Nevoljena

Piše: Koraljka Suton

Nevoljena (The Unloved, 2009)

Režija: Samantha Morton

Glume: Molly Windsor, Robert Carlyle, Susan Lynch, Lauren Socha

Ocjena: 5/10

Ovogodišnji Zagreb Film Festival imao je, kao i uvijek do sada, bogatu i šaroliku ponudu. Uvijek se razveselim kada u sklopu dotičnog otkrijem neki dragulj od filma, za koji u protivnom vjerojatno ne bih čula. Britanski televizijski uradak The Unloved, na moju preveliku žalost, nije takav film. Zašto na žalost? Jer obrađuje tematiku koja je obećavala, a na kraju balade malo je toga zapravo pružila.

Lucy (Molly Windsor) je 11-godišnja djevojčica koja živi s ocem (Robert Carlyle) u lošim uvjetima. Majka (Susan Lynch) ih je napustila, a dragi tatica je fizički zlostavlja. Lucy to trpi neko vrijeme, no onda odluči potražiti pomoć socijalne radnice. Tu počinje avantura zvana «život u domu u Velikoj Britaniji». Tokom filma pratimo prilagođavanje te tihe i povučene curice sistemu kroz koji je se, kao i bezbroj druge djece, provlači – način na koji se odgajatelji, druga djeca u domu te vlastiti roditelji odnose prema njoj, odbačenoj i nevoljenoj, ono je što čini okosnicu radnje. A što ona misli i osjeća u cijeloj priči?

Kao što rekoh, tematika koja ima veliki potencijal. Pogotovo ako uzmemo u obzir da se redateljske palice prihvatila glumica Samantha Morton (Control, Elizabeth: The Golden Age), žena koja je na vlastitoj koži osjetila što znači biti nevoljeno dijete koje dolaskom u dom dospijeva u sistem gdje te se ne percipira kao osobu kojoj su prijeko potrebni ljubav i pažnja za koje si bila zakinuta cijeli život, već kao brojku – samo jednu od mnogih. Ali eto, osobno iskustvo (tj. proživljenost same situacije) očito nije dovoljno za snimiti kvalitetan film koji će na gledatelja uspjeti prenijeti težinu priče.

Naime, The Unloved bih opisala kao film koji se ne osjeti. A kod ovakvog tipa priče, osjećanje je sve – svaki kadar, svaka gesta i neizgovorena riječ kao i svaki pokret kamere trebali bi služiti jednoj svrsi: dočaravanju emocija koje nisu glasne i eruptivne, već gmižu ‘tu negdje’ ispod površine te prenošenju svega prešućenog, neverbalnog i neizrečenog. A baš to neizrečeno ono je što sačinjava ‘feeling’ filma, ono što nam omogućava da i sami osjetimo nevoljenost te sumornost i težinu takvog života – a to je nešto što se ne može i ne smije ‘spoznati’ razumski. Kod ovog filma toga nema, jer mu fali ta neka unutarnja snaga koja bi gledatelju omogućila uživljavanje i poistovjećivanje, koji pak vode do suosjećanja i posrednog proživljavanja baš onog što protagonistica proživljava.

Na vanjskom planu sve naizgled štima – dugi kadrovi i scene u kojima se malo toga kaže, ali je puno toga implicirano, brdo kadrova u kojima je lice djevojčice u krupnom planu, radnja za koju se ne može reći da je pompozna, spektakularna i dinamična, jer poanta niti nije u bombastičnosti samih ‘dramatičnih’ događaja, već u davanju uvida u svakodnevicu, snalaženje (borbu!), doživljaje i pogled na svijet djeteta u domu.

Svi preduvjeti su tu, no nedostaje upravo uspješno prenošenje svega onoga što bi se trebalo odvijati ispod površine, svega što bi scene trebale implicirati – jasno ti je što se određenom scenom ili određenim postupkom želi postići, no naprosto nema učinka. Za vrijeme gledanja nisam imala osjećaj mučnine i prepoznavanja, film nije imao tu silinu koja je potrebna da gledatelja uvuče – a treba se uzeti u obzir da mene stvarno nije teško uvući, pogotovo kad je riječ o djeci i bilo kakvom obliku nasilja nad njima. Pokažeš mi scenu (ma šta scenu, kadar!) uplakanog i/ili zlostavljanog djeteta i gotova sam. Stoga me taj nedostatak očekivanog učinka neugodno iznenadio. Jedina potresna i teška scena bila mi je ona pri samom početku, kada otac remenom tuče to malo biće – tu je režija jako jednostavna, ali efektna, jer čim nasilje započne, kamera se ‘prebaci’ s likova na ulaz u sobu. Vidom percipiramo samo štok i zid sobe koji se vidi kroz otvorena vrata, ali ono što čujemo bolni su vriskovi nemoćne curice.

Lucy do kraja filma odaje dojam živog mrtvaca. Većinom šuti i postupa sukladno naredbama ili vlastitim potrebama, a pogled joj je (o)tužan i (is)prazan. Kao što je i inače slučaj, to je zlostavljanje ubilo maltene sav život u njoj. Problem je u tome što je razum taj koji je meni dao do znanja da je to dijete iznutra prazno, a ne emocionalnost. Tako da, iskreno, nisam sigurna što bih mislila o glumi male Molly Windsor – uvjerljiva je na način da stvarno izgleda beživotno i nisam ni na tren pomislila ‘loša gluma’ ili ‘ajoj, preglumljava’, no s druge strane, ako nije uspjela prenijeti emocije koje je trebala, onda tu ipak nešto ne štima. Ili to ili sam ja zapravo hladna kučketina. Ne znam.

Njeno lice je, kao što sam već spomenula, većinu filma u krupnom planu te smo mi prisiljeni gledati jedno te isti pokerface dobar dio vremena– razumijem namjeru koja stoji iza takvog načina snimanja, no njeno izvršavanje smatram krajnje neuspjelim. Nakon nekog vremena postaje naporno i zamorno, a zbog toga što poanta nije dobro prenesena, uhvatila sam se kako konstantno očekujem konkretnu radnju koja će mi donijeti nešto zanimljivo – da je ono što je ponuđeno bilo dovoljno da ‘nosi’ tj. ‘drži’ cijeli film, nedostatak radnje ne bi mi nimalo smetao. Ovako mi je sve to skupa bilo nedovoljno uvjerljivo, nedovoljno proživljeno i naposljetku – pomalo dosadno.

Ipak, nije sve tako crno: postoji par momenata u kojima je redateljica uspjela u svojoj nakani. Riječ je o scenama u kojima ‘odrasli’ raspravljaju o sudbini male, dok ova samo sjedi, šuti i sve ih promatra – kao i u ostatku filma, njena perspektiva je ta kojoj svjedočimo. Tu dobivamo na uvid potpunu nezainteresiranost i pasivnost tih ‘odgovornih osoba’, koje nju reda radi pitanju što ona želi, dok ih to zapravo uopće ne zanima, koje na njeno pitanje zašto ne može živjeti sa svojom majkom maltene odgovaraju ‘Zato što ne možeš!’ i kojima je zbrinjavanje curice samo posao pa joj sukladno tome na kraju razgovora licemjerno govore neka im se obrati ako išta treba i pita što god je zanima – sve to tobože iskreno i empatično, a iz aviona se vidi da je odglumljeno, lažno i naučeno.

Da sumiram: od ovakve životne i efektne priče (koju, na žalost, mnoga djeca proživljavaju) mogla se napraviti potresna minimalistička filmčina koja čovjeka nakon gledanja ostavlja emocionalno tupim i s brdom retoričkih ‘Zašto je svijet takav?’ pitanja u glavi. Na žalost, film ostavlja tupim na jedan drugi način – nakon zadnje scene shvatiš da te nije ispunio nikakvim osjećajem, samo razočaranjem. Po završetku, publika u kinu počela je oduševljeno pljeskati. To me malo zateklo pa sam se priupitala jesam li jedino ja ne doživjela ono što je trebalo biti preneseno. Eto, ili imam kameno srce ili se pljesak prolomio jer je redateljica možebitno bila s nama na projekciji. Kako god bilo, provjerite sami.

Leave a Reply

Your email address will not be published.