Nesalomljivi [A. Jolie, 2014.]

Piše: Dragan Antulov

Kaže se da život piše romane. U slučaju Louisa “Loua” Zamperinija, američkog zrakoplovca, bivšeg olimpijskog atletičara i veterana Drugog svjetskog rata, moglo bi se reći da je život napisao scenarij za holivudski film. Slično se mišljenje počelo stvarati u Hollywoodu još 1950-ih, kada je netko prvi put nabacio ideju da bi se na temelju njegovih životnih iskustava mogao snimiti igrani film. No, kao što to obično bude, od ideje do realizacije vodi naporan, a u slučaju Zamperinija i neuobičajeno dugi put, koji je trajao gotovo šest desetljeća. Pravi poticaj za film je stigao tek 2010. godine kada je Laura Hillenbrand, poznata po knjizi Seabiscuit (kasnije ekraniziranoj u oskarovsku uzdanicu Utrka života), Zamperinijev život opisala u djelu koje je postalo bestseler. Nakon što su otkupljena filmska prava, režiju je preuzela Angelina Jolie, koja se za vrijeme produkcije sprijateljila sa Zamperinijem. Starca je, međutim, na samom kraju izdala sreća te je preminuo nekoliko mjeseci prije premijere, ne stigavši vidjeti dugo čekanu inkarnaciju svoje životne priče na velikom ekranu.

Njegov lik, koga u filmu tumači engleski glumac Jack O’Connell, na početku filma upoznajemo kao člana posade američkog bombardera B-24 koji 1943. godine napada japansku bazu na pacifičkom otoku. Letjelica, iako izrešetana u okršaju s japanskim lovcima, uspije se sretno vratiti u bazu, ali već u sljedećoj misiji Zamperinija i njegove drugove napušta sreća. Mehanički kvar dovodi do prisilnog slijetanja na površinu mora, a koji će preživjeti jedino Zamperini i njegova dva druga – Russell “Phil” Phillips (Gleeson) i Francis “Mac” MacNamarra (Witrock). Slijedi nekoliko tjedana u kojoj trojica zrakoplovaca plutaju na gumenim splavima, pokušavajući preživjeti sunčanicu, oluje, valove, nedostatak hrane i pitke vode, kao i morske pse koji stalno plivaju oko njih strpljivo čekajući novi obrok. Kada spas na kraju dođe, ispostavi se da ga predstavlja japanska mornarica, te Zamperini završi u zarobljeničkom logoru gdje će, kao i gotovo svi njegovi suborci, postati predmetom brutalnog zlostavljanja. Pri tome se posebno ističe mladi čuvar Mutsushiro “Ptica” Watanabe (Miyawi) koji nekadašnjeg olimpijca uzima na pik. Kroz te teške godine Zamperini se kroz flashbackove podsjeća kako je žrtvom zlostavljanja bio i kao dijete siromašnih talijanskih imigranata u Kaliforniji, ali i stekao vrijedne životne lekcije, uključujući geslo “ako mogu izdržati, mogu uspjeti” koje će ga na kraju dovesti i do berlinske Olimpijade.

22

Nesalomljivi se, na prvi pogled, doima kao više nego solidno biografsko ostvarenje. Jolie se pokazuje prilično spretnom iza kamere te jednako kvalitetno prikazuje spektakularne scene zračnih okršaja, kao i minimalističke scene preživljavanja trojice na gumenoj splavi koje bi se mogle napraviti i uz budžet europske TV-drame. Fotografija Rogera Deakinsa je, pak, prilično dobra, isto kao i glazba Alexandrea Desplata koja nas u pravim trenucima podsjeti da gledamo film “veći od života”, poput, recimo, Mosta na rijeci Kwai koji je, obrađujući sličnu temu, prije šest desetljeća pokupio hrpu Oscara.

Iako su se O’Connell i njegovi kolege Gleeson i Witrock izuzetno potrudili izgladnjivanjem napraviti glumačku transformaciju nužnu za prikaz posljedica brodolomačke odiseje, i kao takvi ispunili jedan od bitnih preduvjeta za Akademijinu naklonost, Nesalomljivi na tom planu, barem ako je suditi po nominacijama za Zlatni globus, nema baš prevelike šanse. Glavni razlog za to bi se mogao pronaći u previše “ziheraškom” i konvencionalnom scenariju, kojem nije pomoglo ni sudjelovanje braće Coen u izradi. Uglavnom linearna naracija čak i onim gledateljima malo upoznatim s povijesnom podlogom ostavlja malo sumnje kako će film završiti nakon što se radnja premjesti s gumene splavi u logor. Većina gledatelja zna da tamo protagonist, bez obzira na zlostavljanje, ima daleko veće šanse preživjeti rat nego na pučini. Film, tada, doduše dobija svog prvog, i to prilično dojmljivog negativca u liku Watanabea; njega japanska pop-zvijezda Miyawi tumači sa zastrašujućom ambivalentnošću, ne dopuštajući gledatelju da pronikne nije li njegov odnos prema Zamperiniju odraz sadizma, potisnute homoseksualnosti ili nepatvorenog ludila. Te scene, međutim, lik Zamperinija čine prilično jednodimenzionalnim i manje zanimljivim od njegovog mučitelja. Upravo će one najviše naškoditi Nesalomljivom, prije svega kod onih gledatelja koji se sjete filma Sretan Božić, Mr. Lawrence, i s tugom se podsjete kako O’Connell nije David Bowie, Miyawi nije Ryuichi Sakamoto, a niti Jolie sebi još može dozvoliti da se usporedi s Nagisom Oshimom.

1

Još veće razočarenje dolazi na samoj odjavnoj špici, kada titlovi pokažu kako je film, zapravo, završio prerano i jednostavno nije obradio neke potencijalno zanimljive i nimalo nefilmične detalje Zamperinijevog života – poratnu borbu s PTSP-om i alkoholizmom, ali i preobraćenje u gorljivog kršćanina zbog kojeg je, između ostalog, veliki dio životnih napora uložio kako bi javno oprostio svojim mučiteljima. Taj propust, razumljiv bilo u kontekstu financijskih imperativa, bilo kroz svjetonazorske parametre današnjeg Hollywooda, još je jedan podsjetnik kako neke životne priče ne završe kao holivudski film, ma koliko to zaslužile.

3 komentara za “Nesalomljivi [A. Jolie, 2014.]

  • Dora Eva says:

    Baš pogledala.

    Mene film nije podsjetio na Mr. Lawrencea, nego na noviji The railway man (2013) s Colinom Firthom. Ni jedan niti drugi film u stvari nisu uspjeli u svojoj namjeri. Prikazi su im brutalni, ali, po meni, nemaju emotivnu snagu za uvući gledatelja u priču. Autorska distanca je gotovo pa opipljiva. Možda to nije bila namjera autora, možda još trebaju vježbati kako bi tehnička znanja uspješno upregli u korist priče, umjesto da ih koncentracija na kontrolu tehničkog neznanja sprječava u pričanju svoje vizije priče?

    Kamera u ovom filmu je nominirana za Akademijinu nagradu. Ne znam zašto. Jedino što me se doista dojmilo su scene iz gornjeg plana, kojima su zarobljenici u logoru prikazani kao kukci koje se može uništiti jednim pritiskom prstiju na nogama. Ostalo, ništa posebno.

  • Dora Eva says:

    Potkrala mi se greška u zadnjem pasusu. Ne gornjeg plana, ne postoji nešto takvo, nego gornjeg rakursa.

  • Dragan says:

    Pogledao sam film pažljivo. Na žalost ostao sam razočaran. Upropaštena je jedna izvanredna priča. Jednostavno nema emocije, sve je ravno. Razmišljao sam u čemu je problem. Mislim da je glumačka glumačaka posatva promašaj. Karakteri likova nisu obrađeni. Omocija na relaciji porodica – glavi lik nedovoljno snažna. Bol koju je glavni lik propratio je prikazana blago, veoma bledo. Anđelina ipak treba još mnogo da uči. Šteta, zaista šteta jer je ovo bila dobra šansa.

Leave a Reply

Your email address will not be published.