Nešto mora puknuti [E.M. Bergsmark, 2014.]

Piše: Miro Frakić

Ruža polako rastvara svoje latice i pupa u krajnji stupanj svoje svjetski eksploatirane ljepote, beskompromisno i nezaustavljivo. No, uz trnje koje je štite, ona je daleko od nježnog i krhkog cvijeta. Opisana slika, pomalo isklišejizirana u svojoj poetizaciji, zapravo je prikladna metafora u filmu o transrodnom traganju. Već je iz samog naslova, a i iz početnog monologa protagonista jasno da je revolucija, bilo kakva promjena iz korijena, trnovit proces koji zahtijeva mnogo izdržljivosti. Jer bez trnja nema zvijezda.

Mladi se Sebastian (Saga Becker) odmah u uvodnim riječima predstavlja kao otpadnik koji iščežava i koji ne pripada, kako drugima, tako ni sebi, zasićen besmislom svog života. U potrazi je za istinskim izrazom sebe, Ellie, i načinima da se prevede u nju, svojim ne odveć dubokim promišljanjima u tijeku filma iscrtavajući put do svog rodnog određenja. Naracija ne nudi mnogo povrh već viđenih motiva u okviru teme egzistencijalne krize, ali predstavlja tek površinu ispod koje se naziru patnje mladog junaka uz simptome ozbiljne depresije. U tom je smislu film zanimljiviji i uspjeliji po onome što prikazuje nego po onome što priča.

4

Prvo i osnovno, usprkos opisu filma, Nešto mora puknuti ne funkcionira kao ljubavna štorija. Dapače, moglo bi se reći da je u cjelini potpuno podređena poetici Sebastianove transformacije. Iako letimično gledano on film provodi u patološkom traženju Andreasove (Iggy Malmborg) pozornosti, uz nerijetke izlete u nasilje, krađe i seksualno iskorištavanje, prava osoba do koje želi doprijeti upravo je ženski alter-ego. Andreas se s druge strane, u bijegu od svoje seksualnosti, trudi distancirati od Ellie, nerijetko joj spotičući nedostatak ženskih genitalija. Mogućnost istinske veze iznimno je klimava, a ako netko ne popusti, i nemoguća. Pitanje je koliko ponižavanja zaljubljenost na granici opsesije može otrpjeti.

Film autorizira transrodna redateljica Ester Martin Bergsmark u suradnji s Eli Levén, na temelju njezina romana ekstravagantno poetičnog naslova, Ti si korijenje koje pod mojim nogama spava i drži zemlju na mjestu. Idejno vrlo blizak prijašnjem ostvarenju dvojca, Pojktanten (semantička mješavina „tetke“ i „trandže“), Nešto mora puknuti propituje problematiku prihvaćanja samog sebe u okruženju koje to ne čini. Elliena priča u tom aspektu demistificira romantiziranu ideju Švedske kao socio-ekonomske oaze otvorene svim različitostima. Posao u skladištu Ellie osigurava minimalan kontakt s običnim ljudima (ovdje nije naodmet primijetiti da je pritom obučena u tamnu i rodno neutralnu odjeću, s kapom preko glave, da prikrije svoju dugu kosu), a u rijetkim trenucima izlaganja drugima uglavnom biva odbačen, ponižen i neshvaćen („Ja nisam peder.“ „Nisam ni ja.“ „Koji bi vrag onda ti bio.“) ili, pak, pohvaljen kao kakav izložak u cirkusu („Mislim da je jako odvažno od tebe što se usuđuješ biti ono što jesi“). To samo produbljuje njegovu depresiju i potiče gađenje nad sobom.

Rodna je transformacija u Bergsmarkovu filmu sinonimna s procesom prihvaćanja sebe. Sebastian isprva, u svojoj usamljenosti i depresiji, očajnički pokušava pobjeći iz svoje kože, fiksirajući se na društvo, odnosno neodlučnog Andreasa. „Pljuj po meni, tuci me. Pišaj mi u usta, ako će to biti potrebno da ti se svidim. Grli me samo nekoliko sati. Laži da će sve biti dobro.“ No, budući da je transrodnost per definitionem suprotstavljena konvencijama, svaka je potraga za razumijevanjem u širem društvenom kontekstu unaprijed promašena. U ćorsokaku rođenjem predodređene rodnosti jedina moguća solucija ispada osobna metamorfoza. Stoga, Sebastian mora biti žrtvovan da bi Ellie mogla stupiti na scenu.

2 - Copy

Između redaka švedski se film dotiče i vrlo važna pitanja prirodnosti roda, implicitno postavljajući grad i prirodu u dihotoman odnos. Za razliku od scena snimljenih u prirodi, koje su benigne i nekomplicirane, u velegradu se sile mnoga pitanja. Život u zajednici zahtijeva kakvu-takvu identifikaciju subjekata, uz ograničen broj kategorija, pritom kudeći ili zanemarujući bilo kakve različitosti. One tada mogu postati dio subkulture, prognane i skrivene od mainstreama. Konkretno govoreći, u šumi tek dva bića s hormonima i osjećajima, Anders i Sebastian u gradu se, htjeli-ne htjeli, moraju suočiti s etiketama. Stoga ni ne čudi da Ellie navodi mrak i „duge sjene“ kao jedino mjesto gdje može „slobodno disati“, što je očita i izlizana metafora za težinu nepripadanja.

Klišejiziranost je zapravo najveća mana filma. Scenarij je površan i donekle jednoličan, neoriginalnih slika, uz ponešto praznog hoda. (Čak su i u Revengeu odbacili motiv kutije kao spremišta predmeta fetišiziranih u sjećanja.) Zbog toga se film zna izgubiti u momentima prevelike stilizacije. Iako Saga Becker dio uspijeva iskupiti svojom suptilnom interpretacijom uloge transrodne Ellie, nema mnogo pomoći što veći dio vremena mora ubiti zureći u prazno, lutajući gradom, prebirući po hrani, valjajući se po podu ili crvajući se u svom neredu. Bez dovoljno snažnog scenarija postoji opasnost da će njezin potpuni nedostatak Lebenslusta djelomično umanjiti i lust za gledanjem.

Ostali likovi, dakle, pružaju dobrodošli odmak od njezina stupora. Jasno je da su narativno podređeni naratoru; oni nisu pretjerano razrađeni već svedeni na povremene bljeskove. Njihova prisustva zato služe upotpunjavanju karakterizacije Sebastiana, poput egocentrične cimerice Lee (Shima Niavarani), nesposobne za život, o kojoj se on katkad brine, ili Andreasa o kojem ne saznamo mnogo van Elliene opsesije, osim da ima tendenciju ka samozavaravanju.

5 - Copy

Stilski gledano, film je napravljen u stilu á la Dolan, samo s manje takta i samokontrole. Tako je, primjerice, prisutna neizostavna usporena scena plesa u prepunom i nadimljenom klubu uz nadodane teatralne zvuke crkvenog zbora. Korištena glazba sastoji se od dobro tempiranih eteričnih i poluplesnih electro zvukova, s tugaljivim tekstovima o slomljenim srcima. Fotografija je na visokoj razini, kao i samo kadriranje, pretežito u handheldu, te je tendencija ka simetriji više nego očigledna, naročito u često korištenim krupnim kadrovima. Shaky stil se u nekoliko navrata napušta da bi se zaustavilo vrijeme. Namjena scena u slow-motionu, a koje su skoro neizdrživo tehnički dotjerane, eksplicitno je kontroverzna, prikazujući niz klasičnih gej-fetiša (npr. cruising i, za posebno odvažne, golden shower). Stilska neujednačenost u širem kontekstu radnje služi dočaravanju Sebastianova/Elliena seksualnog traganja, ali, s obzirom da i izvan njih svjedočimo nizu seksualnih avantura, ostaje pitanje koliko takav odstup pridonosi sveukupnom senzibilitetu. Sve u svemu, daleko je Bergsmark od Dolanove teatralnosti, ali je rezultat neosporivo zabavan.

Nešto mora puknuti, mada neoriginalne motivike, snažni je narativ o potrazi pojedinca za odobravanjem u svijetu koji razmišlja crno-bijelo. Ili ženski pol, ili muški pol. Ono što se ne uklapa u tu podjelu ili podliježe gruboj aproksimaciji ili završava izvan sistema. U posljednjim minutama filma i glavnom liku sviće da u procesu prihvaćanja sebe mora krenuti od sebe. Kao što ženski prolaznik komentira Ellie, civilizacija se ionako svodi tek na hrpetine otpada. A sve ostalo u tom otpadu nešto je drugo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.