Nije sve u lovi (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Nije sve u lovi prati mladi par, Robija (Marko Cindrić) i Ines (Sara Stanić), koji se nađu u situaciji da moraju u roku od sedam dana vratiti dug kamataru (Živko Anočić), a ako ga ne vrate on prijeti da će ih ubiti na vrlo okrutan način. Volio bih reći da nakon što prime prijespomenutu prijetnju Robi i Ines krenu u uzbudljivu i napetu utrku s vremenom da vrate dug, ali ne mogu, zato što je Nije sve u lovi najležerniji triler koji sam imao prilike gledati u posljednje vrijeme.

Robi i Ines, naši protagonisti tako bivaju napadnuti usred „bijela dana“ te im se prijeti sa smrću, da bi nešto kasnije taj isti dan Robi uživao u opuštajućoj pjenušavoj kupki i simpatičnim ljubavnim igrama sa svojom djevojkom. Njih dvoje čini se da imaju sve vrijeme ovog svijeta da vrate dug vrlo ekspresivnom kamataru koji indicira da je bio vrlo okrutan prema jednom „krkanu“ koji mu je bio dužan „soma“ eura, a Robi mu duguje pet.

0

Robi i Ines dobiju rok za povrat duga, ali kamatar u niti jednom trenutku ne provjeri kako napreduju u prikupljanju novaca, valjda im vjeruje na riječ da će ga vratiti. Izuzev jedne prijetnje Robijevoj majci, kojoj Robi slučajno prisustvuje tijekom razvoja priče, kamatara kao da i nema u igri, odnosno oni se savršeno uklapaju u priču koja vrvi nelogičnostima i dramaturgijom punom rupa. Koji to kamatar ne provjerava radi li njegov dužnik na prikupljanju novaca? Tako se na samom početku filma gledatelju nagovijesti da će vjerojatno morati koji puta zažmiriti na pokoju „slobodniju“ interpretaciju događaja. Međutim, ako morate cijelo vrijeme žmiriti, nije li to ipak previše?

Robi je prema dijalogu kamatara dužan novac, ali to ne biste nikad rekli jer se taj novac nigdje u filmu ne vidi. Robi i Ines žive u skromno opremljenom stanu, voze staru „bubu“, Robi tijekom dramskog vremena filma stalno hoda u istoj odjeći. Ines radi pola radnog vremena kao konobarica, pristojno je obučena i većinom živi unutar svojih skromnih mogućnosti. Međutim, Robi je kockar pa se nagoviješta uzrok problema, ali gledatelj njegovo gubljenje posuđenog novca nikad ne vidi, dapače vidimo Robija kako vrlo uspješno pogađa utrke elektronskih konja u obližnjoj kladionici. Ako je tako dobar „kockar“, kako je onda izgubio novce?

00

I mogao bih sada nastaviti i doslovno cijelu radnju filma istresti naglavačke, ali to nema smisla. Ono što mogu reći je da ćete u ovom filmu vidjeti popriličan broj dramaturških klišeja i obilježja lošeg pisanja kao što su „zaboravljeni“ predmeti koji bacaju štap u žbice inače „duboko“ promišljenih planova, neuvjerljivo „laganje“ likova da prikriju svoje postupke, pojavljivanje likova u „pravo“ vrijeme i na „pravom“ mjestu kako bi radnja mogla dalje napredovati i slično.

Scenarij ovog filma bi se u najbolju ruku mogao nazvati naivnim, no on je ipak samo loš. Karakterizacija likova proizvoljna je do granica dobrog ukusa, pa lik bankara pred potpunim strancem otkriva lokaciju svog sefa gdje ima vrlo velike količine novaca, ni ne pokušavši sakriti koju kombinaciju utipkava. Ponavljam, mogli bismo tako do kraja filma, ali rekli smo da nećemo. Scenaristički gledano, ovo jedna od najlošije napisanih priča koje sam u posljednje vrijeme imao prilike gledati.

Drugi od upadljivih elemenata koji otežavaju uživanje u filmu jest gluma, koja je u nekim slučajevima apsolutno bezizražajna i nekarizmatična (Marko Cindrić), a drugima samo sterilna i nedorečena (Sara Stanić).

1

Počnimo stoga od bezizražajne i nekarizmatične, jer je Marko Cindrić kriv za oboje. Pokazujući nepostojeći raspon između emocija, Cindrić sve scene glumi s praznim pogledom u očima te se muči da i najjednostavnije replike zvuče autentično. Njegova fizička prisutnost u scenama romantike koje ima sa Sarom Stanić, koja glumi Ines, daju dojam potpunog nedostatka kemije između njih i čini te scene vrlo napornima za gledanje. S druge strane, Sara Stanić pokazuje ipak nešto više, ali ništa vrijedno spomena te se i u njenoj glumi osjeća jedna izvankarakterna nelagoda kao da nije bila sigurna u svoj rad, ali o režiji više kasnije. Uz njih dvoje, najviše prostora u filmu dobiva inače vrlo dobar Nikša Butijer kao bankar Marko koji se igrom slučaja nađe između Robija i Ines. U jednoj prvenstveno nespretnoj izvedbi Butijer također podliježe sličnim kritikama kao i Cindrić i Stanić, a to je nedostatak emocionalne ekspresivnosti, koju Butijer, u većini uloga u kojima sam ga imao prilike gledati, inače vrlo dobro pokazuje.

Tako dolazimo do režije, koja neuspješno balansira između dramaturške naive i glumačke bezizražajnosti, donoseći nam prevelik broj krupnih planova glumaca i nekih vrlo čudnih kuteva snimanja određenih scena. Režija prostora je Pleiću najslabija točka, jer nerijetko glumce pozicionira tako da ih gledatelj ne može najbolje vidjeti, a to se događa u scenama gdje takav kontakt s gledateljem mora ostvariti. Nigdje ti elementi ne dolaze do izražaja bolje nego u jednoj od ranih scena između Marka i Ines.

Sjedeći u kafiću jedno nasuprot drugog, na udaljenosti ne više od 150 cm, njihova dijaloška scena snimljena je u jednom kadru. Taj je kadar u svojoj esenciji dvoplan, ali je „preizrežiran“ do te mjere da Pleić za postizanje tog dvo-plana koristi Inesinu refleksiju u ogledalu koje je udaljeno od njih barem pet metara. Nadalje, u takvom krajnje artificijelnom dvo-planu, rastegnutom kroz više razina dubinskog fokusa, Pleić alternira fokus kamere između Marka i Ines, kako netko od njih replicira. Kako se radi o dijaloškoj sceni u kojoj replika i izmjena replika ima podosta, ovakav redateljski postupak tako poprima jedan nadnaravni karakter koji je toliko odmaknut od filma u kojem se nalazi da ga je nemoguće shvatiti ozbiljno. Barem ja nisam mogao.

2

Ako bismo htjeli zaokružiti dojam, pozitivnih aspekata je malo, ali postoje. Film je snimljen vrlo dobro te je oku vrlo ugodan, a montaža je korektno odrađena s nekoliko manjih prostornih nejasnoća, koje sam sklon pripisati radije neadekvatnoj režiji scena nego li montažerskom postupku. Glazba je za hrvatski film začuđujuće moderna i ekspresivna, recimo da bih je možda čak i slušao u slobodno vrijeme, no nije mi se uklapala u film, ponajviše zbog ležernosti iznošenja priče.

Zaključno, Nije sve u lovi naivno je napisan, bezizražajno odglumljen i potpuno neujednačeno izrežiran pokušaj trilera koji je sve samo ne napet, brz i zanimljiv za gledanje. Od gotovo samog početka, radnja se vuče, proizvoljno karakterizirani likovi čine sve kako bi održali narativ na okupu, ali on se pod samo malo pomnijom analizom raspada. Premda tehnički korektan, u svim ostalim aspektima radi se potpunom filmskom promašaju koji je najbolje izbjeći.

3 komentara za “Nije sve u lovi (2013.)

  • milica says:

    sara stanić je prekrasna ženica! :* problemčić je loš scenarij i netalentirani glumac cindrić! on je kao faca jer je završio glumu u engleskoj! pih :/

  • DS says:

    Htio sam zbog premise i izvora produkcije izdvojiti vrijeme za film, ali pričekati ću. Ovaj uvodni dio koji spominje prijetnju kamatara i romantičnu večer već nudi naslućivanje da nešto s filmom ne valja. Nisam još sreo osobu dužnu takvih para, a da je veselo skakutala, a od onih što su pokušali to sakriti, završilo je gadno. Posljednji za kojeg znam se ubio. Stoga, pričekati da se zalomi na tv-u?

    Pitanje recenzentu – može li primjer za ovaj sud: “pojavljivanje likova u „pravo“ vrijeme i na „pravom“ mjestu kako bi radnja mogla dalje napredovati i slično.” ?

  • Možeš pričekati, ipak je riječ o vrlo lošem filmu.

    Što se tiče dramaturgije slučajnosti i pogodnosti, stvarno ima mnogo situacija u filmu koje ispunjavaju uvjete.

    Jedna od prvih koja mi pada na pamet je…
    (spojleri slijede)
    Kada Robi poželi otići do svoje mame posuditi novce, međutim, on mamu sretne putem do nje na ulici na nekom uglu, gdje se baš u tom trenutku nalaze i kamatari koji njoj u tom trenutku baš prijete na jedan indirektan način.
    Da bi ta scena bila još lošija, kada se pogleda cijeli film, vidi se da zapravo kamatari od tih “prijetnji” nisu ništa realizirali, da su dapače, kao što sam napisao, vrlo ležerni, vezano za prikupljanje novaca koje im Robi duguje.

    Tako se slično dogodi i susret Ines i Marka, gdje on dođe u kafić gdje ona radi pa joj kao ostane dužan neke novce, da bi onda ona došla kod njega kući i vidjela da je on “loaded” i da bi na temelju tog slučajnog susreta oni skovali svoj jedini plan za prikupljanje novaca koje duguju. Naravno tu im loše napisan lik Marka posredno i pomaže sa svojim potpuno van karakternim radnjama i aktivnostima.

    I tako dalje 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.