističkijem izdanju…i Joe u svom najmazohističkijem.

1

Način na koji Joe konstruira samu sebe unutar svoje priče jest kroz dijalog sa Seligmanom, koji služi kao protuteža njenoj samomržnji, nimalo je ne osuđujući te nalazeći u njenim seksualnim avanturama zanimljive analogije s područjima koja su njemu poznata – bilo to ribarenje, glazba ili matematika. No nije samo on taj koji zahvaljujući njenim pričama dobiva ideje za brojne paralele koje von Trier potom koristi za dojmljivu vizualnu i narativnu igru, već i ona na temelju detalja iz njihove interakcije (bila to audiokaseta koju uoči ili desertna vilica koju smatra suvišnom) dobije poriv prepričati određeni segment svoga života i strukturirati priču oko dotičnih detalja koji su joj služili kao poticaj. Time paralelno s redateljevom igrom na planu narativne strukture svjedočimo i zanimljivoj dijaloškoj, u ovom slučaju intelektualno-filozofskoj, igri glavnih protagonista (kapa dolje Gainsbourgici i Skarsgårdu), zahvaljujući kojoj Seligman prestaje biti puko sredstvo koje omogućuje Joe da se izrazi te postaje samodostatan lik, jednako intrigantan kao i ona sama.

Ipak, fokus je za sada primarno na Joe, kroz čiju se priču preispituju koncepti seksa i ljubavi te njihova korelacija. Sebe opisuje kao lošu osobu koja se seksa iz požude, a ne iz potrebe, a početke svoje nimfomanije pripisuje „buntu protiv ljubavi, koja je ionako samo požuda pomiješana s ljubomorom“. No kada napokon i nastupi ono što prepozna kao ljubav, to dolazi s velikom dozom vlastitog podređivanja. Naime Joe, koja po danu obradi i do sedam različitih muškaraca, sve njih zapravo posjeduje i time ih (doslovce) drži za jaja, bili oni toga svjesni ili ne, dok je u seksu iz ljubavi ona ta koja po prvi put sebe „daje u posjed“, makar ta ljubav izrastala na potpuno nezdravim temeljima.

2

Stoga se scene seksa s tim nasumičnim muškarcima jednako mehanički redaju kao što se ona reda na njima. Kao kontrast tome služi pak neočekivano lijep odnos s ocem (Christian Slater) u scenama prepunim topline, poetičnosti i emocionalnog angažmana pa sada svima nabrijanima na Freuda ostavljam neka sami donose svoje zaključke.

Film o seksu koji zapravo uopće nije seksi niti to pretendira biti, već je više psihološka studija isprepletena s filozofskim promišljanjima, sadržajno puno toga nudi, otvarajući time prostor za pitanja na koja ne daje odgovore. Glavna premisa ovog hrabrog, na momente mučnog i da, rekla bih potpuno beskompromisnog filmskog projekta, nezamisliva mi je u rukama manje specifičnog i odlučnog filmaša od von Triera. Sada kada nam je Jedinica poslužila za zagrijavanje, mogu samo reći da željno iščekujem nastavak da vidim u koje je sve (ne)zamislive smjerove dotični odlučio otići, nesumnjivo bez imalo zamaranja potencijalnim delikatnim osjećajima raznih vrsta koje bi kod određenog broja gledatelja mogao povrijediti.

4 komentara za “Nimfomanka, 1. dio (2013.)

  • Gjuro says:

    Mislio sam da će biti teže izdrkavanje (u prenesenom značenju), ali ispao vrlo zanimljiv film, s dosta pamtljivih scena (favorit mi je ono s višeglasjem). Ima čak i humora, što je za Triera nezamislivo valjda još od “Kraljevstva” u kojem je pokazao da može biti urnebesan kada hoće. Za ovo se s punim pravom može reći: jebeno.

  • Mario says:

    Zanimljiv, drugačiji i neobičan film. Bubanje na svakom čošku, a koliko sam vidio 2 dio će biti još žešći. Ima dosta pamtljivih scena i to dobrih. Ugodno me iznenadio visoki postotak žena u kinu (cca. 80% ljudi na projekciji su bile žene) i nisu bile šokirane (kao npr. dok su gledale Vuka sa W.S.)već su sa osmijehom (kao i moja malenkost)napustili kino dvoranu. Sve u svemo OK 7,5/10.

  • Mario says:

    p.s. napokon jedna normalna i jako dobra recenzija (valjda curama u redakciji to bolje ide nego dečkima). Bravo Koraljka.

  • DS says:

    Ful, ful kvalitetan i uopće šteta što je a) podijeljen i b) skraćen. Uostalom, da Trier nešto vrijedi i zna potvrđuje provokativno uvođenje Rammsteina pod istu klasu s Palestrinom i Bachom. Neki su ljudi korak naprijed. Kudos, hoćemo još.

Leave a Reply

Your email address will not be published.